Ta je situacija idealna ilustracija načina na koji City ove sezone igra.

S jedne strane, Haaland je čudovište. Utrpao je 21 gol u Premier ligi, zabija svake 62 minute provedene na travnjaku, a još impresivniji podatak, onaj koji najbolje dočarava to o kakvom se brutalno efikasnom predatoru radi, činjenica je da mu je za takvu statistiku trebalo samo 65 udaraca. Za usporedbu, Aleksandar Mitrović je do svojih 11 golova došao iz 69 udaraca prema suparničkom golu, a Darwinu Núñezu i Gabrielu Jesusu trebalo je 55, odnosno 50 udaraca da bi zabili po pet golova. Ali s druge strane, Haaland loptu traži samo onda kad je treba ugurati u mrežu.

Veći dio ove sezone, uključujući utakmicu protiv Chelseaja, izgleda kao Pepova priprema za Ligu prvaka

City napade gradi s igračem manje. Ne doslovno, jer Haaland samom svojom prisutnošću na terenu itekako utječe na suparnike; fizičkom pojavom fiksira barem jednog stopera na sebe i konstantno otvara prostor dubinskim kretnjama. Ali suština je u tome da City igra s igračem manje u kombinatorici.

Haaland ove sezone u prosjeku ima samo 6,8 točnih dodavanja na suparničkoj polovici. Dakle, ne možete očekivati da će se spustiti po loptu i razigrati suigrače. Čovjek je predator, nije kreator. Nije puno korisniji ni u stvaranju prostora za sebe jer ima 0,3 uspješna driblinga po utakmici, a neće ni zadržati loptu kad je napucate naprijed. Nevjerojatno je da tako visok i fizički jak igrač ima samo 39 posto osvojenih duela. Ono što Haaland radi — i to radi bolje od svih drugih – su golovi. Ako ne dobije loptu 20 minuta, nije je dobio. On će i dalje nastaviti po svome i čekati kad će tu loptu suigrači donijeti do njega da je on može ugurati u mrežu.

To automatski traži adaptacije u taktičkom planu. Guardiola nikad nije imao igrača koji ovoliko malo sudjeluje u igri. Čak je i Sergio Agüero imao osjetno veće brojke u kreatorskim kategorijama od Haalanda, a više je sudjelovao i u presingu. Ne treba onda čuditi da je City prošle godine nakon 17 kola imao više bodova i — ironično, jer sada ima najefikasnijeg napadača lige — bolju gol razliku. Momčad ima nešto manje udaraca, nešto manje posjeda i puno manje driblinga nego lani, brojke su pale s prosjeka od 11,7 na 7,6 driblinga po utakmici.

Glavni krivac za to nije Haaland sam po sebi, na račun individualne statistike u odnosu na igrača koji je igrao umjesto njega. Razlog za regresiju je činjenica da City igra lošije. Brojke progresivnih nošenja lopte su u vrtoglavom padu, nešto manje su pala progresivna dodavanja, kao i broj visokih pritisaka, a Guardiolina momčad manje ulazi u zadnju trećinu terena, u odnosu na prošlu sezonu za nekih 10-ak posto. Apsolutne brojke centaršutova su u rastu za nekih 20-ak posto, ali kad u obzir uzmemo da City manje ulazi u zadnju trećinu, a ima više centaršutova, onda su relativne brojke još i veće.

Ukratko, City ove sezone ostavlja dojam momčadi koja je manje atraktivna nego što je bila prošlih sezona i koja je savršeno svjesna da u Haalandu ima igrača koji je ozbiljna nadogradnja sustavu jer može zabiti gol ni iz čega. Samim time, Guardiola je spremniji graditi stabilnost i čekati priliku da se lopta prebaci do Haalanda, a ostatak vremena eliminira rizik od primanja gola.

Na kraju krajeva, oprez se vidio i u utakmici protiv Chelseaja.

Todd Boehly je samo ove sezone uložio preko 350 milijuna eura u pojačanja, riješio se obojice napadača kako bi krenuo iz početka, a redizajn momčadi je dodatno naglašen promjenom trenera u kojoj je otpušten Thomas Tuchel. Na njegovo je mjesto doveden Graham Potter, za kojeg je Brightonu plaćena rekordna odšteta za jednog trenera, što bi trebalo sugerirati da je planiran kao dugoročni projekt. Međutim, nerealno je očekivati da se momčad konkurentna na ovoj razini nogometa izgradi u hodu, na treninzima između Premier lige i Lige prvaka. Chelsea je neuvjerljiv; u pet utakmica prije pauze za Svjetsko prvenstvo upisao je samo dva boda, a relativno loša forma se nastavila i nakon povratka iz Katara. U tih osam utakmica Chelsea je samo Bournemouthu zabio više od dva gola.

Guardiola je utakmicu protiv tako uzdrmanog suparnika postavio prilično oprezno. Počeo je s trojicom u zadnjoj liniji i Joãom Cancelom na desnom boku. Kad mu je trebao igrač na lijevom boku, do njega je dolazio tako što je podizao Nathana Akéa s lijevog stopera na lijevog beka, u zadnju liniju se vraćao Rodri, a Rodrijevo mjesto u sredini je punio Bernardo Silva.

Istina, Chelsea nije stvorio praktički nijednu šansu. City je izgledao jako stabilan u obrani i u svakom je trenutku kontrolirao situaciju na svojoj polovici. Dojam je bio da ga ne može koštati čak niti neka kardinalna pogreška u dodavanju jer City je uvijek imao dovoljno igrača iza lopte.

Međutim, Guardiola je pragmatični pristup platio time što ni njegova momčad nije stvorila neke šanse.

City je u cijelom prvom poluvremenu imao samo dva udarca iz suparničkog kaznenog prostora. Pokušavali su Kevin De Bruyne i İlkay Gündoğan s distance, ali bez neke velike opasnosti. City je bio jalov, bez konekcija za dodavanja u zadnjoj trećini terena i bez opcija za probijanje suparničke obrane. Previše je igrača bilo u osiguranju svoje polovice da bi igra sličila onome što igra klasični City koji ispred suparničkog kaznenog prostora ima toliko opcija da preplavljuje suparničku obranu za koju je samo pitanje vremena kad će puknuti pred valovima pritiska.

Prve prave situacije su stvorene tek kada su ušli Jack Grealish i Riyad Mahrez kao klasična krila koja su opteretila suparničke bekove, pogotovo Marca Cucurellu koji je već neko vrijeme u lošoj formi i logična je meta za suparničke momčadi.

Guardiola je zapravo napao tek u 60. minuti. Uveo je Mahreza umjesto Bernarda Silve koji je zatvarao sredinu, nije više spuštao Rodrija u zadnju liniju i City je dobio donekle prirodnu strukturu s bazom veznog reda i klasičnim krilima. Strukturu u kojoj je i Haaland ponovo počeo primati lopte — jer Haaland je od ukupno 31 dodira s loptom, njih čak 16, više od pola, ostvario u zadnjih pola sata utakmice, nakon što su ušli Mahrez i Grealish. A Mahrez i Grealish su bili tek treća i četvrta zamjena.

Guardiola je na poluvremenu u igru prvo ubacio — iz samo njemu poznatih razloga — Manuela Akanjija i Rica Lewisa umjesto Kylea Walkera i Cancela, s tim da je Lewis gurnut u sredinu te City ponovo nije imao strukturu kojom može opterećivati suparničke bokove i nije previše promijenio stil iz prvog poluvremena.

Veći dio ove sezone, uključujući utakmicu protiv Chelseaja i jako pragmatičan pristup uzdrmanom suparniku s očitim slabim točkama koje se mogu napasti, izgleda kao Pepova priprema za Ligu prvaka, natjecanje u kojem ne pali atraktivnost nego stabilnost, pragmatičnost i sposobnost da napravi nešto izvan okvira sustava. U Haalandu ima igrača koji to može napraviti, ima predatora koji će zabiti kada mu doneseš loptu gore i tako dobiti utakmicu. Ostatak momčadi treba biti dovoljno stabilan i osigurati da se ne izgubi.

Guardiola trenutno izgleda kao čovjek koji slaže taj pragmatični dio slagalice i uigrava rješenja za travanj i svibanj. Dio slagalice zbog kojeg je City manje atraktivan nego ikad prije i zbog kojeg gubi više bodova u Premier ligi nego je gubio prošlih sezona, ali dio slagalice koji je ključ za Ligu prvaka.