Val optimizma. To bi bio najkraći opis reakcije navijača prošlog ljeta na Chelseajevu odluku da iskrca 113 milijuna eura kako bi iz Intera doveo Romelua Lukakua.
To je bio završni dio slagalice. Chelsea je imao sve: Thomas Tuchel složio je momčad koja je izgledala stabilno u obrani i sjajno u posjedu lopte. Njegov 3-4-2-1 izvlačio je maksimum iz igrača, a serija dobrih rezultata kulminirala je osvajanjem Lige prvaka. Do čistog savršenstva nedostajao je samo netko tko će sve šanse potrpati u gol, jer najbolji strijelac momčadi u svim natjecanjima bio je Timo Werner, koji je zabio samo 12 golova u 52 odigrane utakmice. Često se događalo da Chelsea igra dobro, ali da ne može zabiti gol. Cijela je momčad igrala dobro, dolazila je pred suparnički kazneni prostor, Werner je radio za momčad i otvarao suigračima prostor kako bi kreirali šanse, ali lopta nije htjela u mrežu i navijači su postajali frustrirani.
Lukaku se činio kao rješenje problema. Sezonu ranije zabio je 30 komada za Inter, a igrao je u sustavu vrlo sličnom sustavu onome koji ga je trebao dočekati u Chelseaju. Antonio Conte je u Interu forsirao formaciju 3-5-2 i u njoj je Lukakuu društvo pravio Lautaro Martínez koji se spuštao u prostor između linija i ostavljao Lukakua samog sa stoperima, a Tuchel je u svojih 3-4-2-1 imao dvojicu igrača između linija i Lukaku je ponovo imao luksuz napasti prostor koji želi s obzirom na to da nije bio ograničen partnerom.
Zato se među navijačima razlio val optimizma. Dobili su napadača za kojeg su smatrali da će riješiti jedini problem koji je momčad imala. Potrošili su više od 100 milijuna eura kako bi već odličnu momčad nadogradili klasičnim golgeterom i čak je 98 posto Chelseajvih navijača je u The Athleticovoj anketi izjavilo kako ima dobar osjećaj za novu sezonu.
Lukakuovo je ponašanje savršen odraz odnosa koji danas vrijede u nogometu. On je odlučio ispuniti hir s povratkom u Italiju tako što je iskoristio moć koju igrači imaju
Prve tri utakmice su im potpuno dale za pravo, jer Lukaku i Chelsea su tada izgledali kao savršeni spoj. Lukaku je krenuo jako i povratak u Premier ligu je proslavio golom protiv Arsenala. Zatim je protiv Liverpoola odigrao jako solidnu utakmicu, ali nije zabio, a onda je u trećoj prvenstvenoj utakmici dao dva gola Aston Villi.
Ta je utakmica odigrana 11. rujna. Prvi idući premierligaški gol kojeg je Lukaku zabio bio je ponovo protiv Aston Ville na Boxing Day u 19. kolu. Nakon toga je zabio i Brightonu odmah tri dana kasnije, a onda je idući gol došao tek u svibnju.
Igrač plaćen 113 milijuna eura je između rujna i svibnja — dakle, u osam mjeseci — zabio dva gola.
Lukaku je ozlijedio gležanj, imao je problema s koronom i vukao je nekoliko sitnih ozljeda, ali ozljede ne mogu biti objašnjenje jer je u tih osam mjeseci svejedno odigrao 20 utakmica uz još dvije u kojima ga je Tuchel ostavio na klupi kao neiskorištenu zamjenu. Čovjek se jednostavno ugasio. Najbolja ilustracija toga koliko se ugasio bila je Chelseajeva pobjeda nad Crystal Palaceom 19. siječnja, u kojoj je odigrao svih 90 minuta i imao sedam dodira s loptom; zapravo šest, jer je jednom izveo loptu s centra. Tih sedam je najmanji broj dodira u Premier ligi za igrača koji je odigrao 90 minuta još otkako je Opta 2003. počela skupljati podatke.
Činjenica da se utakmica protiv Palacea otprilike poklopila s objavom Lukakuova intervjua TV kanal Sky Italia puno je bolje objašnjenje za to od fokusiranja na ozljedu gležnja iz listopada. U tom je intervjuu otvorio dušu; izjavio je kako se fizički osjeća sjajno, ali da mu ne odgovara trenerov izbor taktike i da ima problema s pronalaženjem svoje uloge unutar Tuchelove ideje. Nakon toga je ispričao kako se zaljubio u Italiju i kako ponovo želi igrati za Inter. Ne na kraju karijere, nego čim prije.
Jedini problem je u tome što je Lukaku potpisao petogodišnji ugovor s Chelseajem vrijedan 325.000 funti tjedno, što je negdje oko 20 milijuna eura godišnje plaće na onih 113 milijuna eura plaćenih za odštetu. Za tu lovu Chelsea je dobio čovjeka koji je odigrao jako dobrih prvih pet ili šest utakmica, a ostatak sezone se vukao po terenu apsolutno nemotiviran i koristio svaku priliku kako bi naglasio da želi igrati u Interu.
“On samo želi biti važan i uživati u nogometu”, komentirao je Lukakuov klupski status njegov izbornik Roberto Martínez. “Siguran sam da će njegova odluka ovog ljeta biti ispravna. Ostane li u Chelseaju, ostat će zbog pravih razloga. Ode li, bit će to zato što su se svi dogovorili oko toga. Romelu je igrač kojeg jako dobro poznajem. Vodio sam ga u Evertonu kad je bio jako mlad, bilo mu je 19 i bio je u drugačijoj poziciji u odnosu na onu u kojoj je sada. Sad ima zrelost i vrlo jasno zna što želi.”
Problem je u tome što je Lukakuovo ponašanje potpuno nezrelo.
On je profesionalni nogometaš koji je prošle godine u ovo vrijeme potpisao ugovor. Nije to ni blizu toliko jednostavan život kao što ga ljudi zamišljaju kad gledaju preko televizije ili Instagrama, ali — baš kao i svaki drugi život — dolazi s obavezama jer nitko ga nije silio da taj ugovor potpiše. No, isto tako, Lukakuovo je ponašanje savršen odraz odnosa koji danas vrijede u nogometu. U najkraćim mogućim crtama, Lukaku je odlučio ispuniti hir s povratkom u Italiju tako što je iskoristio moć koju igrači imaju. Društvene mreže su izbrisale potrebu za komunikacijskim posrednicima, a samim tim su klubovi izgubili dobar dio kontrole nad igračima koju su imali.
Na kraju krajeva, nije Lukaku jedini primjer. Praktički istu stvar je napravio i Eden Hazard, koji je u intervjuu na terenu nakon osvajanja Europske lige izjavio kako je siguran da je to bi kraj njegove epizode u Chelseaju. Paul Pogba je redovito pričao o novim izazovima i želji da radi sa Zinédineom Zidaneom, Gareth Bale je igrao golf, a hrpa igrača — uključujući i Luku Modrića u Tottenhamu — iskamčila je transfer manje ili više neprofesionalnim stavom. Razlika između svih njih i Lukakua je samo u tome što se Lukaku predomislio četiri mjeseca nakon što je potpisao ugovor za koji je u trenutku potpisivanja rekao da je ispunjenje njegovih snova.
To nas ponovo vraća na transferni sustav; njegovu pravednost, utemeljenost u europskim zakonima i generalnu održivost o čemu je na Telesportu već diskutirao Stefan Szymanski, profesor sportskog menadžmenta na Sveučilištu Michigan i najveći autoritet za ekonomiju u nogometu. Lukaku je još jedan dokaz kako se ravnoteža debelo prebacuje na stranu igrača. Tu i tamo se dogodi slučaj Harryja Kanea, koji unatoč fer ponudi i prijašnjem obećanju vlasnika svejedno ostane u zlatnoj krletci, ali sve je više igrača koji klubovima ne ostavljaju baš previše izbora. Jer što Chelsea sada zapravo može? Insistirati na tome da Lukaku ostane i još četiri godine plaćati nemotiviranog igrača ili prihvatiti gubitak, uštedjeti dio ovoga što je preostalo da mu isplati te ga pustiti u Inter prema kojem je razvio toliku ljubav.
A kada se ravnoteža toliko prebaci da nije više slična onoj koja je bila u starim odnosima, onda se obično pojavi potreba za novim pravilima koja će urediti novonastalu situaciju. Onu u kojoj se dogodila inverzija uloga i u kojoj su igrači ti koji često diktiraju uvjete klubovima s kojima imaju ugovore.
