Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Pod pritiskom

O velikim klubovima i pravu na mišljenje

Super. Samo ta jedna, nebrojeno puta ponovljena riječ stajala je u kolumni posvećenoj najvećem domaćem klubu u Tz-u, tabloidu iz grupacije Münchner Merkur sa sjedištem u Münchenu.

Bio je to originalan i prilično ironičan odgovor na presicu na kojoj su se Bayernovi čelnici žalili na kritike što je klub doživio u medijima uslijed četiri utakmice bez pobjede. Predsjednik Uli Hoeneß, izvršni direktor Karl-Heinz Rummenigge i sportski direktor Hasan Salihamidžić okupili su medije i iznijeli optužbe za maćehinski pristup novinara prema Bayernu, tvrdeći da su pretjerali s dramom i negativnostima koje nisu karakteristične za druge klubove kad upadnu u rezultatsku krizu.

I u pravu su, jer krize u Bayernu se tretiraju drastično drugačije nego u drugim klubovima. Međutim, čelnici su zaboravili kako se i oni sami ponašaju identično novinarima.

Apsolutno svaki loš rezultat neminovno izazove nevjerojatnu količinu komentara Bayernovih čelnika koji medijima sami nude naslove i dramu. Svatko naprosto ima taj neki neodoljivi poriv ponuditi svoje mišljenje o tome što je bilo loše i tko je odgovoran. Predsjednik Hoeneß komentira jedno, direktor Rummenigge odgovori drugo, počasni predsjednik Franz Beckenbauer izjavi treće, a onda se za njima javi još čitava satnija bivših igrača ili dužnosnika koji pod punom ratnom opremom gledaju kako aktualni trenutak pretvoriti u vlastitih pet minuta ponovne relevantnosti. Ako Robert Lewandowski nije u formi, velika je vjerojatnost da će se odnekud javiti Paul Breitner ili Gerd Müller. Ako Manuel Neuer popije kakav glup gol, Oliver Kahn će se osjetiti prozvanim komentirati, a svoje razloge će već negdje pronaći Stefan Effenberg, Lothar Matthäus ili Klaus Augenthaler.

To je naprosto način na koji funkcioniraju stvari u Bayernu i oko njega. Svi navedeni imaju iznimne igračke karijere iza sebe i ogromno mjesto u povijesti kluba, a iz toga izlazi legitimacija koja daje potrebu da se ponudi svoje mišljenje.

“U Splitu mi sve to izgleda malo nekulturno, svatko se petlja i ima svoje mišljenje“

Međutim, kad niz poraza potraje i kad stvari pomalo izmaknu kontroli — jer inače poligoni za takve samopromotivne aktivnosti traju kratko s obzirom na dominantnu poziciju Bayerna u Bundesligi — onda se javlja panika i odjednom pravo na mišljenje više nije dobrodošlo i zaboravlja se da sami imaju pomalo maćehinski stav prema klubu u svrhu guranja sebe u prvi plan. Odjednom nije baš toliko ugodno živjeti pod pritiskom.

Taj aspekt funkcioniranja jednog nogometnog kluba najlakše je opažati upravo kod Bayerna — što zbog dominacije u domaćem natjecanju koja ipak isključuje ozbiljan stres i nagle poteze, a što zbog obrazaca ponašanja vodećih ljudi. Međutim, svi veliki i bitni klubovi osjećaju pritisak, jer svi imaju mišljenje o njima. Ne samo bivši igrači i likovi koji imaju legitimaciju za novinske naslove, nego i svi obični ljudi. Malo je onih koji imaju mišljenje o krizi u Schalkeu ili ispadanju HSV-a u Cvajtu, ali o Bayernu će se pričati i u Njemačkoj i u Hrvatskoj. Često to mišljenje i nije previše strukturirano i zasnovano na debelim argumentima, ali je ozbiljan faktor jer generira pritisak.

Kad je udruga navijača Manchester Uniteda organizirala misu i komemoraciju u sklopu obilježavanja godišnjice zrakoplovne tragedije u kojoj su poginule glasovite Busbyjeve bebe, kao predstavnik domaćina za govornicu u Münchenu se popeo baš Rummenigge.

“Manchester United je postao referentna točka u mom životu kao igrača i nogometnog dužnosnika“, izjavio je Bayernov direktor. “United je više od pobjeda, poraza, osvojenih naslova i izgubljenih titula. U svijetu nogometa Manchester United predstavlja bezuvjetnu posvećenost i duboke osjećaje. Impresioniran sam time kako je sjećanje na one čiji su životi izgubljeni preživjelo tako što je prenošeno s jednog navijača na drugog.”

Naravno, jasno je kako je količina izgovorenih komplimenata ponajprije kurtoazna i sukladna situaciji oko koje su se okupili. Međutim, sama činjenica da se Rummenigge pojavio tu i održao govor jasno govori o ugledu koji United ima i veličini kluba koji naziva referentnom točkom svoje karijere. Samim time, 10. pozicija koju Manchester United trenutno drži na ljestvici Premier lige je poziv na uzbunu.

Najžešći kritičar današnjeg Uniteda je Paul Scholes. On je u najboljoj poziciji za nešto takvo. Ima poziciju analitičara na televiziji i samim time ogromni doseg u javnosti, legitimitet mu daje igračka karijera i osvojeni trofeji, a činjenica da je svoju karijeru proveo isključivo u Unitedu njegovim riječima daje dodatnu težinu. Svi imaju mišljenje o ovom Unitedu, baš kao što je slučaj kod Bayerna u kontrastu s ostalim njemačkim klubovima, ali Scholesovo je ipak malo važnije.

Doduše, fokus Scholesovih kritika je stavljen isključivo na Joséa Mourinha. Velikim dijelom je to opravdano, ali prije njega je Scholes kritizirao Louisa van Gaala i Davida Moyesa. Bilo je i to isto tako opravdano, ali ni u jednom trenutku Scholes nije malo proširio svoj fokus i upitao se kako takav klub dođe u situaciju da izabere trojicu pogrešnih menadžera u nizu. I to je vrlo zanimljivo.

Odgovor se krije u različitom kontekstu u kojem je United u odnosu na Bayern i u različitom kontekstu u kojem je Scholes u odnosu na Beckenbauera. Bayern je i dalje čvrsti favorit za osvajanje naslova usprkos svemu i nema potrebe za dramom i paničnim potezima, a Scholes je relativno nedavno prestao igrati i puno je bliže pravoj percepciji današnjeg svijeta od igrača koji su funkcionirali u nekom drugom svijetu prije 30 ili 50 godina. Fokusiranjem paljbe na Mourinha Scholes na neki način štiti sam klub i dublje procese od pritiska javnosti koji često postane faktor.

I to je suština. Pritisak. Svaki je veliki klub sličan po tome što nosi ogromni pritisak s kojim se treba nositi čim rezultati izostanu.

“U Splitu mi sve to izgleda malo nekulturno, svatko se petlja, svatko ima svoje mišljenje“, izjavio je Blaž Slišković u intervjuu Davoru Burazinu. “Ne drže se zajedno, to je problem. Kao trener sam osjetio što je to, dovoljno je bilo doći u kafić ispod stadiona, tamo bi bila 101 struja, za svakim stolom drugačije mišljenje.“

Ironično, ono što Baka vidi kao problem kod drugih istovremeno ne vidi kao svoj problem, baš kao i Bayernov trojac koji je izašao pred njemačke medije. U tom istom intervjuu je bez ikakve zadrške davao svoje ocjene trenera, sportskog direktora i predsjednika te nudio svoja mišljenja o koječemu vezanom uz Hajduk.

I to je legitimno.

Može se protumačiti kao licemjerno, ali je legitimno. Baš kao što je legitimno da Joško Jeličić nazove članove Hajduka ovcama ili da Ćiro Blažević zaziva povratak Igora Štimca s kojim je supotpisao najsramotnije ispadanje Hajduka iz Europe. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, pa čak i kad se to mišljenje svodi na neargumentirani stav. Ako želiš biti dio Hajduka na bilo kojoj razini, onda moraš pristati na to da su takve stvari svakodnevni dio posla s kojim se moraš nositi jer Hajduk je u hrvatskim okvirima velik klub i kao takav je puno zanimljiviji nego drugi klubovi.

U tom kontekstu, ovih 27 — na finalnom popisu jedan-dva gore ili dolje — koliko ih se prijavilo na natječaj za člana Nadzornog odbora automatski je pristalo na taj aspekt posla. Apsolutno svatko će imati mišljenje o njima, većinom neinformirano i poluargumentirano, ali ipak vrlo čvrsto.

I iz toga slijedi najveća kvaliteta koju svaki kandidat mora imati — mora se moći nositi s pritiskom javnosti jer veliki klubovi donose ogromni pritisak. Što tradicije, što navijača, što nerealnih očekivanja, što zakulisnih igara moći.

Ima i mnogo ljudi koji to ne mogu izdržati. Mnogo je takvih igrača, trenera i dužnosnika. Dogodi se i ne čini ih to manje vrijednima; oni su možda i dalje pravi ljudi, samo su na krivom mjestu jer podlijeganje pritisku vodi u populizam koji Hajduk sada ne može sebi priuštiti.