Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Problem s pobjedom

O velikim talentima u zemlji bez sportske kulture

Tjedan iz snova.

Teško je smisliti bolji opis od te potrošene fraze za ono što je Roko Prkačin prošao kroz samo pet dana. Prvo je  25. svibnja u finalu juniorskog prvenstva uvalio 37 koševa uz 11 skokova, postao juniorski prvak Hrvatske i osvojio titulu MVP-ja završnice. Onda je dan kasnije s 26 koševa i osam skokova bio glavni igrač u osvajanju kadetskog naslova prvaka Hrvatske, uz još jednu titulu MVP-ja, a tjedan je završio kao prvak Hrvatske u seniorskoj konkurenciji, premda je u taj naslov ugradio puno skromniji doprinos — tek 11 minuta na parketu u četiri utakmice i ukupno sedam poena.

Uz ta tri naslova koja je zbio unutar pet dana, Prkačin je u travnju s Cibonom osvojio i juniorsku ABA ligu, u kojoj je opet proglašen MVP-jem nakon što je Crvenoj Zvezdi zabio 23 poena uz osam skokova i šest asistencija, a MVP je bio i na Europskom kadetskom prvenstvu u kolovozu, gdje je s reprezentacijom u Novom Sadu osvojio zlatnu medalju.

Činjenica da je Roko Prkačin sa svojih 16 godina osvojio pet naslova u 12 mjeseci u različitim konkurencijama i da je četiri od tih pet puta bio najkorisniji igrač jasno govori da je riječ o dominantnom talentu i rođenom pobjedniku. Stvari koje je Roko ostvario su impresivne i zaslužuju da o njima pišu ljudi koji košarku prate puno opsesivnije nego ja.

Međutim, ovo nije tekst o Roku niti o košarci.

Ovo je tekst o sportskoj kulturi, o temeljima razmišljanja u mladim kategorijama koji su naprosto pogrešni i činjenici da se nitko ni u jednom trenutku — niti u klubu, niti u javnosti, niti u Savezu — nije zapitao kojeg je vraga Prkačin uopće radio na parketu u finalu kadetskog prvenstva Hrvatske kad je očito da je taj rang već odavno prerastao. Nitko se nije zapitao što je točno Prkačin igrački dobio u finalu kadetskog prvenstva nakon što je samo dan ranije dokazao da je najbolji među juniorima. Nije, jer je svima bilo bitno samo tko je pobijedio.

Psihologija i teorija treninga su tu jasne i nude zaključke koje su univerzalni za svaki sport. Ne morate puno znati o košarci da vidite što je ispravno, a što dugoročno štetno.

Svi ti ekstremno talentirani igrači razvijaju se u uvjetima bez imalo sportske kulture

Matthijs de Ligt je debitirao u nizozemskoj seniorskoj reprezentaciji sa 17 godina, sedam mjeseci i 13 dana starosti. Iako, barem u teoriji, još i dan-danas može igrati i za U19 i U21 reprezentacije  u kojima bi bio dominantan kao što je Prkačin u kadetima, on je od tog dana isključivo seniorski igrač i nikome u Nizozemskoj nije palo na pamet ga spustiti u nižu kategoriju da bi se napravio rezultat. Ni u klubu, ni u reprezentaciji — jer nakon što si napravio iskorak, povratak natrag ne dolazi u obzir. Logika iza takve dogme je u tome da razvojni podražaj koji će dobiti u konkurenciji koju je prerastao naprosto nije dovoljan za napredak. Stvari su u toj konkurenciji za njega prejednostavne i on ih rješava s prevelikom lakoćom. Ukratko, da bi se razvijao i da bi postao bolji igrač — a to zapravo cilj sporta u mladim kategorijama — potreban mu je izazov.

Kakav će Roko Prkačin biti igrač, neće odrediti jedna utakmica. Ako ispuni svoj potencijal iza toga će biti godine rada, tisuće treninga, odricanja, te litre krvi i znoja koje će Roko – koji je, da ne zaboravimo, još uvijek dijete – morati proliti po parketu. Uspjeh je proces i tu ga jedna utakmica neće niti spasiti niti će ga uništiti. Baš zbog toga, cilj nije problematizirati utakmicu. Izolirani je to incident koji nikako neće usporiti Roka u ispunjavanju svog potencijala. Problem je u tome što je taj izolirani incident dio iznimno štetnog načina razmišljanja koji je uništio mnogo talenata prije njega i što je odluka da Prkačin dan nakon što je proglašen za najboljeg juniora igra kadetsko prvenstvo tek ilustracija činjenice da se u prvi plan stavlja rezultat, a ne razvoj igrača, što mora biti cilj sporta u mladim kategorijama.

Zapravo, da stvari ogolimo do krajnjih granica, Prkačin finale kadetskog prvenstva nije igrao zbog sebe i zbog stvari koje je ondje mogao naučiti. Igrao je isključivo zbog nečije potrebe da se izvanrednim talentom sakriju sve druge stvari, u prvom redu nezdrava opsjednutost rezultatom koju javnost i klubovi imaju. I to je najveći problem u cijeloj priči.

Onih 11 minuta na parketu u finalu protiv Cedevite i onih sedam koševa za njegov igrački razvoj znače nemjerljivo više nego svih 26 koševa koje je natrpao u kadetskom finalu. Radi se o podražaju koji se javlja na razinu koju tek treba svladati i manjku tog istog podražaja u konkurenciji koju je prerastao. Uostalom, trening protiv Damira Markote na kojem se Prkačin mora potruditi za svaki poen u njegovu razvoju znači puno više od utakmice u kojoj je zabio 26 poena, a mogao je još toliko samo da je trebalo.

I to “nije trebalo” spašava puno hrvatskih sportaša.

Prije dvije godine, na trenerskom seminaru u Linzu kojem sam prisustvovao, jedan od predavača je bio Frank Wormuth, čovjek koji vodi katedru na Sportskom sveučilištu u Kölnu gdje Njemačka obrazuje svoje najbolje nogometne trenere. Jedan od njegovih primjera važnosti skidanja uloge rezultata u omladinskom nogometu bio je Dinamo. Njegova je tvrdnja bila da je Dinamova juniorska momčad sastavljena od najboljih igrača u zemlji i bližoj okolici i da je toliko dominantna u prvenstvu da ne mora razmišljati o rezultatu. Problem takvog monopola na talent je što ti igrači nemaju pravi podražaj za razvoj, ali barem je eliminiran faktor rezultata i ostaje im koncentracija na samu igru.

I je li stvar isključivo u talentu ili je Wormuth bio u pravu, u suštini je sporedna stvar. Bitno je da je Dinamo u mlađim kategorijama stvarno igrao lijep nogomet. Davao je puno golova, osjetno više nego sada kad je Hajduk osovio Akademiju na noge i kad je dovoljno blizu da mu puše za vratom. Sada kad Dinamo povede, više ne ide opušteno na gol kao što je radio prije samo par godina, nego igra natjecateljski i brani prednost. Uostalom, očito je to i u činjenici da je ove sezone usprkos osvajanju naslova imao tek treći napad po broju postignutih golova. I to dugoročno nije dobro s razvojne strane, jednako kao što — baš kako je kasnije analizirao Krešimir Gojun — ponašanje javnosti nakon nedavnog pionirskog kupa u Osijeku i doček momčadi može stvoriti iznimno kontraproduktivni efekt na razvoj mladog talenta u osjetljivoj dobi.

Drugi primjer koji je Wormuth iznio u Linzu bio je Michel Sablon, član belgijskog stručnog stožera na Euru 2000. On je već tada shvatio kako je pad u nogometnu opskurnost neizbježan, ali kako ispravno postavljanje temelja može generirati novi uzlet belgijskog nogometa. Projekt je započeo studiozno, koordinirajući predstavnike Kineziološkog fakulteta, Fakulteta javnog zdravlja i Fakulteta psihologije s Université catholique de Louvain, napravio je istraživanje na uzorku od više tisuća utakmica mlađih kategorija, dubinskih intervjua s trenerima i djecom, sve imajući u vidu postojeće programe i infrastrukturu.

Na temelju toga istraživanja koje je trajalo pet punih godina izabran je 2006. na poziciju u savezu koja otprilike odgovara onoj na koju je HNS izabrao Petra Krpana.

Temeljna pretpostavka programa koji je predložio svim voditeljima omladinskih pogona bila je koncentracija na tehničke elemente razvoja igrača, odbacujući fokus na fizički aspekt igre i imperativ pobjede. Konkretno rješenje je bilo da djecu u najranijim selekcijama dijele ili u skupine po kilaži ili u dvije kategorije: rođeni prije i poslije 1. srpnja, sve kako bi se eliminirala ogromna psihomotorička prednost koju dječak u dobi od sedam ili osam godina ima ako je rođen u siječnju naspram drugog dječaka u istoj selekciji rođenog u prosincu. Naprosto, postojala je situacija da velik broj potencijalnih talenata otpada prije nego što je talent moguće iti primijetiti. Značilo je to i potrebu za dvostruko većim brojem trenera, ali to je bio trošak koji je savez pokrio iz svojih sredstava.

Sablon je, doduše, znao da će stare navike teško odumrijeti i da će treneri u klubovima biti evaluirani kroz rezultate, tako da se odlučio na potez kojim bi potrebu za pobjeđivanjem učinio besmislenom. Naprosto je ukinuo tablice za sve mlađe selekcije mlađe od 12 godina. Utakmice su se normalno odigravale kao i prije toga, samo nije bilo zapisnika i rangiranja ekipa. Pomaknuvši tako naglasak s pobjeđivanja, mladi igrači su tako od samih početaka počinjali shvaćati da ih neće definirati jedna pobjeda i poraz, već isključivo napredak koji pokažu i sportska kultura u Belgiji se počela mijenjati.

Nije poanta u tome da se ukinu pobjede. Pobjeda je temeljni identitet svakog pravog sportaša, to je ono što ga pokreće od samih početaka i zato treba graditi želju za pobjedom kao izraz potrebe da pruži najbolje od sebe.

Poanta je u onima koji tog sportaša vode kroz to osjetljivo razdoblje. Poanta je u izgradnji sportske kulture javnosti i u postavljanju pravih temelja u klubovima. Ako treba kod igrača graditi želju za pobjedom, onda kod trenera treba graditi svijest da ta pobjeda ne može doći po svaku cijenu i da se to ne može stavljati u prvi plan jer cilj sporta u mladim kategorijama nije pobijediti nego razviti igrača kroz ispravan proces.

I to je ono gdje imamo problem.

Jer Prkačin, kao i puno drugih naših ekstremno talentiranih igrača u sličnim situacijama, nije igrao finale kadetskog prvenstva za sebe. On ga je davno prerastao, tamo nema više izazova i ništa novo neće naučiti. Igrao ga je isključivo zbog nečije potrebe da se izvanrednim talentom sakriju sve druge stvari, a činjenica da se nitko — ni javnost, ni mediji, ni Savez — nije zapitao što je njegov igrački razvoj dobio time, dovoljno govori o tome da se svi ti ekstremno talentirani igrači razvijaju u uvjetima bez imalo sportske kulture.

Ali valjda ni to nije potpuno negativno. I to je na neki način jedan podražaj koji će preživjeti samo najjači i kad isplivaju iz njega bit će spremni za bilo što drugo.

loading...