Glavni zaključak do kojeg je Jozak sa svojim suradnicima došao kad je vidio pravo stanje na terenu bio da je infrastruktura u katastrofalnom stanju. Čak 12 hrvatskih županija u tom trenutku nije imalo teren s umjetnom travom FIFA standarda. Čim se Jozak iz Zagreba i HNS-ova ureda u Hiltonu spustio u stvarnost, zatekao je pustoš.

Međutim, neke stvari su se promijenile. Jozak, koji je u tom trenutku bio svemoguć u nogometnim krugovima, zaboravio je da ima netko iznad njega i kad je ušao u sukob, ostao je prebrisan. Doslovno preko noći njegov utjecaj u HNS-u je nestao, njegovi najvjerniji pomoćnici su maknuti, metodologija koju je zagovarao je promijenjena, a s tim je nestala i Strategija razvoja hrvatskog nogometa. To što pola Hrvatske nema teren s umjetnom travom i što nemamo neki strukturirani plan gdje idemo ostavljeno je po strani.

U ovom trenutku više od pola države nema igrališta na kojima bi za zimskih mjeseci djeca mogla trenirati i odigravati utakmice

Upravo zato je ovotjedna odluka Izvršnog odbora toliko potencijalno važna. HNS je odlučio pronaći novac i sagraditi po pet igrališta s umjetnom travom u svakoj županiji, stvarajući tako infrastrukturalnu mrežu od potencijalnih 105 novih terena za razvoj omladinskih kategorija.

Potencijalnih, jer smo od HNS-a navikli da kapitalni projekti neslavno propadnu.

Samo jedan dan nakon što je Damir Vrbanović osuđen na zatvorsku kaznu zbog kriminala u Dinamu, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić je Vrbanovića imenovao članom Povjerenstva za provođenje aktivnosti s ciljem izgradnje nacionalnog stadiona u Zagrebu.

Nemojte pomiješati stvari, taj stadion nije onaj Brandley koji je Davor Šuker prije godinu dana obećao u Velikoj Gorici s rokom izgradnje od maksimalno četiri godine i cijenom od 50 milijuna eura. Jednako kao što ni Bandićev nacionalni stadion s Vrbanovićem u glavnoj ulozi nije prvi primjer suradnje ove dvojice. Kada je Bandić u ime Grada Zagreba prepustio HNS-u 75 tisuća kvadrata zemljišta, Vrbanović je sjedio u Nadzornom odboru tvrtke Svetice Sport d.o.o., firme koja je osnovana u svrhu gradnje kampa nogometne reprezentacije i koja je spiskala 14 milijuna kuna na “čišćenje terena i izradu projektne dokumentacije“ prije nego što je projekt, zamislite iznenađenja, konačno propao.

Za 14 milijuna kuna spaljenih kroz firmu osnovanu za fantomski projekt koju je nadzirao izvršni direktor Hrvatskog nogometnog saveza nitko nije odgovarao, ni kazneno ni moralno, kad bi kategorija moralnosti uopće postojala u tim krugovima.

Jednako kao što taj kamp na Sveticama ne bi trebali pomiješati s Nogometnim centrom Tuhelj, za koji je otkupljena zemlja uz same Terme Tuhelj i onda je bačen kamen temeljac na kojem nikad kasnije ništa nije izgrađeno apsolutno ništa. Na svakom od tih potencijalnih gradilišta nakon HNS-a je ostala pustoš. Potrošilo se nešto novaca, naslikavalo se po novinama, hvalilo se projektima, ali u suštini nije se dogodilo ništa od čega bi hrvatski nogomet imao imalo koristi.

Teško je ne biti skeptičan kad znamo sve što se događalo dosad, ali projekt 105 terena u svim županijama ipak ostavlja potpuno drugačiji dojam.

Za početak, to nije megalomanski pothvat u kojem Šuker paradira s bocom vode u pustinji pokušavajući od pijeska napraviti plodnu zemlju. Kampovi i nacionalni stadioni su bili projekti za maksimalno jedan posto nogometaša u Hrvatskoj. To je bila tipična priča kompleksa manje vrijednosti koja ide od vrha i u kojoj je bitno da se vidi raskoš skupljena na jedno mjesto dok okolo i dalje ostaje pustoš. Ovo je projekt napravljen za onih 90 posto registriranih igrača koji nikad neće zaraditi niti kunu od nogometa, a koji su temelj piramide. Na tih 105 terena neće igrati Luka Modrić ili Ivan Rakitić, neće gostovati Lionel Messi i Cristiano Ronaldo, a pogotovo neće u ložama sjediti Šuker sa svojim prijateljima iz UEFA-e.

Druga stvar koja ostavlja drugačiji dojam je ta da projekt nije pompozno predstavljen pred kamerama s hrpom maketa i na naslovnici Sportskih novosti. Vijest o planiranom ulaganju od 20 milijuna eura kroz idućih četiri ili pet godina je prošla nekako tiho, kao da je riječ o nečemu sasvim normalnom, a to je ipak sasvim drugačije od svega onoga što smo dosad imali priliku slušati kao obećanje.

Veliki dio realizacije ovog projekta će pasti na one koje je Jozak obilazio još prije pet godina. Trebat će ponovo okupiti predsjednike i tajnike regionalnih središta te ŽNS-a, lokalne članove HNS-ove skupštine, županijske i instruktore središta i predstavnike lokalne samouprave. Ukratko, trebat će odrediti gdje će se raditi svi ti tereni, a to će odlučiti članovi HNS-a i lokalni političari. Još kraće – klimoglavci i dupelisci, ljudi koji su dopustili Zdravku Mamiću i njegovoj užoj kliki da se razmaše i da se ustoliči na pijedestal diktature hrvatskim nogometom koja je i uzrokovala to da pola Hrvatske nema teren s umjetnom travom, dok se na Sveticama potrošilo 14 milijuna kuna na apsolutno ništa.

Nema potrebe da se zavaravamo, nitko od nas ovdje nije pao s Marsa ili iz utopijskog društva opisanog u nekoj knjizi. Znamo kako je u HNS-ovu IO-u zastupljena samo jedna stranka, znamo kako se na lokalnoj razini kadrovira u županijskim savezima i znamo da će se igrališta graditi ondje gdje je lokalna samouprava politički podobna. Najviše od svega znamo kako su ti ljudi izravno odgovorni za pustoš koju sada gledamo. Međutim, to nije niti skepsa, to je naša stvarnost. Tako funkcionira cijela zemlja i to je naprosto nešto što se podrazumijeva u izvedbi jednog ovakvog projekta jer tako se kod nas rade mostovi, ceste, bolnice i vrtići.

Kvragu, kad uzmete u obzir gdje živimo i da su nam premjeri, ministri i gospodari nogometa rutinski suđeni za financijske malverzacije, to je sasvim mala cijena za prvi projekt u povijesti hrvatskog nogometa koji ulaže u samu bazu i koji daje sistemska rješenja za razvoj temelja našeg nogometa. Tih 105 terena je nevjerojatno važan projekt.

I ne radi se tu o umjetnoj travi kao nečemu revolucionarnom.

Na kraju krajeva, još je uvijek jako upitno koliko je uopće dobra za fizički razvoj mladih nogometaša i kako se manjak amortizacije dugoročno odražava na djecu čije su tetive i zglobovi u razvoju. U kontekstu vremenskih neprilika, umjetna trava je u zadnjih desetak godina globalno prihvaćena kao relativno jeftino rješenje u kojem će djeca kroz cijelu godinu imati priliku razvijati tehničke i taktičke vještine. Vrhunski travnati tereni koštaju i oni su privilegija onih najbogatijih klubova koji rade na visokoj razini, a svi igrači trebaju teren kako bi trenirali i igrali, bez obzira na to što matični klub nije profesionalan jer je većina profesionalaca počela u amaterskim klubovima. To je ono što ovom HNS-ovu potezu daje pravu vrijednost — u fokus je stavio one koji trebaju pomoć.

Modrić, Ivan Perišić, Domagoj Vida ili Ante Rebić danas ne trebaju HNS-ovu pomoć. Nacionalni stadion, reprezentativni kamp i ostala ulaganja su fina nadogradnja, ali tek onda kad se riješe oni mali modrići, perišići, vide i rebići kojima je danas 10 ili 12 godina i u svojoj županiji nemaju teren na kojem mogu normalno trenirati ako padne kiša. To su neki budući reprezentativci i neki budući osvajači medalja, to su ljudi u koje treba ulagati.

“Znamo da nam je prioritet elitni nogomet, jer on nam daje mogućnost ulaganja u razvoj baze, ali s druge pak strane, upravo tim ulaganjem u bazu ponovno razvijamo vrhunski nogomet”, govorio je ne tako davno Jozak, skupljajući podatke za sastavljanje Strategije razvoja hrvatskog nogometa koja je u međuvremenu stavljena u stranu. “Kako pomoći ženskom nogometu, što muči veterane i amatere, kako uključiti nacionalne manjine, što sve možemo učiniti na toj grassroots razini — na sve to moramo dati odgovore, a da bismo to učinili, moramo prvo imati sve potrebne informacije. Zbog toga ovo smatram uistinu ključnim projektom Saveza“, objasnio je.

U ovom trenutku više od pola države nema igrališta na kojima bi za zimskih mjeseci djeca mogla trenirati i odigravati utakmice. To je pustoš, a bez ulaganja u bazu nema ni vrhunskog nogometa.

Upravo je zato projekt izgradnje 105 nogometnih terena diljem Hrvatske potencijalno najvažniji projekt u HNS-ovoj povijesti. Skepsu na stranu, on je nešto novo i sasvim drugačije od gluposti na koje smo navikli od HNS-a i Šukera, a ako bude obavljen onako kako treba — sistemski, metodično i s planom, bez ikakve megalomanije — onda prvi put radimo veliku stvar jer ulažemo u vrh tako što obnavljamo bazu. A to je jedini način da od pustoši napravimo nešto veliko.