Najbolji hrvatski strijelac na velikim natjecanjima.
To je napomena koja stoji kraj imena Ivana Perišića od trenutka kad je zabio gol Japanu. Put je započeo na Svjetskom prvenstvu 2014. protiv Kameruna, a onda je podebljao svoj učinak golom Meksiku. Na Europskom prvenstvu dvije godine kasnije zabio je Češkoj i Španjolskoj, a u Rusiji je pogađao protiv Islanda, Engleske i Francuske. Na prošlogodišnjem Euru je zabio Česima i Škotima, a u Kataru je pogodio protiv Japana i tako preskočio Davora Šukera na čelu ljestvice hrvatskih strijelaca na europskim i svjetskim prvenstvima. Ukupno 10 golova i još sedam asistencija koje je skupio putem, tako da ne samo da nijedan Hrvat nema više golova od Perišića na velikoj sceni, nego nijedan nema ni više asistencija od njega.
“Načelno, kada gledate krilne igrače na ovoj razini, oni su manje-više brzi i kreativni”, tumačio je José Mourinho u ulozi analitičara za RT za vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji. “Perišić je drugačiji. Želio sam ga dovesti u Manchester United jer je Perišić brz, ali je također veoma fizički jak i nevjerojatan je u zraku. Od njega možete računati da će odraditi vrhunski posao u obrani, ne štedi se kao što to radi većina krilnih igrača na ovoj razini i svejedno mu ostane dovoljno svježine da udarci u završnici budu tehnički čisti. Osim toga, odličan je u napadanju dubine i osvajanju prostora bez lopte, a još jednom želim naglasiti da je nevjerojatno izdržljiv. Podcijenjen je, ali može biti korisniji za momčad od puno drugih koji su razvikani, pogotovo ako ga stavite u pravi kontekst.”
Nameće se pitanje je li Perišić podbacio, kao što se sve češće počelo spominjati u analizama poslije poraza od Argentine, ili je njegov učinak bio ograničen sustavom za koji se Zlatko Dalić odlučio i koji je, na kraju krajeva, donio rezultat.
Ne možemo govoriti o tome da je Perišić podbacio na turniru. Čovjek je sudjelovao u gotovo 60 posto napadačkih akcija Hrvatske
Brojevi pokazuju da nije podbacio. Čak i ako maknemo na stranu dvije asistencije protiv Kanade i gol Japanu koji je pao praktički ni iz čega jer je glavom sa 16 metara pogodio sam kut gola, Perišić je ponovo bio najkonkretniji hrvatski igrač na turniru.
Eliminiramo li udarce iz prekida i direktno nakon njih te se koncentriramo isključivo na otvorenu igru, Perišić je izravno sudjelovao u 27 sekvenci posjeda koje su završile udarcem njegove momčadi prema vratima. Od toga je bilo 13 njegovih udaraca — uz dodatna tri koja su završila u bloku, a koje Opta ne broji u ovoj metrici — pet je namjestio suigračima, a kod devet je neposredno sudjelovao organizaciji napada i progresiji lopte do samog udarca.
Bit će vam malo jasnije koliko je to dobro kad uzmemo u obzir da Hrvatska ima ukupno 46 udaraca iz sekvenci otvorene igre, a Perišić je sudjelovao u 56,2 posto tih situacija. Ili je bolja ilustracija kvalitete tog rezultata činjenica da je Perišić osmi igrač na Svjetskom prvenstvu po ‘konkretnosti’, odnosno sudjelovanju u udarcima. Stoji činjenica da je imao više minuta od većine igrača na turniru, ali stoji i to da mu nitko od suigrača nije niti blizu. Prvi idući je Mateo Kovačić sa sudjelovanjem u 14 sekvenci posjeda koje su završile udarcem, a onda su Luka Modrić i Marcelo Brozović s 12, što se svodi na učešće od 29 i 25 posto.
Dakle, Hrvatska je do završnice napada uglavnom dolazila koristeći Perišića. Relativno malo je pucala, ali i to što je pucala je najčešće uključivalo Perišića. Vezni red je bio postavljen relativno nisko i kad bi momčad uspješno prebacila igru do završnice, Perišić je bio ključ konkretizacije napada; najčešće tako tako da napadne dubinu i traži udarac, ali i da probije stranu te asistira suigračima ili da posluži u prijenosu lopte do završnice.
Problem nastaje kad usporedimo Perišića na osmom mjestu i Kyliana Mbappéa na prvom te Lionela Messija na drugom mjestu. Njih su dvojica odigrala isto utakmica kao i Perišić, ali Messi ima 43 sudjelovanja u sekvencama posjeda lopte koji su završili udarcima iz otvorene igre, a Mbappé je već skupio 45 takvih situacija — bez obzira na to što nijednom nije igrao produžetke i što je protiv Tunisa odigrao samo 27 minuta.
Tu dolazimo do one fame da je posjed lopte precijenjen.
Možda i jest, kad naprijed imaš Mbappéa ili Messija koji su sposobni sami stvarati višak i probijati suparnika. Kada nemaš takve igrače, onda višak moraš stvarati koncepcijski i preduvjet za to da budeš opasan je da obranu opteretiš s više igrača. Mbappé ima prosjek od 3,5 uspješnih driblinga po utakmici, a Messi je na 2,8 driblinga i 3,2 ključna dodavanja te njima često ne treba potpora suigrača da dođu do prilike. Za usporedbu, Perišić je na 0,8 uspješnih driblinga i 42 posto uspješnosti.
Nije to puno drugačije od onoga što je imao dosad i nije argument da je Perišić podbacio. U Rusiji je prije četiri godine imao prosjek od 0,7 driblinga i 49 posto uspješnosti, a u Brazilu prije osam godina 0,9 driblinga. Jednostavno, to je ono što Perišić jest.
Kad ga je Mourinho analizirao, naglasio je da je drugačiji. Brz je, ima probojnost i ogromnu fizičku snagu, ubija se u obrani, može ponavljati sprintove, napada dubinu i konkretan je u završnici, ali nije dribler. A kad ostavite sedmoricu ili osmoricu igrača nisko i pokušavate izaći preko tog jednog, taj mora biti dribler kao što su to Messi ili Kylian Mbappé.
Zato su Francuska i Argentina toliko opasne po suparnički gol, a često parkiraju više od pola momčadi na svoju polovicu kako bi dobili obrambenu stabilnost kao što je radila Hrvatska. Oni naprijed imaju Messija i Mbappéa koji ne igraju obranu i koji samo čekaju loptu da stvore višak izravnim driblingom ili nekom lucidnom loptom u prostor nakon što su navukli obranu na sebe. Takav pristup je pragmatičan.
Perišić je naš najopasniji igrač, a on nije iz te priče. Za početak, aktivno igra obranu i startna pozicija mu je automatski drugačija nego Messiju i Mbappéu. A onda, sve one kvalitete koje je Mourinho naveo do izražaja dolaze kad ima potporu suigrača; kad je njegova momčad visoko i kad može napadati dubinu te dolaziti u završnicu.
Ne čudi onda da je utakmica u kojoj je Perišić imao najveći izravni učinak ona protiv Kanade. Hrvatska je tu napadala s puno igrača, opteretila je suparničku obranu podizanjem veznjaka, a Perišić je bio u situaciji da može izravno pridonijeti napadu golovima i asistencijama. Razvlačio je suparničku obranu na stranu, zabadao se u dubinu i okrunio je utakmicu s dva asista. Za njega je takav pristup pragmatičan i svrsishodan.
Zato ne možemo govoriti o tome da je Perišić podbacio na turniru.
Čovjek je sudjelovao u gotovo 60 posto napadačkih akcija Hrvatske u Kataru, bio je glavna poluga preko koje smo izlazili u završnicu i ponovo je bio najkonkretniji igrač momčadi. Zašto onda nije zabio više? Zato što nije Mbappé i uvjeti u kojima može dati maksimum svode se na napade u koje se priključuje više suigrača, što mu omogućava da napada dubinu i dolazi u završnicu. Jednom riječju: da bude konkretan.
Perišić je ponovo ostao podcijenjen. Gol i dvije asistencije, ali još važnije je osmo mjesto na turniru što se tiče sudjelovanja u sekvencama koje završavaju udarcem i debelo prvo mjesto među Hrvatima. To vrlo dobro ilustrira njegovu kvalitetu čak i kad je većinu toga napravio u tišini i nekako neprimjetno, baš poput onoga što je Mourinho analizirao prije četiri godine.
Možda je mogao ostaviti jači dojam i postići bolji učinak što se tiče golova i asistencija, ali za to je i Hrvatska trebala igrati barem malo drugačije.
