Topnički dnevnici

Pjaca: Što bi bilo kad bi bilo

Prije ozljeda je obećavao jako puno. Je li ta prilika zauvijek propala?

Marko Pjaca će zauvijek pamtiti 28. ožujka 2017. i tu 62. minutu utakmice na stadionu Lilleküla protiv Estonije. Utakmica je u suštini bila potpuno nepotrebna i odigravala se samo zbog jedne od onih idiotskih odluka koje forsiraju FIFA i UEFA. Naime, po važećim pravilima reprezentacije moraju odigrati točno određen broj susreta u reprezentativnom prozoru. Kako je Hrvatska 24. ožujka odigrala kvalifikacijsku utakmicu protiv Ukrajine i iduća kvalifikacijska je bila tek Island u lipnju, morala se u raspored ugurati još jedna prijateljska utakmica kako bi se zadovoljili propisani uvjeti. Uostalom, Ante Čačić je na put poveo samo 16 igrača koliko je trebalo za popuniti zapisnik, a dao je slobodno Danijelu Subašiću, Luki Modriću, Ivanu Rakitiću, Mariju Mandžukiću, Nikoli Kaliniću i Marcelu Brozoviću.

Koliko je utakmica u Tallinnu svima bila tek nevažna točka u prenatrpanom rasporedu najbolje pokazuje činjenica da su pomoćnici suca Marka Clattenburga imali zastavice različitog uzorka, jer su opremu skupljali nekoliko sati prije početka susreta kod lokalnih sudaca. Međutim, trebalo je odraditi obavezu koju su Estonci masno platili.

Situacija u kojoj se Pjaca ozlijedio je bila jednako nasumična kao i sama utakmica. Nakon što je izgubio loptu okružen četvoricom suparničkih igrača, pokušao je ponovo ukrasti loptu i ušao je u duel. Kad je suparnički igrač pokušao dodati loptu svom suigraču i sačuvati posjed pod pritiskom, Pjaca je presjekao dodavanje i lijevom nogom gurnuo loptu u aut. Negdje u tom potezu, bez ikakvog kontakta sa suparnikom, popustilo je koljeno na desnoj nozi, onoj stajnoj pri izbijanju lopte u aut. Križni ligament je pukao i Pjacu je čekao dug oporavak.

Nedugo nakon što se oporavio od ozljede koju je zaradio u Estoniji Pjaci je ponovo pukao križni ligament, ovaj put u lijevom koljenu. Ozlijedio se na treningu u Fiorentini i oporavak je trajao gotovo cijelu godinu, razmak između zadnje utakmice prije druge ozljede i povratka u kup utakmici protiv Udinesea bio je 319 dana.

Jedna dobra ligaška epizoda može Pjacu napuniti samopouzdanjem i vratiti ga u reprezentaciju kojoj je igrač takvog profila nužno potreban

Ali koliko se god u toj 62. minuti promijenio Pjacin život, dobrim dijelom se promijenio izgled hrvatskog nogometa u ovoj generaciji u kojoj se nekad mora zapitati “što bi bilo kad bi bilo”.

U trenutku ozljede Pjaca je igrao za Juventus. To bi li se on izborio za mjesto u početnom sastavu ili bi otišao u neki slabiji klub i ondje se probijao, u kontekstu reprezentacije nije toliko važno, baš kao i u slučaju Josipa Stanišića i njegove perspektive u Bayernu. Nije poanta u klubu, suština je u tome da je Pjaca u tom trenutku bio nešto što je hrvatskom nogometu kronično nedostajalo.

Čak i u onim talentom najsiromašnijim godinama ranih 2000-ih kad su stoperi gurani u vezni red, Hrvatska je uvijek imala igrače koji su mogli graditi igru. Kreatora je uvijek bilo i čak i samo letimični pogled na mlade kategorije sugerira da se ništa nije promijenilo; trenutni nositelji kvalitete u juniorskim i kadetskim uzrastima su redom igrači Modrićeva ili Brozovićeva profila koji se mogu ili ne moraju realizirati, ali su tu. Reprezentacija se trenutno malo pati sa špicom, ali u kombinacijama je uvijek je bio netko profila klasičnog napadača ili barem onih koji su obećavali velike stvari kao realizatori.

Problem je rupa koja nastane između kreatora i realizatora; a kad smo od Engleza posudili i ta dva izraza, onda možemo i treći; facilitator — moćno krilo koje neće nužno sudjelovati u organizaciji napada, ali traži loptu u noge jer želi stvoriti višak u onom jednom potezu kad lopta napokon dođe do njega. Pjaca je bio upravo takav igrač. Po njegovu igračkom profilu može ga se opisati kao fizički moćno krilo; igrača odličnog u driblingu koji je zbog svojih predispozicija nevjerojatno probojan.

Doduše, Pjaca je u HNL-u zabijao i asistirao, često se spuštao u vezni red po loptu i tražio je loptu među linijama. Jedno vrijeme je igrao i u samom vrhu napada. Međutim, to je bio HNL u kojem je dominirao na račun svojih tehničkih i fizičkih predispozicija. Njegova epizoda na najvišoj razini pokazala je da nije ni kreator ni realizator, nego je baš facilitator čiji je zadatak da konkretizira višak koji su mu pripremili veznjaci.

Uostalom, brojke potvrđuju dojam moći. Pjaca je u svojoj prvoj sezoni u Juventusu prije ozljede odigrao 575 minuta, što je vrlo ograničen uzorak za donošenje ikakvih zaključaka, ali bio je ubojit kad bi god krenuo u dribling. U prvoj sezoni je za Juventus u svim natjecanjima pokušao 25 driblinga u 575 odigranih minuta, od čega je 16 bilo uspješnih. To je uspješnost od 64 posto, ali još važnije je shvatiti da to znači kako je Pjaca, kad bismo te brojke uzeli u prosjeku 90 minuta, imao četiri pokušana driblinga po utakmici. Biti krilo u nekoj od liga Petice i imati 64 posto na takvom uzorku je zbilja elitna razina, a Pjaca je u toj kategoriji spadao među pet posto najboljih igrača.

Sličnu efikasnost je nastavio i na posudbi u Schalkeu. Ponovo nije igrao strašno puno, u periodu između dviju ozljeda Juventus ga je poslao na posudbu u Njemačku, a Pjaca je imao učinkovitost driblinga od 61,5 posto.

Čovjek je jednostavno probojan. Kada mu donesete loptu, on će proći.

Na kraju krajeva, prošle je sezone u Genoi odigrao 1.579 minuta i u Serie A imao 55,7 posto uspješnosti driblinga. U ligi koja je na glasu kao liga s najboljim individualnim obrambenim igračima nanizao je 28 različitih igrača koje je prošao, a loptu je — prema StatsBombovim podacima — ukupno vukao 2.897 metara. U tom vođenju lopte netto je osvojio 1.617 metara terena vertikalno. Dakle, kada Pjaca primi loptu, on s njom ide okomito prema naprijed, bez prevelikih kalkulacija, a efikasan je u driblingu čak i nakon dviju teških ozljeda.

Ta dva pucanja ligamenata su faktor koji se ne može isključiti. Prema Tracy Ward, doktorici iz privatne bolnice u Aberdeenu specijalizirane za ortopedske ozljede i suradnici Sports Injury Bulletina, 1990-ih je samo nešto više od 45 posto profesionalnih sportaša na vrhunskoj razini dolazilo do razine izvedbe koju su imali prije ozljede, a 19 posto ih je prekidalo karijeru zbog posljedica koje su nastale izravno nakon trganja križnih ligamenata. Zadnjih nekoliko godina su se stvari promijenile zbog napretka u medicinskim tehnologijama i znanjima vezanima za oporavak, ali Pjaca je prvo ozlijedio lijevo, pa desno koljeno. Nažalost, u takvim slučajevima je gubitak dijela brzine naprosto neminovan.

Realno gledano, Pjaca nikada neće postati ono u što se počeo razvijati. Nakon oporavka od jednog pucanja ligamenata otišao je na dvije posudbe, pa su mu onda pukli ligamenti na drugom koljenu, a onda je u fazi povratka otišao u Anderlecht, gdje je odigrao samo četiri utakmice jer je belgijska ligaška sezona ostala nedovršena zbog koronavirusa. Jednostavno, izgubio je previše vremena u vrlo važnom razvojnom periodu.

Da je u sasvim nebitnoj utakmici protiv Estonije bilo malo više sreće, možda bi stvari bile puno drugačije.

Ono što je sigurno, Hrvatska u moru tehničara ne proizvodi igrače Pjacina profila koji tehničku kvalitetu kombiniraju s mogućnošću da vuku loptu te probijaju suparnika u punom sprintu. Osim Ivana Perišića i dijelom Josipa Brekala te Nikole Vlašića, koji zapravo nije niti krilo, nemamo igrača koji je brz, fizički jak u duelima i dobar u driblingu, a samim time i natprosječno probojan. Neki facilitator koji će olakšati posao kreatorima i realizatorima.

Ne samo da ga nemamo u ovoj generaciji, nego ga nemamo ni godinama unatrag, a teško da ćemo ga imati i u idućih nekoliko godina. Sve strane konzultantske kuće nakon analize nekog većeg uzorka utakmice kao najveći problem Hrvatske vide manjak probojnosti po krilima s loptom u nogama, a Pjaca ima kvalitetu kojom to može kompenzirati. I ne mora igrati u Juventusu za to.

Zbog toga su golovi koje je Pjaca zabio u dvije uzastopne Torinove utakmice toliko važni. Stvari su takve kakve su i prilika da Pjaca igra za elitni klub je vjerojatno zauvijek potrošena, ali jedna dobra ligaška epizoda može ga napuniti samopouzdanjem i vratiti ga u reprezentaciju kojoj je igrač takvog profila nužno potreban.

A potrebna je i ona njemu kako ne bi, uz svu silu nerealiziranih talenata koji su zapeli negdje između juniorskog i seniorskog nogometa, baš Pjaca bio onaj “što bi bilo kad bi bilo” slučaj jer do te 62. minute u Tallinnu njegova je karijera stabilno išla prema naprijed i zaista bi bila šteta da se uvijek vraćamo baš na to nesretno izbijanje lopte u aut i rotaciju koljena koja je promijenila sve.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.