Na kraju krajeva, Halilović je povučen iz U-17 reprezentacije kako bi ga Ante Čačić uveo u igru u 90. minuti utakmice protiv Paris Saint-Germaina. Poanta nije bila da 9.326 ljudi, koliko se te večeri okupilo na Maksimiru, upozna budućnost kluba jer su hrvatski mainstream mediji već odavno servirali priču. Jedini cilj je bio da se Halilović na kraju utakmice nađe blizu Zlatana Ibrahimovića kako bi fotograf uhvatio taj trenutak i kako bi glas o tinejdžerskom čudu prirode iz Dinamova laboratorija poslao u svijet. To je bio jedini sprint koji je Halilović te večeri napravio. Uveden je samo za taj jedan pažljivo izabran kadar, a cijela utakmica protiv PSG-a bila je svedena na to da se gradi fama oko Halilovića, koji je sa svojih 16 godina tek ulazio u seniorski nogomet.

Međutim, da bi se hype mogao napumpati, moralo je postojati neki okvir koji može držati sve ono što se upuhuje u priču koja raste. A on je kod Halilovića itekako postojao.

U HNL-u će jednima morati dokazati da nije isforsirani medijski projekt, drugima da mu nije pokvarena pumpa i da je karakter, a trećima da vrijedi šanse

U lipnju 2012. odigran je Međunarodni memorijalni turnir Mladen Ramljak na kojem sudjeluju juniorske ekipe. Halilović je bio najmlađi igrač u Dinamovim redovima, a u Zagreb je svoje skaute poslalo preko 30 europskih klubova. Barcelona, Real Madrid, Bayern, Chelsea, Juventus… Svi su bitni klubovi bili tu i svi su gledali njega.

Halilović te 2012. bio najbolji igrač svoje generacije. Danas je to smiješno kad vidimo karijere kakve su napravili Leroy Sané, Kingsley Coman i Diogo Jota, ali Halilović je bio za glavu i ramena iznad svih njih kada im je bilo 16. Bio je dominantan tehničar, prolazio je suparnike bez ikakvih problema i driblinzima se poigravao sa suparnicima, a imao je odličan pregled igre i dubinsku loptu. U kadetskoj reprezentaciji na utakmici protiv Francuske — za koju je na desnom krilu igrao baš Coman, a na lijevom Moussa Dembélé — Halilović je imao uvjerljivo najviše uspješnih driblinga i kreiranih šansi na cijeloj utakmici.

Iz današnje perspektive je jasno da generacija 1996. nije povijesno talentirana. Nije dala nijednu superzvijezdu kao što je Kylian Mbappé koji je rođen 1998., a nije ni toliko ‘duboka’ kao generacija nogometaša rođenih 1997., među kojima je čak 17 igrača koji na Transfermarktu imaju cijenu veću od 50 milijuna eura. Međutim, Halilović je po svim mjerljivim parametrima zaista bio najtalentiraniji igrač svoje generacije i u tim je trenucima još samo Gabriel Barbosa mogao ući u istu rečenicu po potencijalu koji je prikazan.

To je činjenica koja je stvoreni hype činila donekle opravdanim. Hrvatska ni prije ni kasnije nije imala toliko talentiranog tinejdžera i Zoran Mamić nije bio u krivu kada je za kamere televizije Canal+ izjavio da je Halilović bio talentiraniji nego Modrić u njegovim godinama. Logično je da se priča o takvom igraču, iako je to u određenim trenucima bilo iskarikirano i napravljeno siledžijski kako bi se gradio kult velikog vođe koji je za sve zaslužan.

Međutim, nije bilo logično da se takvom talentu čini medvjeđa usluga. Halilović je preskakao stepenice. Opraštane su mu pogreške u ponašanju i nakon neopravdanog izbivanja s treninga imao je osigurano mjesto u prvoj postavi. Forsiranje u medijima je išlo nauštrb njegova igračkog razvoja, jer je u prvi plan stavljan dobar dribling, a zatrpavalo se to da je Halilović potpuno oslobođen ikakvih obaveza u igri bez lopte i da je veći dio utakmice igrač manje.

Dinamo je bio toliko jak u odnosu na konkurenciju da je to mogao izdržati u domaćoj ligi. Problem je bio u tome što Halilović nije bio jak.

On je bio je tek dijete kojem su poslane sve krive poruke koje je bilo moguće poslati. Ušao u prvu momčad bez da je morao igrati obranu ili otvarati prostor suigračima trčeći bez lopte. Samo je stajao, čekao dodavanje u noge i priliku za dribling. Mogao je raditi što želi i nikad nije bio kažnjen jer bi ostavljanje Halilovića na klupi bilo loše za hype. Što da dijete od 17 godina kojem se otvaraju sva vrata bez da se uopće mora potruditi pomisli nego da je sve što radi savršeno? Na kraju krajeva, sve je išlo kako treba do te mjere da je ušao je u A reprezentaciju.

Rezultat takvog odgoja je činjenica da je Halilović svoj najbolji nogomet igrao kad mu bilo 17 godina.

“Adrenalinska pumpa reagira u podsvjesnim okolnostima ekstremnih pokreta”, objasnio je Romeo Jozak, gostujući na Podcast Inkubatoru, zašto Halilović nije napredovao do razine koju su mu predviđali nego je ostao na razini juniorskog nogometa. “Nogomet na vrhunskom nivou čine ekstremni pokreti; pritisak, motorika, sprint i ekstremni dueli. U tim ekstremnim okolnostima, u tih zadnjih pet posto gdje se aktivira adrenalinska ili noradrenalinska pumpa, on to genetski nema u sebi. Tamo gdje je trebalo napraviti tih pet do deset posto podsvjesne reakcije, da ne skoči u zrak kao zec, da se ne makne iz duela, da primi loptu s dva igrača na leđima, njegov podsvjesni motorički mehanizam ga je malo-pomalo udaljio od ekstremnih situacija i pritiska. On karakterno nije taj. Jednostavno, Alen Halilović se ne baca na glavu.”

Jedan od temeljnih kreatora hypea oko Halilovića i tip koji se kitio njegovim talentom kao dokazom kvalitete vlastitog rada skinuo je odgovornost sa sebe i za sve je okrivio Majku Prirodu. Ništa negativno uvjetovanje, ništa tetošenje, ništa učenje loših navika i ništa poruke da se ne mora truditi koje su mu poslane u formativnim godinama. Samo pokvarena pumpa.

To je možda i najbolja slika prokletstva puno mladih igrača s ekstra talentom. Svi su zaslužni, a nitko nije odgovoran — i kad udariš u zid, moraš preispitati sve što znaš o svijetu oko sebe, a onda shvatiš da zapravo ne znaš ništa jer te nitko ništa nije naučio.

U ovom trenutku Halilović nije niti sjena onog tipa koji je svojevremeno bio najbolji igrač u svojoj generaciji. Odnosno, Halilović je još uvijek praktički isti onaj talentirani i nedorečeni el muchacho rubio, bez ičega novog što je dodao svojoj igri.

To objašnjava zašto je u protekle dvije sezone u Championshipu odigrao samo 28 utakmica. To objašnjava zašto se nije nametnuo u Heerenveenu, Standardu iz Liègea i HSV-u, a kamoli u Barceloni ili u Milanu. Halilović naprosto još uvijek igra na tragu onog dječaka od 16-17 godina koji primi loptu i s njom može ići protiv cijelog svijeta.

Upravo zato ima smisla to što ga je uzela Rijeka.

Halilovićev hype se potrošio, loše navike su ostale, Alenu su sada 26 i više nije mlad igrač. Međutim, Halilović još uvijek u sebi nosi onaj nerazrijeđeni nogometni talent s kojim može preživjeti; jer kada dobije loptu u noge, s njom može protiv cijelog svijeta. Možda više nije materijal za Barcelonu, Real, Chelsea i Juventus kao što je bio 2012. kada su ga svi došli gledati, ali još u sebi ima dovoljno onog nečega posebnog na što se može osloniti. Rijeka je s Robertom Murićem pokazala da se isplati riskirati s takvim talentima. Halilović će dobiti šansu. Rijeka je sklopila stabilnu momčad, ali nema previše konkurencije na njegovoj poziciji i dobit će minutažu. Na njemu je da vidi može li tu priliku iskoristi.

Na kraju krajeva, vraća se u HNL; u ligu s posebnom emotivnom težinom i okruženje u kojem će jednima morati dokazati da nije isforsirani medijski projekt, drugima da mu nije pokvarena pumpa i da je karakter, a trećima da vrijedi šanse. Vraća se u HNL gdje će pokazati je li uspio pronaći svoj smisao i može li vratiti barem dio onoga što je trebao postati kada se prvi put pojavio.