Prije točno 10 godina, u istoj ovoj Stadthalle u kojoj je jučer pobijedila Crnu Goru, Hrvatska je počela put prema zadnjem finalu velikog natjecanja u kojem je igrala. Od Austrije 2010. do Austrije 2020. nastupila je na 11 velikih natjecanja i nijednom više nije uspjela doći do finala. Iz te perspektive, zanimljivo je podsjetiti se kako je Lino Červar tada u Austriji prije konferencije za medije, između dvaju zalogaja banane, vikao: “Olimpijska povelja kaže da olimpijskog pobjednika za vrijeme njegova života, a i nakon njegove smrti, morate poštivati. Morate poštivati mene. Molim vas, pročitajte to!“.
I zaista, Lino je bio u pravu. Čovjek je u tom trenutku iza sebe imao naslov svjetskog prvaka i olimpijskog pobjednika, a usto je još četiri puta bio u finalu. Međutim, to je javnost uzimala nekako zdravo za gotovo. Medalje su se podrazumijevale, finala su bila očekivana, a rezultati koje je Červar ostvario nikad nisu dobili dovoljno poštovanja. Preciznije, on nikad nije dobio dovoljno poštovanja i rijetko kad su mu se priznavale zasluge. Fokus se stavljao na igrače i isključivo na igrače, a kafanska razina analize je imala neoborivu tezu kojom se sustavno umanjivao Červarov utjecaj — zlatne medalje je iskovao Irfan Smajlagić, bez njega je Červar bio izgubljen.
Sve to skupa nije bilo pošteno prema Červaru.
Dijelom politički angažman, dijelom ekscentrični pristup koji su rijetki razumjeli, dijelom nerealna percepcija vlastitih mogućnosti i oko njega se u javnosti stvorio negativni dojam. Istina je da je ponekad bio jako težak, ali sve ono što je Červar radio palo je u drugi plan. Jako analitičan tip, revolucionar modernog rukometa i osvajač medalja sveden je na smetnju.
Zoran Gobac jasno deklarira kako Štrlek više neće igrati za reprezentaciju. U hrvatskom rukometu to nije pitanje za budućeg izbornika nego za Gopca
“Kad trener preuzme glavnu riječ, danak plaćaju igrači“, izjavio je Božo Sušec u udarnom terminu rezimirajući Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj na kojem je osvojeno srebro. “Jedino što mogu priznati da sam nanio nevolju ili malo zlo Lini Červaru time što sam zašutio za vrijeme time-outa pa da cijela javnost čuje što to on govori.”
Kritika je apsolutno legitimna stvar ako iza nje stoje argumenti, ali ovaj način ponašanja javnosti prema Červaru nije bio pošten. Posebno nije bio pošten prema olimpijskom pobjedniku, čovjeku koji je uzeo šest medalja na klupi hrvatske reprezentacije i čovjeku kojeg je EHF počastio nagradom za najveća trenerska dostignuća.
Červara je to mučilo i istup u Austriji prije 10 godina bio je samo zadnji poziv u pomoć.
Abraham Maslow je svojom humanističkom teorijom ličnosti postavio jedan od temelja moderne psihologije, a u njegovoj ‘piramidi potreba’ iznimno je važan aspekt potreba za poštovanjem. Bez poštovanja i samopoštovanja nema ni samoostvarenja. Prirodno je onda da je Lino tražio poštovanje. Na kraju krajeva, zaslužio ga je i zaslužio je priznanje za sve rezultate koje je napravio i sve čime je zadužio hrvatski rukomet.
Zato je ironično to kako se ponio u slučaju Manuela Štrleka.
Igrač koji je za reprezentaciju nastupio 160 puta i zabio 558 golova, igrač koji je 2010. i 2016. bio izabran za najbolje lijevo krilo turnira, igrač koji je osvojio titulu najboljeg hrvatskog rukometaša 2016. jednostavno je otpisan. Čovjek kojemu se dijete rodilo dok je bio u reprezentaciji i koji je bio dostupan za svako okupljanje preskačući božićne ručkove radi priprema izostavljen je s popisa reprezentativaca.
Točan razlog zašto je to tako nismo dobili. Zapravo, to je sasvim očekivano jer transparentnost bilo kakve vrste nije ono što obično u našim savezima prakticiraju. Sport očito postoji zbog njih, a ne oni zbog sporta i nikakvo polaganje računa javnosti obično ne dolazi u obzir. Ono što znamo, po HRS-ovu tumačenju, to je da se izbornik i igrač “nisu našli“ u svojim stavovima i to je bilo to.
Sve ono što je Červar govorio prije 10 godina i sve ono s čim je bio potpuno u pravu sada je poništio i ponaša se onako kako su se tada ponašali prema njemu. Štrlek nije olimpijski pobjednik i nema zlato iz Atene, ali i njega štiti ona ista povelja na koju se Lino poziva. Zaslužio je da ga štiti jer ona je napravljena upravo zbog ljudi poput njega, zbog sportaša koji su dali sve od sebe i zbog ljudi koji su ostvarili rezultate. Zbog svega što je napravio za reprezentaciju zaslužuje dozu poštovanja i drugačiji način ponašanja.
Uostalom, reprezentacija bi trebala biti iznad svakog pojedinca. To znači i iznad izbornika i iznad igrača. Reprezentacija nije skup onih koji su se “našli s izbornikom” nego zbor najboljeg što Hrvatska može ponuditi u rukometu, a definitivno nemamo boljeg lijevog krila od Štrleka. I onda — ako se stvarno nije moglo drugačije i ako su te razlike toliko nepomirljive da je razlaz bio jedino rješenje — moglo se to napraviti drugačije, gospodski i s poštovanjem prema prošlosti.
“Postalo je normalno da Ivano Balić, Petar Metličić, Denis Špoljarić, Blaženko Lacković samo odjednom nestanu s mape i nema ih”, rekao je jučer u RTL-ovu programu Drago Vuković i nevjerojatno precizno sažeo bit. “U jednu ruku je to žalosno i s legendama se treba oprostiti na pravi način. Nadam se da će biti bolje u budućnosti.“
Ono što Vuković govori je paradoks po kojem su u hrvatskom rukometu konstanta neki drugi. Legendarni igrači nestaju u naponu igračke snage jer smetaju onima koji su konstanta. Štrlek nije iznimka, on je samo nastavak niza u kojem su otpisivani oni koji su još uvijek imali što dati. Neovisno o tome tko je bio izbornik, takav način odnošenja prema rukometu je postao konstanta jer su konstanta oni koji zapravo odlučuju. To valjda objašnjava zašto već 10 godina nismo igrali finale velikog natjecanja i zašto nam je klupski rukomet u stanju kakvom jest.
“Manuel Štrlek više nikad neće igrati za hrvatsku reprezentaciju, ma tko god bio izbornik”, izjavio je Zoran Gobac komentirajući slučaj Štrlek i jasno pokazujući tko odlučuje tko će i kada zaigrati za reprezentaciju, debelo prije nego je Vuković dao svoju opasku kako je Štrlek samo jedan u nizu onih kojih se hrvatski rukomet odrekao. “To je njegova odluka, nikako ne naša. Ako je bio nezadovoljan statusom to je trebao zadržati za sebe i prihvatiti odluku. Igrači moraju biti svjesni da je reprezentacija ispred klubova gdje oni igraju za pare. Hrvatska je važnija od para”, objasnio je.
O Gopcu i tome je li njemu prioritet Hrvatska, vlastiti ego ili pare ionako znate sve. Nabrajati sve afere nema smisla jer ništa ga ne može opisati kao čovjeka tako precizno kao činjenica da je u prozivanju Štrleka imao potrebu u usta uzeti ime Iztoka Puca. Uvlačiti one koji počivaju u miru u svoje ratove i pozivati se na nekoga tko nije tu kako bi omalovažio nekoga trećeg je ispod svake kritike. Pričamo o Zoranu Gopcu, ali tip je nekako uspio uhvatiti novo dno i to je stvarno vrijedno divljenja jer na kraju krajeva se sve vrti oko njega.
Ovdje je Štrlek nebitan, on je samo prolazno ime kao što su bili i ovi prije njega.
Ovdje je nebitan i rezultat. On će doći ili neće doći, ovisno o tome koliko se kvalitetno bude radilo.
Suština svega je Zoran Gobac, koji jasno deklarira kako Štrlek više neće igrati za reprezentaciju. U hrvatskom rukometu to nije pitanje za budućeg izbornika nego za Gopca.
A to onda pitanje poštovanja stavlja debelo u drugi plan i kao prioritet stavlja pitanje zdravog razuma i načina ponašanja na koji smo, očito, navikli.
