Topnički dnevnici

Petković mora igrati

Arhetip napadača se promijenio, a Hrvatska odbija pratiti trend

Američki inženjer i profesor W. Edwards Deming, čovjek čiji su radovi bili inspiracija za obnovu japanskog gospodarstva nakon Drugog svjetskog rata, jednom je izjavio kako nije nužno mijenjati se jer opstanak nije obavezan.

Točno taj citat upotrijebio je Pep Guardiola kada je 2008. preuzeo Barcelonu i sjeo na razgovor s Víctorom Valdésom. Kako je Valdés ispričao u dokumentarcu Take the ball, pass the ball, Guardiola je na taktičku ploču napisao Valdésovo ime i kraj njega stavio dva magneta. Kada je svom vrataru objasnio da su to stoperi i kako želi da cijelo vrijeme s njima igra kratkim dodavanjima kako bi otvarali napade, Valdés je mislio da je ispred njega potpuni luđak.

Koliko god se taktički trendovi i zahtijevi pozicija u nogometu mijenjali, vratar je uvijek imao iste zadatke. Primarno je bilo obraniti vlastiti gol, a to je puno lakše kada je lopta daleko od njega, tako da su se vratari u pravilu odlučivali na ispucavanje lopte čim se za to ukazala prilika. Zbog toga je Valdésu bilo čudno to što mu ovaj priča, a kada je izrazio svoju skepsu oko toga treba li vratar pokušavati sudjelovati u izgradnji napada, Guardiola mu je objasnio da opstanak nije obavezan. Svatko od nas može slobodno donijeti odluke kojima će se upropastiti i svatko se može odlučiti ne mijenjati, ali mora biti svjestan da mu nitko ne može garantirati opstanak ako se ne prilagodi na nove uvjete. Nakon tog razgovora Valdés je shvatio da se mora prilagoditi, a njegovu prilagodbu pratio je cijeli vratarski svijet i arhetip ‘običnog’ vratara je postao drugačiji.

Od svih vratara Ligi prvaka u sezoni 2010./11. — dakle, prije samo 10 godina — najviše kratkih dodavanja je imao Thomas Kraft, kojeg je Louis van Gaal rotirao s Hansom Jörgom Buttom, tako da je stigao odraditi četiri utakmice u Ligi prvaka. Kraft je imao ukupno 13,8 točnih kratkih dodavanja po utakmici; Valdés je bio drugi, a još su četiri golmana imala više od 10 točnih kratkih dodavanja. Ove sezone André Onana je skupio 28,3 točnih kratkih dodavanja po utakmici, a prosjek veći od 10 kratkih vratarskih dodavanja ima 29 ekipa koje su sudjelovali u grupnoj fazi Lige prvaka; svi osim Krasnodara, Başakşehira i Atlético Madrida.

Hrvatskoj treba Petković kao napadač i Vlašić kao desetka. Nije to savršeno rješenje i obojica imaju svoje mane, ali je najbolje koje u ovom trenutku imamo

Nogomet se promijenio. Broj kratkih dodavanja koje vratari na prosječnoj utakmici izvode učetverostručio se u samo 10 godina.

Kada je Guardiola sjeo i razgovarao s Valdésom, nitko nije imao 10 kratkih dodavanja po utakmici. To se naprosto nije radilo; ako si primio loptu, ispucavao si je što dalje od sebe i to je bio kraj priče. Kroz prvih par godina se kao nešto taktički važno naglašavalo koji je vratar dobar u igri s nogom, a onda se to shvatilo kao standard bez kojeg se ne može i danas su svi vratari dobri u dodavanjima. Uzimamo to zdravo za gotovo i sada se naglasi tek kada netko nije dobar, jer to je zapravo vijest.

Dapače, Valdés je bio na glasu kao vrhunski tehničar, ali ako analiziramo njegova dodavanja i usporedimo ih s onima Dominika Livakovića, koji je danas na europskoj razini otprilike prosječan dodavač lopte, vidimo da Livaković radi sve ono što je radio i Valdés, uz dodatak dodavanja u drugu liniju i otvaranja veznjaka, što je Valdés činio vrlo rijetko. Po tome ispada da je danas vratar koji je prosječan dodavač u tom segmentu bolji nego što je bio Valdés. Za opstanak se naprosto moralo prilagoditi i preživjeli su oni koji su prihvatili zahtjeve. Ovdje se radi o očitoj promjeni jer još u 1990-ima su stoperi povremeno ispucavali lopte s peterca zbog toga što vratari često nisu mogli ni približno precizno pogoditi suigrača na centru, a danas svi vratari igraju. Čak i oni čije momčadi igraju sasvim drugačije od Guardioline.

Međutim, na isti način mijenja se i pozicija napadača.

Prije desetak godina visoki napadač sa sjajnom tehnikom i talentom povezivanja linija bio je luksuz kakav su si mogli priuštiti samo najbogatiji klubovi. Zapravo, ogolimo li stvari do temelja, radilo se o Zlatanu Ibrahimoviću i Karimu Benzemi kao izoliranim slučajevima. Ostali napadači — koliko god odgovarali karakteristikama po visini, snazi i tehničkim kvalitetama — nisu se spuštali u prostor između linija sudjelovati u kreaciji, nego su tražili druge prostore i druge dimenzije u igri.

Danas, konkretno na Europskom prvenstvu, gotovo svaka momčad ima igrača takvog profila. Nogomet se naprosto promijenio i Bruno Petković više nije tolika rijetkost.

Prije 10 ili 15 godina bi bio, tada smo u reprezentaciji imali napadače poput Marija Mandžukića ili Dade Prše, koji su momčadi pridonosili na drugačiji način. Nisu se spuštali prema sredini, nisu tražili loptu u noge u prostoru između linija i nisu pokušavali riješiti situacije driblingom ili kratkim dodavanjima kroz gužvu. Ako je netko i bio sidrun ili target man, kod nas ili u Europi, obično se pozicionirao kao meta u kaznenom prostoru i nije pokušavao sudjelovati u izgradnji igre jednako kao što to nisu pokušavali vratari prije Valdésa.

U tom kontekstu, ono što Petković radi je impresivno. Velik je, jak je, ali je istovremeno i pokretan, a ima i odličnu tehniku i španerski gen koji mu omogućava da pronalazi rješenja izvan konvencionalnih okvira na kakve smo navikli. U HNL-u nismo navikli gledati takve igrače. Napadači su bili ovakvi ili onakvi, ali nijedan nije odgovarao Zlatanovu kalupu onako kao danas Petković i normalno je da mu je to osiguralo pozornost javnosti koja je bila tolika da se po dnevnim novinama spekuliralo o transferu u Barcelonu.

Stvar je u tome što njegove vještine u europskim ligama više nisu toliko rijetke kao prije desetak godina. Uzmemo li primjere s Eura, gotovo identične stvari rade Roman Jaremčuk, Jonas Wind i Wout Weghorst. Riječ je o napadačima koji su redom visoki preko 190 centimetara i igraju stilom koji je sličan Petkovićevom, a otprilike su sličnih godina i istog statusa na tržištu. Ukratko, nije riječ o Zlatanu, Harryju Kaneu ili Benzemi; ne radi se samoj eliti i napadačkim zvijezdama koji igraju u najbogatijim klubovima na svijetu nego o ‘običnim’ igračima neke srednje klase. Jaremčuk igra u Gentu, Wind u Københavnu, a Weghorst je član VfL Wolfsburga i jedini je koji igra u nekoj od liga Petice.

Jako slične su im i brojke koje su prošle sezone ostvarili u svojim klubovima.

Svi imaju otprilike isti broj dodira s loptom, sličan broj ključnih dodavanja i obrambenog doprinosa kroz osvojene posjede. Petković je malo bolji dribler od ostalih, Jaremčuk i Weghorst su nešto bolji realizatori, a Wind dodavač, uz prednost u skok igri. Međutim, svi oni su toliko slični u doprinosu svojim momčadima da tu nema neke posebno bitne razlike. Sva četvorica loptu traže u istim zonama i spuštaju se prema veznoj liniji kako bi služili kao prijemosnica preko koje napad iz početne faze ulazi u završnicu. Slično se kreću, slično odvlače stopere kako bi stvorili prostor za suigrače i slično koriste svoju fizičku snagu da zadrže loptu kako bi razigrali suigrače.

To nije slučajno. Jednako kao i vratari koji otvaraju napade kratkim dodavanjima, takvi igrači su postali standard koji se iz najboljih klubova proširio u ostatak svijeta. Arhetip ‘običnog’ napadača se promijenio utjecajem s vrha.

Nije to fenomen koji je karakterističan samo za nogomet. Prvi zračni jastuci koji su bili serijska oprema uvedeni su u Mercedes S klase, baš kao i ESP kao elektronični uređaj za kontrolu stabilnosti koji je služio kao zaštita protiv zanošenja. Ono što je nekoć bila oprema najluksuznijih Mercedesa, danas je standard u srednjoj, pa čak i nižoj klasi automobila. Baš kao što većina momčadi na Europskom prvenstvu ima neku prilagođenu verziju onoga što je nekad radio samo Zlatan.

Poanta nije u impliciranju da Petković nije ništa posebno i da je njegova priča napuhana jer, kao, igrača poput njega ima na svakom koraku. Upravo suprotno, poanta je istaknuti kako Petković mora igrati u reprezentaciji.

Nogomet je danas igra koja se igra u prostoru između suparničke obrane i vezne linije. To je najopasnija zona terena, tu se stvara najviše šansi, a Hrvatska protiv Engleske nije imali nijednog igrača u tom prostoru. Zlatko Dalić je odlučio na klupi ostaviti i Petkovića i Nikolu Vlašića, igrače koji traže loptu u noge u toj zoni, uz povremene ulaske Andreja Kramarića, koji je ionako gol igrač te više voli slobodu za ulazak u završnicu nego duele i primanje lopte u gužvi 30-ak metara udaljen od gola kako bi kreirao šansu.

Ideja s Antom Rebićem kao napadačem ima smisla u nekim drugim okvirima, ali Hrvatska se bez Petkovića i Vlašića muči uopće doći do faze igre u kojoj do izražaja dolazi da nema dubinu. S Rebićem je ima, ali nema realnu šansu kako je iskoristiti jer nije u poziciji odigrati dubinsku loptu. S Petkovićem i Vlašićem postoje objektivni problemi, ali i realna šansu za doći u završnicu ili barem držati loptu dovoljno visoko da se nešto dogodi iz te pozicije.

A u tom kontekstu je rješenje vrlo jednostavno — Hrvatskoj treba Petković kao napadač i Vlašić kao desetka. Nije to savršeno rješenje i obojica imaju svoje mane, ali formacija 4-2-3-1 s njima dvojicom i Lukom Modrićem kao bazom najbolje je što u ovom trenutku imamo. Sve ostalo bi zahtijevalo drugačija taktička rješenja za čije uigravanje nema vremena.

Uostalom, vratimo se na Jaremčuka, Weghorsta, Winda; ili Yussufa Poulsena, Patrika Schicka i Harisa Seferovića, da zanemarimo svjetske klase poput Kanea, Benzeme ili Romelua Lukakua. Njihovi igrački profili nisu slučajno toliko slični. Treneri na Euru redom iskorištavaju međuprostore preko napadača koji se spuštaju i pokušavaju igrati upravo ondje gdje se Petković i Vlašić prirodno snalaze, a mi uporno bježimo od toga. Druge momčadi od toga rade koliko-toliko uspješne modele napada, a mi odbijamo pratiti trend.

Naravno, nije nužno mijenjati se i prilagoditi se. Ali ni opstanak nije obaveza. Pitajte samo vratare koji nisu naučili igrati nogom.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.