Kad je tadašnji premijer Neville Chamberlain potpisom na Münchenski sporazum blagoslovio njemačko pripajanje Sudeta, računajući da će taj komad Čehoslovačke zadovoljiti apetite Adolfa Hitlera i spriječiti daljnji rat, Winston Churchill je imao seriju javnih istupa u kojima je propitkivao Chamberlaina i njegovu politiku popuštanja Trećem Reichu.
Kada je upozoren da napada lidera države koji samo želi izbjeći uvlačenje Britanije u još jedan rat, Churchill je kritiku usporedio s boli. Nikome nije ugodno osjetiti bol, ali nužno je potrebna jer ima važnu funkciju u ljudskom tijelu. Bol privlači pozornost na razvoj nezdravog stanja i, ako joj se na vrijeme posveti potrebna pažnja, potencijalna opasnost može biti spriječena pravovremenim liječenjem. Ako je se ignorira i potiskuje tabletama konstantno ignorirajući uzrok i sve znakove upozorenja, onda posljedice mogu biti ozbiljne.
“Od zadnjih šest smo četiri izgubili, ali ova formula je dala rezultat ranije”, rekao je Ivan Leko nakon poraza od Osijeka u kojem Hajduk za 90 minuta nije uputio udarac unutar okvira gola. “Moramo šutjeti i raditi. Svi znamo težinu dresa; budi frajer, stavi muda na stol. Treba se dignuti u šest ujutro i trenirati k’o pas do šest popodne.”
Kad je Leko preuzeo Hajduk, njegova ideja je bila igrati u formaciji s trojicom natrag. Ta mu je formula ranije u karijeri dala rezultat i odlučio se osloniti na nju. U Hajduku to nije izgledalo dobro. Na stoperima je imao Stefana Simića i Tonija Borevkovića koji nisu mogli pokrivati dubinu, Dominik Prpić je bio junior, a Luka Vušković niti junior. Jedini stoper donekle prilagođen ideji bio je Chidozie Awaziem, ali on je ostavljen na preširokom prostoru i često je ispadao u pokušajima da agresivnošću zaustavi curenje.
Ako je uputa “zabij s 20 metara” ili “prođi trojicu i daj gol”, onda ti trener ni ne treba
A curilo je zato jer je Leko koristio Filipa Krovinovića kao desetku, a na zadnjem veznom je imao Marca Fossatija koji je bio prespor za pokriti toliki prostor te Lukasa Grgića koji je, doduše, imao dobar radijus kretanja, ali je prošle sezone osvajao samo 37 posto duela, što je uvjerljivo najslabiji rezultat među kvalificiranim veznim igračima. Osim toga Emir Sahiti je igrao desnog bočnog igrača, Agustín Anello je bio na lijevoj strani, a protiv Dinama je — osim Luke Vuškovića — startao Marko Capan.
Ukratko, ideja s trojicom u zadnjoj liniji nije se pokazala kao dobitna formula. Znači li to da je formacije s trojicom u zadnjoj liniji pogrešne? Naravno da nisu; Leko ih je ranije u svojoj karijeri koristio i dale su mu rezultate. Međutim, bile su pogrešne u kontekstu Hajduka jer igrači koje je Leko imao na raspolaganju nisu igrači za takav stil nogometa.
Leko se u međuvremenu prilagodio: vratio je četvorku u zadnjoj liniji, povukao je Krovinovića dublje i podigao je Darija Melnjaka visoko na suparničku polovicu. Stabilizirao je momčad i završio je sezonu s osam uzastopnih utakmica bez primljenog gola. S obzirom na to da je u prvih osam utakmica primio 17 golova — što je čak 2,12 po utakmici, a to je rezultat rangu ovosezonskog Rudeša — jasno je da je promjena bila dobra i da je Leko napravio dobar potez.
Znači li to da se više ne treba prilagođavati? Simić, Borevković i Awaziem više nisu u Hajduku. Nisu ni Grgić i Fossati. Ni Anello. Praktički više nisu ni Vušković, Capan i Prpić. Dovedeno je osam novih igrača, a Leko ponavlja istu pogrešku: drži se formule koja je nekad funkcionirala.
Danas Hajduk igra stabilan nogomet. Barem petorica na svojoj polovici u otvaranju igre, Krovinović koji se spušta zatvoriti leđa Melnjaku kad ovaj ode visoko i konzervativno postavljena vezna linija. Hajduk je primio najmanje golova u HNL-u, a Dinamo, Rijeka i Osijek mu u zadnje tri utakmice nisu stvorili pravu šansu.
Dobar dio razloga otpada na to da se eliminira rizik izbjegavanjem sredine terena. Progresija prema napadu pokušava se ostvariti uz liniju gdje je puno lakše zatvoriti suparnika ako izgubiš posjed jer ti je jasno da suparnik može u samo jednu stranu. Ako u obzir uzmemo da Leko ostavlja petoricu iza lopte, onda je jasno da Hajduk dobro brani situacije u kojima suparnik dolazi do posjeda.
Problem je jedino u tome što, ako pokušavaš probiti uz aut liniju, i ti sam možeš isključivo na jednu stranu. Hajduk možda ima prvu obranu lige, ali je sedmi po postignutim golovima. Šesti je po velikim prilikama, peti po udarcima prema suparničkim vratima, peti po udarcima iz kuta. Uzmemo li točna dodavanja po minuti posjeda lopte, što je dobar indikator tečnosti igre, Hajduk je na osmom mjestu u ligi, a u driblinzima i progresivnim dodavanjima u zadnju trećinu — zapravo, napadačkim kategorijama koje govore o riziku u igri — na devetom mjestu.
Kad se podvuče crta ispod svih tih statističkih parametara, onda imamo ono što je vidljivo i golim okom: Hajduk igra pasivno u posjedu i potpuno bez rizika, pragmatično, striktno uz aut liniju i s vrlo malim brojem igrača u završnici napada.
Je li to dovoljno dobro? Ovisno za što gledate. Takav konzervativan pristup je efikasan, recimo, protiv Dinama kad je cilj usporiti utakmicu i smanjiti broj pogrešaka. S takvim rezerviranim pristupom neće se dogoditi sramota kakvu je Leko proživio na početku mandata niti će primati golove. Gledamo li drugo ili treće mjesto, Lekin pristup ima smisla. Međutim, tim pristupom ne možeš biti prvak jer nećeš osvojiti dovoljno bodova protiv Varaždina, Slaven Belupa, Gorice i Istre. Kada igraš na 1:0, povremeno će se dogoditi da ostane 0:0 i to je već problem.
Tu dolazimo do ključnog problema. Nije poanta u tome što točno muči Hajduk nego kako Leko pristupa situaciji.
Prošle je sezone Pep Guardiola u Premier ligi imao dvoznamenkasti bodovni zaostatak, a onda je gurnuo Johna Stonesa u vezni red. Nije se odlučio za formulu koja je dala rezultat ranije niti je gurao bekove u sredinu, kao što je prethodno napravio s Philippom Lahmom ili Joãom Cancelom. Ako se itko mogao osloniti na formulu koja je dala rezultat i krcati momčad klasnim igračima, onda je to Guardiola, ali on se prilagodio problemima koje je imao i riješio ih je nečim novim.
Leko to ne radi. Možda formacija s tri natrag stvarno nije opcija, pa čak niti s Mihaelom Žaperom, Filipom Uremovićem i Fahdom Moufijem. Ali pogrešno je unaprijed odbaciti takvu mogućnost jer prije 10 mjeseci sa Simićem, Borevkovićem, Fossatijem i Grgićem nije funkcionirala. Pogrešno se držati pasivnog posjeda i pragmatičnog pristupa jer je to dalo rezultate dok je Hajduk bio čvrsto drugi i kad mu je trebala stabilnost nakon turbulentnog perioda. Također je pogrešno čekati nekog tko će biti Deus ex machina. ‘Macana’ od 20 golova, kao što je to govorio Igor Tudor.
“Mislim da smo prvo poluvrijeme igrali OK, bili smo bolji do 16 metara”, analizirao je Leko igru nakon utakmice. “Stvorili smo tri-četiri situacije. Nije lako protiv Osijeka puno stvarati. Fale nam golovi; golovi s 20 metara, neka finesa.”
Gol s 20 metara je ilustracija problema kojeg Leko, očito, nije niti svjestan. Možda ni Sahiti ni Aleksandar Trajkovski ni Yassine Benrahou nisu igrači s kojima Hajduk može osvojiti naslov. Zapravo, vjerojatno nisu. Ali ako ne doneseš kvalitetnu loptu u završnicu 30-40 puta, onda ni Marko Livaja ne izgleda kao neki igrač.
Sve da i ne računamo utakmicu s Osijekom koju je počeo na klupi, Livaja već šest utakmica nije zabio gol. Je li i on postao loš ili lopta ne dolazi dovoljno često do napada? A čak i kada dođe, nije u kvalitetnoj situaciji niti postoje opcije za odigravanje. Recimo, Hajduk je protiv Osijeka imao 22 centaršuta, a igrao je sa 179 centimetara visokim napadačem i bekovima od kojih je jednom najjača strana izgradnja igre po zemlji, a drugom snalaženje kad je on taj koji napada centaršut, a ne onda kad ga upućuje. Hajduku nedostaju golovi, to je istina. Ali nedostaje mu i volumen dolazaka naprijed, struktura u napadu i broj igrača koji napadaju kazneni prostor. A tu trener nije toliko bespomoćan koliko se Leko pretvara da jest.
Jer ako je uputa “zabij s 20 metara” ili “prođi trojicu i daj gol”, onda ti trener ni ne treba.
“Ako si u Hajduku, izvoli primi kritiku i digni se, frajeru”, zaključio je Leko na konferenciji za medije svojevrsnom porukom igračima od kojih očekuje da se dignu u šest ujutro i da rade “ka pasi” do šest popodne.
Ništa Hajduk neće dobiti tjeranjem Leke s klupe. Ali ni Leko ništa neće dobiti ako na probleme bude sipao populizam. Kritika je kao bol; nije ugodna, ali je važna jer te upozorava na problem. Ponavljati da je formula dobra jer je dala rezultat, tražiti individualni potez koji će riješiti utakmicu te ponavljati izlizane alibije o tome kako se dobro trenira otprilike je isto kao mazati kremu na zglob onda kad te boli zub. Ako te boli zub, ideš kod zubara. A zubar je u ovom slučaju potpuna promjena pristupa situaciji. Hajduk ne može u kontinuitetu osvajati bodove igrajući ovako pasivno niti se može opsesivno držati nečega samo zato što je upalilo prije šest mjeseci. Na kraju krajeva, ako je inicijalna ideja prije 10 mjeseci bila pogrešna, možda sada više nije pogrešna.
Možda je još uvijek pogrešna, ali sve ovo što Leko govori svojim igračima vrijedi i za njega. Hajdukov si trener, probaj nešto. Primi kritiku i digni se. Svi znamo težinu dresa; budi frajer, stavi muda na stol. Izloži se i riskiraj, traži novo rješenje, pokušaj popraviti. Samo se nemoj se skrivati iza nečega samo zašto što je nekoć davalo rezultate.
Jer očito je da više ne daje.
