Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Pep na mostu

Blijedi li Guardiolin trenerski genij?

Početak ove priče ću sasvim proizvoljno postaviti na 8. svibnja 2008. Tada je rođena mala Valentina, a njen otac Pep Guardiola dobio je zanimljivu čestitku. Joan Laporta, tadašnji Barcelonin predsjednik, uz najbolje želje povodom rođenja trećeg djeteta i buket cvijeća za gospođu, Pepu je poslao ugovor i poziv da preuzme klupu.

Nekako, između 8. svibnja 2008. i danas, pitanje Pepa Guardiole postalo je potpuno svjetonazorsko. A problem s takvim pitanjima je što ljudi prema njima postupaju dogmatski i ne mogu isključiti emocije. Za jedne je Pep ćelava protuha koja komplicira i uništava nogomet. Za druge je nogometni genij i revolucionar moderne igre. Iskustvo je pokazalo da položaj mišljenja na spektru prevara-genij gotovo savršeno odgovara položaju na spektru Real Madrid-Barcelona.

I iskreno, to mi je okej jer emocije su nužne. Stoga neću ni pokušavati promijeniti ičije mišljenje o Guardioli. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, makar ga temeljio na emocijama. Međutim, ako imate pravo na ukus i mišljenje, nemate pravo i na svoje vlastite činjenice.

Mit da je Guardiola dobio savršenu i pobjedničku momčad jednostavno ne stoji kao činjenica. Taman otprilike kad je mala Valentina izašla iz rodilišta i prošla kroz špalir razdragane rodbine, momčad Real Madrida prošla je kroz špalir igrača Barcelone koji su morali poredani pozdraviti nove prvake. Tu je sezonu Barca završila kao treća, bodovno je bila bliža sedmoj Mallorci nego drugom Villarrealu, a Real Madrid i 18 bodova prednosti mogla je gledati samo dalekozorom. Camp Nou je izviždao vlastitu momčad u utakmici Lige prvaka protiv Manchester Uniteda. Laporta je jedva preživio glasovanje o povjerenju i, kako je znao da neće izdržati još jednu sezonu, povukao je hazarderski potez – dao je Barcelonu u ruke trenerskog početnika.

Skupljač lopti, član akademije, veznjak, kapetan i na kraju trener. Guardiola je bio simbol onoga što je Barcelona u svojoj biti, on je u toj filozofiji odgojen i ona ga je oblikovala do te mjere da joj dogmatski vjeruje.

Šetajući mostom u Oslu 1893. Edvard Munch je odjednom vidio kako se nebo obojalo u crvenu boju, a onda je osjetio beskonačni urlik prirode. Naslikao je glasoviti Krik, sliku koja je bila prezentacija onoga što je osjećao. Jednako tako, Guardiola je na teren preslikao svoje uvjerenje, emociju koju je osjećao i filozofiju kojoj je vjerovao. „Sjednem i pogledam dva ili tri videa. Bilježim. Onda dođe bljesak inspiracije – trenutak koji daje smisao mojoj profesiji.“ tumačio je Martíju Perarnauu u knjizi Pep Confidential. „Onda znam kako pobijediti. Traje samo minutu, ali taj trenutak čini moj posao zaista značajnim“

Ono što se Munchu dogodilo na mostu, Pepu se događa dok gleda utakmice. Akcije se same pojavljuju unutar paradigme koja je jasna: posjed lopte, kolektivna igra i opredijeljenost za napadački nogometu. Želio je sistem koji će istovremeno biti toliko discipliniran i nevjerojatno slobodan, igru koja će biti i kompleksna i jednostavna. Kao i Munch, on je to prvo vidio u sebi, a onda je krenuo pokazivati svijetu. Bez imalo kompromisa od samog početka.

Tu ionako trusnu momčad, koja dvije godine nije osvojila trofej, Pep je odlučio još malo protresti. Prodao je Ronaldinha, Deca i Gianlucu Zambrottu, najvažnije igrače koji su redom imali 28, 30 i 30 godina, te su mogli još neko vrijeme biti nositelji igre. Zamislite Laportu i što je sve prolazilo kroz njegovu glavu kad je trener s kojim je išao all-in prvu utakmicu izgubio kod Numancije, koja je taman ušla u prvu ligu, a zatim je remizirao doma protiv Racinga iz Santandera. S kojom je budalom on riskirao, a još je otjerao Ronaldinha i Deca jer je ovaj vjerovao u neku viziju.

„Naučio sam da ne smiješ odustati kad si u pravu. Moraš se boriti s cijelim svijetom ako je potrebno!“ izjavio je na kraju prve sezone Pep Guardiola. Nema boljeg dokaza od pobjeda, a nema boljeg načina za pobjeđivanje od slijepog vjerovanja u ideju, u određeni stil kojem si u potpunosti predan. Samo, nevjerojatno malo ljudi može živjeti život bez kompromisa. Kraj sezone u koju je krenuo s jednim bodom iz utakmica s Numancijom i Racingom donio mu je finale Lige prvaka na rimskom Olimpicu i Manchester United. Samo godinu dana nakon što ju je Camp Nou izviždao protiv istog suparnika, Barcelona ga je zbrisala s terena. Vizija je kulminirala činjenicom da je čak sedam od 11 prvotimaca poteklo iz La Masije.

Ako nema strasti, onda nema ni autentičnog Pepa – genija koji izmišlja stvari

„Trudim se živjeti sa strašću, ne samo uronjen u život.“ rekao je Grahamu Hunteru u knjizi Barca: The Making of the Greatest Team In the World. „Za mene je važno biti ono što jesam. Ne samo drugačiji od drugih, nego autentičan koliko god mogu biti.“ Njegova autentičnost znači vjeru u određeni stil igre, i to bez ikakvih kompromisa na samom rubu savršenstva.

Mnogi će rezultat istaknuti kao najvažniji dio sporta. Istovremeno nisu ni svjesni da je upravo rezultat taj koji je najlakše zaboravljiv. Uzmite primjer Claudia Ranierija, ali i Joséa Mourinha godinu dana prije njega. Sam rezultat je instantan, on je važan samo u tom trenutku i ne stvara kredit, svega par mjeseci kasnije dobije se otkaz. Rinus Michels i Nizozemska nisu osvojili Svjetsko prvenstvo 1978., ali su svijetu ostavili doktrinu Totalnog nogometa i to je važnije od bilo kakvog komada metala na nekoj uzici koja visi oko vrata. Pep nije doveden u Manchester jer je šest puta bio prvak države i jer je osvojio dvije Lige prvaka. Doveden je jer City treba genija koji izmišlja stvari.

Manchester City treba redizajn igračkog kadra koji je manjkav, loše balansiran i star. Međutim, Manchester City više od svega treba identitet u svojoj igri, jasnu ideju koju će pratiti i koja će ga etablirati kao klub. Zbog toga nije doveden Pep koji je pobjednik, nego Pep filozof.

„Mi baštinimo rad Cruyffa, Juanma Lilla,  Brazila 1970-ih, Menottija i Cappe. I naravno da ćemo ponekad izgubiti“ izjavio je u knjizi The Evolution koju je napisao njegov intimus Martí Perarnau. „Ali, sunce će ponovo izaći idući dan, sanjat ćemo naše snove, raditi na naš način. U nogometu nitko ne pobjeđuje svaki put.“

Porazom od Monaca Guardiola po prvi put u životu nije ušao u polufinale Lige prvaka. To nije previše bitno, jer rezultat je najlakše zaboravljiv. Ono što jest bitno je način na koji je ispao. Ne sjećam se utakmica, čak ni kad su Real Madrid i Barcelona kontrama napunili Bayern do vrha, na kojima je Pepova momčad igrala samo 20 minuta. A protiv Monaca se dogodilo upravo to, u utakmici je bila samo od 50. do 70. minute. To nije njegov način, niti je to naslijeđe Cruyffa i Lilla, to je prvi razlog za zabrinutost i to ne mali.

Vrhunski treneri žive od ideja. Samo, sve ideje dolaze s rokom trajanja. Potrebno je konstantno dorađivati ideju, nadograđivati elemente unutar filozofije, te oblikovati i sebe i momčad.

Za Pepa nije problem što je izgubio od Monaca, jer porazi se događaju. Nije problem ni što je promašio s pojačanjima, jer nema kluba koji nije promašio. Pa čak nije ni problem što City ne igra onako kako smo očekivali i što je izostao kvantni skok, jer gradnja ekipe je proces koji traje. Problem nastaje jer jača dojam kako je izostala nadogradnja ideje. Problem nastaje kad Pep od Aleksandra Kolarova traži da bude David Alaba.

„Mnogi su postali treneri jer su bili dobri igrači“ ,izjavio je César Luis Menotti opisujući Guardiolu, „ali on je postao trener jer se pripremao kao nitko drugi“. Ako u svojoj pripremi nije detektirao da Kolarov ne može biti Alaba, onda je Menotti u krivu. A Menotti je rijetko u krivu, Pep je genij koji izmišlja stvari.

Znači li onda ovo izdanje s manjkavom Cityjevom momčadi, pogotovo u obrambenom dijelu, da je Stanko Mršić bio u pravu kad je rekao da bi se Pepova veličina vidjela tek kad bi vodio Cibaliju? Prevedeno, znači li da Pepova priprema vrijedi samo kad ima najbolje igrače?

Naravno da ne znači i to je jedna od najvećih gluposti, s velikom količinom nepoštovanja prema tuđem radu. Veličina privlači veličinu i kad bi najbolji treneri vodili trećerazredne momčadi to bi samo značilo da vrhunski klubovi ne rade svoj posao. Naravno, u državi u kojoj trećerazredni trener vodi prvorazrednu reprezentaciju ne čudi da su kriteriji malo pomaknuti, ali ovaj argument je manjak poštovanja prema svim trenerima ovog svijeta.

Pep Guardiola meni osobno nije najdraži trener na svijetu. Ali to je moj ukus, na kojeg ja imam pravo i kojeg nitko neće promijeniti. Jednako kao što nitko neće promijeniti to da je Pep Guardiola trenutno najbolji trener na svijetu, netko oko koga bi svi klubovi gradili svoju momčad. Jedna utakmica, pa čak ni jedna sezona to ne mogu promijeniti. Okej, možda neće biti trener godine, ali u kontinuitetu će donijeti najviše.

Samo, ne tako davno je José  Mourinho bio najbolji. Onda jednom nije bio trener godine, pa drugi put, pa je nekako skliznuo s trona bez da smo primijetili. Nije se adaptirao, nije nadograđivao ideju i nije rastao. Ono što Pepa i bilo kojeg drugog trenera čini najboljim nije rezultat, nego metafizička ostavština, sposobnost da unaprjeđuje svoju ideju, bez kompromisa i bez isprika. Ako nema strasti, ako nema Munchova mosta, onda nema ni autentičnog Pepa – genija koji izmišlja stvari. Blijeda kopija ne treba nikome.