Bila je to neka drugačija Barcelona. Naprijed je uz Lionela Messija i Luisa Suáreza — mlađeg Luisa Suáreza koji je puno više trčao i bio aktivniji s loptom u nogama — igrao Neymar, a momčad je kreiranje viška naslanjala na Andrésa Iniestu i SergijaBusquetsa u sredini terena, a na boku na Danija Alvesa; on je dolazio visoko u prostor koji bi mu ispraznio Messi svojim ulascima u sredinu terena. Rakitić tu nije bio Xavi, kojeg je zamijenio u početnoj postavi. Nije ni pokušavao biti, prihvatio je sasvim drugačiju ulogu u momčadi.

Temeljni zadatak koji je Rakitić imao bio je odvući veznog igrača suparničke momčadi kako bi se Messi mogao slobodno kretati prema sredini i svojim inteligentnim razumijevanjem prostora pomagao je da osovina između Alvesa i Messija na desnoj strani perfektno radi. Nije dolazio previsoko da zaguši prostor i stvori gužvu oko Messija, a opet je bio dovoljno blizu da im može čuvati leđa i otrčati neki od njihovih kilometara.

Odlazi s 15 osvojenih trofeja u šest sezona, s 35 golova i 42 asistencije, s patinom igrača koji je bio konstantan na najvišoj nogometnoj razini

Ulogu u napadu je ostvarivao tako što je bio spojka između Messija, Alvesa i ostatka svijeta. Rakitić je spuštanjem nisko na poziciju nekog bočnog zadnjeg veznog dolazio u situaciju da bez ikakvih problema prima i prenosi loptu od obrane prema Alvesu koji je odlazio visoko. Takvim pozicioniranjem je bio ključni faktor o kojem je ovisio brzi prijenos lopte na suprotnu stranu u izolaciju na Neymara, nakon što bi Messi i Alves navukli fokus obrane na sebe.

Rakitić je, pojednostavljeno rečeno, bio vodonoša.

To ne znači da nije bio važan član momčadi. Dapače, njegova je uloga na terenu bila iznimno bitna, ostavljao je svoj pečat u obrani i u napadu. Vodonoša je bio zato što je njegova uloga, iako važna, bila lišena gotovo svake kreativne dimenzije. Rakitić je bio karika u lancu prijenosa lopte. Njegova dodavanja su bila točna, pravovremena i logična, ali nije oblikovao napade i nije ispred sebe imao odluke za donositi. Njegov zadatak bio je jasan: bio je pomoćna radna snaga u temeljnim mehanizmima Barcelonine igre. Bez njega ti mehanizmi ne bi funkcionirali i zato je igrao toliko koliko je igrao.

Kad se nađete u takvoj ulozi, ne možete improvizirati nakon što napravite lošu procjenu. Ne možete se sakriti na pet minuta da biste se odmorili. Nemate pravo na loš dan, nemate pravo na pogrešku; morate stalno biti savršeni i konstantno pogađati dodavanja, konstantno se ispravno pozicionirati, konstantno raditi dobro sve što radite, jer svaka pogreška kada imate očito rješenje je puno uočljivija nego kad je napravi netko tko pokušava stvoriti nešto iz ničega kroz improvizaciju.

Rakitić nije podcijenjen zbog toga što je odradio u toj sezoni. Postoje igrači koji mogu odigrati neku sezonu sjajno i onda se ne mogu prilagoditi na nešto drugo, a Rakitić nije bio takav. Prošlih godina u Barceloni nije bilo Alvesa, Inieste ni Neymara, Barcelona je promijenila trenera i način igre, ali Rakitić je i dalje bio tu. Zabio je pet golova, dodao je 10 asistencija i odigrao je 81 posto minuta u osvajanju prvenstva.

Logično, bez Alvesa i Iniesta kao dvojice najbližih igrača, uloga mu se promijenila. Iako se nominalno nije pomaknuo s mjesta desne osmice u formaciji 4-3-3, Rakitić više nije bio pomoćni element u momčadskim mehanizmima. Na sebe je preuzeo kreaciju i on je bio taj koji je vodio igru. Bio je više u središtu pozornosti, improvizirao je, imao je ispred sebe odluke koje je morao donositi, kao i višestruke izbore od kojih je morao odabirati one najbolje. I to je radio jako dobro, Barcelona je s njim osvajala trofeje. Upravo to Rakitića čini toliko podcijenjenim: konstantno je igrao u momčadi koja je osvajala trofeje.

Naravno, to je Barcelona koja je imala Messija. Međutim, upravo zato je Rakitićev uspjeh veći. Kao konkurencija su mu dovođeni Arda Turan, André Gomes, Arturo Vidal, Paulinho i Arthur, svake godine su tražena i skupo plaćana pojačanja, a svako od njih je dobio šansu pokazati što zna. Na kraju je Rakitić igrao više od ijednog od njih, bio je konstanta kod svih trenera i u svim ulogama.

To je zato jer je Rakitić sjajan igrač. Inteligentan je, miran i tehnički savršen. Ima odličan pregled i razumijevanje igre, nije egoističan i prilagođava se suigračima. Sposoban je povezivati redove serijom kratkih i logičnih dodavanja, može rezati suparničke obrane dubinskim loptama, lagano se oslobađa presinga, a opasan je po gol u dolasku u završnicu iz drugog plana ili udarcem s distance. Možda i najbolja utakmica koju je odigrao u Barceloninu dresu je bio El Clásico 2018. u kojem je ekipa bez Messija pobijedila Real Madrid 5:1. Tog dana nije zabio niti je asistirao, ali cijelu utakmicu je vukao sve konce na terenu s gotovo opipljivom lakoćom. Nadigrao je Luku Modrića i Tonija Kroosa, dominirao je utakmicom i bio istinski nositelj igre, čovjek koji je imao naslovnu ulogu u derbiju.

Pa ipak, ostaje dojam da Rakitić u našoj javnosti nije cijenjen koliko bi trebao biti.

Davor Šuker je odigrao 162 utakmice za Sevillu, 111 za Real Madrid i 38 za Arsenal, što u zbroju daje 311 utakmica na vrhunskom europskom nivou, bez da uopće raspravljamo koliko je Sevilla sa svojim plasmanima između petog i 13. mjesta te samo jednim izlaskom u Europu zadovoljila kriterij vrhunskog kluba. Za usporedbu, Rakitić je u Barceloni odigrao 310 utakmica, od čega ravno 200 u La Ligi i 60 u Ligi prvaka. Ako to nije dovoljno, Zvonimir Boban je za AC Milan zabio 30 golova i imao 35 asistencija, a Rakitić je za Barcelonu zabio 35 golova i dodao 42 asistencije.

Poanta usporedbe nije u tome da Šuker svojedobno nije bio velik igrač ili da Boban nije legendaran igrač. Dapače, obojica su sjajni igrači i među najvećima koje je Hrvatska ikad imala. Poanta je u tome da je Rakitić toliko dugo na najvećoj sceni i da je toliko dugo dio najskuplje momčadi na svijetu da smo to shvatili kao nešto normalno i uopće ne doživljavamo koliko je to golem uspjeh te kakvu je karijeru Ivan Rakitić zapravo ostvario, koliko je on zapravo velik i podcijenjen igrač. Jer cijenjenost se često svede na voljenost, na osobni dojam nekoga, a ne na činjenice.

Za njegovu percepciju u javnosti je dijelom zaslužno to zato što nikad nigdje nije bio do kraja prihvaćen. U Hrvatskoj — koliko god to ljudi odbijali javno priznati, glumeći da sve vole jednako — ipak postoji neki odmak koji je sasvim normalan jer Rakitić nikad nije igrao za neki hrvatski klub, ljudi nisu razvili povezanost s njime kakvu su razvijali s drugim reprezentativcima koje su gledali kako odrastaju. U Barceloni, pak, nije bio dovoljna zvijezda da bude dio reklamnih kampanja i da se navijači u svijetu zakače za njega i njegove dresove, a opet nije bio produkt La Masije, tako da nema tu vezu s lokalnom zajednicom kakvu bi imao da je izašao iz klupske akademije.

Dijelom je to zbog toga što je Rakitić Barcelonu napustio godinu dana prekasno.

I ove sezone je odigrao više od polovice minuta i bio standardan veći dio sezone, ali da je otišao prošlog ljeta, kada je postalo jasno da Ernesto Valverde ne računa na njega i da ga klub u sveopćem lutanju tretira kao vreću krumpira, javnost bi imala drugačiju percepciju njegove epizode u klubu jer bi se ovaj raspad dogodio bez njega, a on je bio lagana meta za dežurnog krivca jer nije imao Barcelonin DNK.

Međutim, to su subjektivni dojmovi i oni ne mijenjaju činjenicu da je Rakitić odradio svoj posao. Odlazi s 15 osvojenih trofeja u šest sezona, s 35 golova i 42 asistencije, s patinom igrača koji je bio konstantan na najvišoj nogometnoj razini.

Nakon oproštaja od Barcelone, Rakitić je donio jedinu logičnu odluku. Odlazi u Sevillu, valjda jedino mjesto na kojem se do kraja povezao s navijačima, jedino mjesto u svom životu na kojem je prestao biti stranac. Odlazi na stadion na kojem su ga slavili svaki put kad je došao i u grad koji ga je prihvatio u potpunosti, na tribinu koja ga je na prvom dolasku s Barcelonom pozdravila transparentom na kojem je pisalo “Ovo će uvijek biti tvoj dom. Hvala, Kapetane“.

I dobro je izabrao, jer Rakitić tu pripada i Sevilla je valjda jedino mjesto na svijetu u kojem ga cijene onoliko koliko zaista zaslužuje; jedino mjesto na svijetu u kojem shvaćaju njegovu pravu veličinu i na kojem emocije rade u njegovu korist.