Kad je Dinamo doveo Brunu Petkovića, on je iza sebe imao 620 dana napadačkog posta. Nakon što je zabio SPAL-u 21. studenog 2016. u Serie B, Petković je došao u Dinamo nakon što gotovo pune dvije godine nije dao gol. Tom podatku je potrebno dati dodatni kontekst. Petković nije bio ozljeđen niti je bio zakopan na dno klupe; njegove momčadi nisu bile dominantne, nisu igrale šampanjski nogomet s puno šansi i borile su se za svaki bod, što ne ide napadačima u prilog, ali cijelo to vrijeme Petković je više-manje redovito igrao nogomet. U tih 620 dana skupio je ukupno 2.300 minuta i nije dao niti jedan gol, što je stvarno nesvakidašnji podatak za jednog napadača.
Tu dolazimo do paradoksa. Ako napadač ne može zabiti gol, onda obično sjedi na klupi, nikad ne dobije više od 2.000 minuta kredita. Razlog zbog kojeg je Petković redovito igrao usprkos tome što nije mogao dati gol bio je u tome što je bio sjajan nogometaš. U sezoni 2017./18. — onoj prije nego što je došao u Dinamo; dakle, onoj u kojoj nije zabio niti jedan jedini gol — Petković je u Serie A odradio devet utakmica za Bolognu i još 16 za Hellas Veronu, a ukupni učinak je stao na tri asistencije.
Međutim, prema InStatovim podacima je Petković za prosječno 53 odigrane minute po utakmici ostvarivao 2,24 uspjela driblinga i time je bio četvrti među 56 napadača koji su dobili relevantnu minutažu te sezone u Serie A. Po postotku osvojenih duela je bio drugi od 56 napadača, a čudno za čovjeka koji je visok 193 centimetara bilo je to što je bio bolji u duelima na tlu nego u zraku; po postotku dobivenih zračnih duela bio je tek 16. na svojoj poziciji i oni su mu zapravo rušili prosjek u toj statističkoj kategoriji. Osim toga, po postotku točnih ključnih dodavanja je bio deveti, po pretrpljenim prekršajima 11. od 56 napadača.
Petković je, dakle, igrao Serie A. Natjecao se u konkurenciji Marija Mandžukića, Paola Dybale, Edina Džeke, Cire Immobilea, Gonzala Higuaína, Driesa Mertensa i Maura Icardija, a među svima njima je bio četvrti po driblinzima, drugi po postotku osvojenih duela, deveti po ključnim dodavanjima i 11. po pretrpljenim prekršajima igrajući za Veronu i Bolognu gdje je imao puno manje prilika za dribling ili ključno dodavanje nego da je bio u Juventusu, Napoliju ili Laziju.
Petković nije spreman za 90 minuta i tu svaka priča o ozbiljnom nogometašu staje
Petković nije mogao zabiti gol — po broju udaraca unutar okvira gola bio je 56. od 56 napadača koji su zadovoljili kriterij minimalne minutaže te sezone — i to je indikator da su mu problem samopouzdanje i koncentracija. Jer je, usprkos svim faktorima koji mu ne idu u prilog, te sezone 30-ak puta pucao na gol. Međutim, treneri su mu s razlogom davali priliku u 42 utakmice u Serie A bez da je ijednom pogodio mrežu jer na terenu je očito davao nešto zbog čega se isplatilo istrpiti napadača koji ne zabija.
“Pratim Petkovića u Italiji već godinama, a moram reći i da znam da su ga, osim Dinama, pratili i Rijeka i Hajduk”, ispričao je Igor Budan za Sportske novosti kada je Petković prešao u Dinamo. “Gledajte, on je moderan napadač, dobre stature, tehnički potkovan, zna zadržati loptu, odigrati, može biti i druga špica. Mogao bi još popraviti igru glavom. E sad, zašto nije do kraja uspio u Italiji? To će on znati bolje reći, znam ja da nije lako ovdje kad dođeš kao mlad igrač. Meni osobno to nije opravdanje, ako nešto želiš onda se izboriš, no ne uspiju svi. Zato je povratak u Hrvatsku dobra stvar, još je dovoljno mlad da napravi karijeru, da postane pravi igrač jer predispozicije sigurno ima. Samo, sad treba krenuti zabijati, trebaju mu brojke, od toga napadači žive.“
Budan je bio u pravu s gotovo svime što je rekao. Petković je sjajan nogometaš, moderan napadač s fizičkim i tehničkim predispozicijama za najvišu razinu, a kad se zagrebe ispod površine to je relativno lagano dokazati jer su njegovi statistički pokazatelji impresivni, usprkos manjku golova. Kad je dobio potpuno povjerenje trenera koji je vidio dalje od toga da dvije godine nije dao gol i kad je uklopljen nešto drugačiji taktički kontekst od talijanskih udavljenika, Petković je pokazao koliko zapravo može. Svojim igrama se nametnuo kao prvi napadač reprezentacije, bio je ključna figura u prilično ozbiljnom Dinamu i isprofilirao se kao ponajbolji igrač lige. Bio je napadač koji je nosio momčad, njegove karakteristike su dolazile do izražaja, dobivao je duele, dijelio je lopte suigračima i izgledao je koncentrirano i moćno, a onda su koliko-toliko došli i golovi.
Međutim, Budan je bio u pravu i s ovim da Petković nije uspio u Italiji jer se nije izborio.
Utakmica protiv CSKA je najbolji primjer toga. Petković je imao 48 dodira s loptom i iz toga je uspio izvući samo devet točnih dodavanja. To jasno pokazuje da je petljao s loptom, komplicirao i gubio posjede koje je suparnik pretvarao u kontranapade.
Uostalom, Petković nije fizički spreman za 90 minuta nogometa i tu svaka priča o ozbiljnom nogometašu staje. Kad je došao na reprezentativno okupljanje prije gostovanja u Portugalu i Francuskoj, Zlatko Dalić je izjavio da je spreman na 20 posto, a Zoran Mamić je medijima rekao da nije dovoljno fokusiran. Petković je i jednom i drugom imao potrebu odgovoriti preko izjava, ali nije potrebno biti ni izbornik reprezentacije, ni Dinamov trener ni diplomirani kineziolog da bi se vidjelo kako Petković fizički pada i da nije potpuno spreman. Da je riječ o prvoj ili drugoj utakmici sezone, to bi još bilo donekle razumljivo, ali Dinamo je svoju prvu utakmicu sezone odigrao 16. kolovoza i od tad je prošlo dva i pol mjeseca, a Petković još uvijek hvata kondiciju.
Petković više nije dijete koje ima pravo na popust jer nije do kraja koncentrirano. Navršio je 26 godina, a njegove ambicije nisu završile s Dinamom. Na kraju krajeva, njegovi kapaciteti su za razinu koja je puno veća od HNL-a, jer riječ je o sjajnom nogometašu i njegov talent nije upitan. Upitno je to hoće li ga ikad do kraja ispuniti s ovakvim pristupom.
Zadnji gol iz igre koji je Petković zabio za Dinamo je bio protiv Slaven Belupa još u eri Igora Jovićevića. U zadnjih 800 minuta nogometa za Dinamo je skupio jedan jedini gol, a i taj jedan je došao iz kaznenog udarca.
Stoji da je Mamić promijenio stil igre momčadi tako što je dinamiku prebacio na bočne pozicije, gdje od Mislava Oršića traži veću ulogu u kreaciji. Lovro Majer je preuzeo veliki dio zadaća koje je obavljao Dani Olmo, ali Dinamo bez Nikole More nema klasičnog organizatora igre u sredini terena, nema igrača koji dominira posjedom i određuje ritam igre. Arijan Ademi i Kristijan Jakić, pa do jedne razine i Josip Mišić koji je doveden na posudbu iz Sportinga, energični su igrači koji dolaze visoko u završnicu napada bez lopte, oni su svojim profilom box-to-box veznjaci koji traže vertikalna kretanja, dok je Bartol Franjić klasični zadnji vezni.
U takvom kontekstu igre Petković, koji se spušta prema sredini, gubi na važnosti jer nema s kim kombinirati i zatvara prostor ovoj dvojici koja se podižu u završnicu, a do izražaja dolazi Mario Gavranović koji daje dubinu i razvlači obranu na način da stvara prostor za dolazak veznih igrača na udarac.
Stoji i to da je Dinamo pod Nenadom Bjelicom bio organiziranija i kreativnija momčad, s više energije i da je Bjelica vjerovao u njega. Ali to je izlizana i pomalo potrošena priča. Ako Petković želi postati igrač — odnosno, ako želi postati igrač kakav zbilja može biti i ako želi iskoristiti sve svoje potencijale — onda ne može birati koji mu se trener sviđa, a koji ne. Ne može sebi dopustiti da nakon dva mjeseca sezone bude fizički nespreman i ne može toliko oscilirati u motivaciji i samopouzdanju koje pokušava nadomjestiti bahatim stavom.
Ne može više sebi dopustiti ni da bude toliko jalov i ne zabije gol iz igre više od 800 minuta, a igra u Dinamu koji je dominantna momčad i stvara prilike. Ne može, jer on ne ide spašavati karijeru, kao što je to napravio kad se vratio u Dinamo, nego ide napraviti korak dalje. A za to treba redovito zabijati, bez obzira na to koliko mu golovi nisu forte i koliko drugih važnih stvari na terenu radi.
Posebno mu se ne mogu događati utakmice kao ova protiv CSKA, u kojoj nije napravio ništa osim malo prešetavanja i pokušavanja iznuđivanja prekršaja. A ta utakmica nije izolirani incident, nego je kulminacija silaznog trenda u kojem se Bruno Petković već neko vrijeme nalazi.
