Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Pep i njegov maestro, opet zajedno

Guru pozicijske igre Juanma Lillo dolazi u City razmjenjivati ideje s Guardiolom

Nakon što je Barcelona u rujnu 1996. pobijedila Real Oviedo 4:2, Pep Guardiola je ušao u suparničku svlačionicu sa zahtjevom da popriča sa suparničkim trenerom.

Barcelona jest pobijedila, ali na terenu su stvari izgledale drugačije. Da biste do kraja shvatili kontekst, morate znati da su Barcelonin napad u toj utakmici predvodili Ronaldo i Hristo Stoičkov, u veznom redu su, uz Guardiolu, operirali Iván De La Peña i Luis Enrique. Oviedo je bio momčad s dna ljestvice i Barcelona je protiv takvih suparnika u pravilu dominirala igrom i većinu vremena provodila u napadu. Ipak, ovaj put je Oviedo bio taj koji je imao konstantnu inicijativu i Barcelona se nije mogla sastaviti s loptom. Na račun individualne kvalitete je utrpala četiri gola, ali Pep je većinu vremena proveo naganjajući loptu između savršeno postavljenih suparničkih igrača i jedina stvar koju je želio nakon utakmice bila je porazgovarati s trenerom koji je to osmislio.

Točno tu počinje veza između Guardiole i Juana Manuela Lilla.

Lillo je Nikola Tesla među nogometnim trenerima. Već s nepunih 16 godina vodio je svoj kvartovski nogometni klub u amaterskim natjecanjima, a prije 20. rođendana ga je pozvala Tolosa CF, trećeligaški klub iz baskijskog grada u kojem je, osim Lilla, rođen i Xabi Alonso, te mu ponudio profesionalni posao. U ljeto 1992. Lillo je preuzeo UD Salamancu, koja je također igrala u trećoj španjolskoj ligi i s kojom je u ljeto 1995., svega tri godine nakon što je preuzeo klub, ušao u prvu ligu i s tek 29 godina postao najmlađi trener koji je ikad vodio momčad u Primeri. Do danas mu nitko nije došao niti blizu.

Suština Lillova trenerskog genija nije u rezultatu. On je vidio suvremeni nogomet i sve njegove segmente 30 godina prije nego što je to postalo normalno

Nikad nije osvojio trofej i nije postao planetarno poznat, jednako kao što se ni Tesla nije obogatio svojim izumima, ali Lillo je svojim inovacijama obilježio nogomet. Još od prvog posla u Tolosi na teren je poslao formaciju 4-2-3-1, nešto što danas igra pola svijeta i što je na velikoj sceni afirmirao tek Rafael Benítez 15-ak godina kasnije vodeći Valenciju do dvaju španjolskih naslova prvaka.

“Ne znam što sam osjetio, ali želio sam da igrači ispred lopte budu mobilniji i bliže suparničkom golu”, odgovorio je Lillo Sidu Loweu u intervjuu za The Blizzard kad ga je ovaj pitao da objasni kako je izmislio formaciju koju danas koristi pola svijeta. “Želio sam četiri napadača, ali da racionalno zauzimaju prostore na terenu.”

To je zapravo ono što najbolje objašnjava u čemu je Lillo različit od ostalih trenera i što je temeljna stavka njegovog opusa: racionalno zauzimanje prostora. Formacija 4-2-3-1 je postala popularna jer se igrači nalaze u četiri linije. Kad s druge strane imate suparnika koji stoji u 4-4-2, onaj tko se postavi u 4-2-3-1 ima dvojicu igrača u prostoru između suparničkog napada i veznog reda i ima desetku koja operira između suparničke obrane i veznog reda.

Dakle, u sredini terena ima trokut kojim može kontrolirati igru, može stvoriti uvjete u kojima će Guardiola kao igrač 90 minuta naganjati loptu jer je suparnički trener oslobodio centralne veznjake tako što ih je povukao desetak metara i dao im dodatnog vremena i prostora na lopti, a onda je gurnuo još jednog igrača iza Guardiolinih leđa da igra kroz međuprostor i da se otvara u pozicijama iz kojih može primiti loptu od suigrača. A ako i promaše dodavanje, iskorištavanje prostora i stvaranje više veza između igrača omogućilo mu je preduvjete visokog presinga i brzi povratak izgubljene lopte, što je opet tjeralo suparnika da naganja loptu.

Osim toga, Lillo je tražio način kako uklopiti četvoricu napadača. Ne četvoricu koja će kampirati u suparničkom kaznenom prostoru, nego igrače koji će racionalno koristiti širinu terena i na taj način razvlačiti suparničku obranu i biti u stanju primiti loptu u međuprostoru, tako da su okrenuti licem prema golu koji napadaju.

To je ono što je najviše fasciniralo Guardiolu. Znao je da bi Barcelona svakome mogla zabiti pet komada kad bi Ronaldo i Stoičkov primali lopte na način na koji su ih primali Oviedovi igrači iza njegovih leđa. Struktura koju je Lillo pružio svojim igračima bi bila još ubojitija da je stavite u okvire vrhunske momčadi s dominantnim pojedincima. Johan Cruijff je u Barcelonu donio duh totalnog nogometa, igru koja se zasnivala na posjedu lopte i na tome da se igra kontrolira kroz napad. Guardiola je bio upoznat s tim segmentom Lillove igre, bilo mu je jasno zašto je važno imati posjed i kontrolirati utakmicu kontroliranjem lopte. Ono što je tada vidio bila je struktura.

Za Cruijffa je totalni nogomet bio alat kojim se naglašavao talent i igračka kvaliteta. Posjedom lopte i presingom se vrhunskim igračima samo davala dodatna sloboda da pokažu koliko su dobri i da imaju više prostora improvizirati. Dio koji je Guardioli bio nepoznat bila je ta podjela terena i pozicioniranje u točno određene zone po točno određenim pravilima. S jedne strane to je bilo ograničavanje igračkog genija i smanjenje utjecaja na terenu, a s druge je iz prve ruke shvatio koliko je to ograničavanje u suštini oslobađajuće za igrače i koliko moćan alat može biti ako prostor zauzimate racionalno i ako postavite jasna pravila pozicioniranja.

Upravo zato je Guardiola u siječnju 2006. odlučio otići u Meksiko gdje je Lillo preuzeo Dorados de Sinaloa, klub s dna ljestvice koji je trebao spasiti od ispadanja.

Culiacán je bio opasan grad, srce kartela Sinaloa kojeg je tada vodio Joaquín Guzmán Loera, poznatiji pod nadimkom El Chapo. Novac koji je Dorados mogao ponuditi Guardioli bio je mizeran, sitniš naspram onome što ga je čekalo u Kataru jer prvi sport u gradu je ionako bio bejzbol, onamo je El Chapo usmjeravao lovu. Nije bilo apsolutno nikakvog racionalnog razloga da Guardiola potpiše za takav klub u takvom okruženju — nikakvog, osim toga da je iz prve ruke mogao učiti od Lilla, to je bio zadnja prilika da surađuje s njim kao igrač, da iz prve ruke nauči sve o tome kako trenirati Juego de Posición.

Avantura nije bila pretjerano uspješna s rezultatske strane. Klub je ipak ispao iz lige u kojoj ga zbog svih okolnosti s kartelom nitko nije želio ni vidjeti, a Guardiola je bio star i izmučen ozljedama, odigrao je tek 10 utakmica u zadnjoj epizodi svoje karijere.

Međutim, suština Lillova trenerskog genija nikad nije ni bila u tome da stvara rezultat.

Imena Samuela Moreyja i Siegfrieda Marcusa vam vjerojatno ne znače ama baš ništa. Međutim, upravo oni su ljudi koji su patentirali rasplinjač i pronašli rješenje kako ga efikasno koristiti u motorima pogonjenim benzinom. Nisu izmislili automobil, nisu konstruirali motor s unutrašnjim izgaranjem, nisu se čak ni obogatili tim patentima, ali su, kroz to što su konstruirali karburator koji može tekući benzin pretvarati u plinovitu smjesu, dali osnovu za razvoj cijele autoindustrije. Iako su bili samo pomoćnici u cijelom procesu, bez Moreyja i Marcusa ne bi bilo modernih automobila.

Otprilike je slična stvar s Lillom. Njegov trenerski genij se ne sastoji od trofeja jer za to je potrebna doza karizme, potrebno je biti lider i pomalo oportunist. Lillo nije takav. On je više nekakav ludi znanstvenik, vizionar i idealist koji je iza sebe ostavio svoje izume koji su drugi prihvatili i na njima gradili uspješne momčadi. Vidio je prostor drugačije od drugih, vidio je kako trener može igračima pružiti alate koje mogu iskoristiti da dominiraju utakmicom kroz pozicijsku igru, presing i brzi reposjed lopte, kroz posjed lopte i napadački nogomet visoko u suparničkoj polovici.

Zapravo, vidio je suvremeni nogomet i sve njegove segmente 30 godina prije nego što je to postalo normalno. Nije bio vođa tog procesa, bio je pomoćnik, ali je dao svoj dio.

Tu nemojte zanemariti jednu činjenicu — Lillo nikad nije bio profesionalni nogometaš. Guardiola je u svoju trenersku karijeru krenuo iz Barcelone, Cruijff iz Ajaxa, Fabio Capello iz Milana. Lillo nikad nije dobio priliku trenirati veliki klub i zaista pokazati što može s igračima koji su kvaliteta Ronalda i Stoičkova, što je prednost koju u startu imaju treneri koji su bili veliki igrači i s kakvom bi ga povijest možda upamtila kao jednog od najvećih trenera ikad. Ovako je Lillo ostao samo Tesla među trenerima, čovjek čiji je um radio na višoj frekvenciji i iza sebe ostavio izume kojima je oblikovao suvremeni nogomet, ali je na samom rubu relevantnosti.

Razlog za to je u tome što genij ispunjava svoju punu svrhu tek kada uvjeri druge da je stvorio vrijednost, kada uvjeri masu da ga treba pratiti. Lillo je to ostvario tek kroz Guardiolu koji je prepoznao ono što drugi nisu; masa ga je pratila posljedično kroz čitav niz trenera koji su pratili Guardioline trendove i učili na njegovom primjeru.

“Sreća nije mjesto”, ispričao je Lillo svoj doživljaj tih pet mjeseci u Meksiku koje je proveo s Guardiolom. “Nije tada bilo previše sigurnosti, ali živjeli smo život u kojem su bili bitni rad i prijateljstvo, tako da nas te stvari nisu previše brinule. Sjećam se tih dana sa srećom zbog emocija koje su donijele, emocija koje traju sada i koje će trajati do kraja naših života.”

Nakon što je Lillo raskinuo ugovor s kineskim Qingdao Huanghaiom, pojavila se prilika da se te emocije ponovo ožive. Pep Guardiola je aktivno tražio asistenta još otkad je Mikel Arteta preuzeo Arsenal i napokon je našao savršeno rješenje. Lillo bi trebao postati novi dio njegova stručnog stožera u Manchester Cityju. Sam guru pozicijske igre dolazi razmjenjivati ideje s Guardiolom.

Nakon 15 godina, krug se zatvorio. El Maestro je postao pomoćnik.