Pozicija igrača na terenu sama po sebi ne znači ništa, ne donosi nikakvu univerzalnu prednost za ekipu. Kad bi bilo tako, nogomet bi postao jako dosadan. Na istoj poziciji se često nalaze igrači jako različitih karakteristika, jer i Claude Makélélé i Andrea Pirlo su igrali na poziciji zadnjeg veznog, a obojica su svaki na svoj način definirali način igre koji je toliko različit jedan od drugoga. Zato igrače možemo promatrati kao figure koje donose prednost na terenu isključivo ako uzimamo u obzir ulogu koju obavljaju u ekipi. Često čak i isti igrač na istoj poziciji može donositi drastično različitu dimenziju igre, ovisno o ulozi koju preuzme, i drastično promijeniti percepciju svoje vrijednosti.
Ivan Rakitić je idealni primjer na kojem se može objasniti u čemu se krije suština igre i zašto nogomet nije igra tehnike, snage ili brzine, nego je igra uloga.
Otkad je za 18 milijuna eura prešao iz Seville u Barcelonu, cijelo vrijeme igra na istoj poziciji – kao desni centralni vezni igrač, desna ‘osmica’ u Barceloninih 4-3-3. Međutim, njegova uloga na toj poziciji je nevjerojatno varirala; da bismo shvatili zašto je to tako, moramo sagledati širi kontekst.
Kad je došao u momčad, Barcelona je kreiranje viška naslanjala na Andrésa Iniestu i Sergija Busquetsa u sredini terena i Danija Alvesa na boku, uz trio MSN u napadu koji je odjednom i kreirao i realizirao. U momčadi koja je već odavno imala svoje mehanizme, Rakitić nije mogao biti Xavi. Naprosto nije imao karakteristike da uđe u njegove kopačke i popuni rupu koja je nastala njegovim odlaskom. Ali to nije niti bilo potrebno. Drugi su odradili taj dio posla, Rakitić je morao odraditi pomoćne poslove na terenu, bio je gotovo pa vodonoša.
U vremenu kad je Luis Enrique osvajao tripletu, temeljni zadatak koji je Rakitić imao bio je otvoriti prostor za visoki izlazak Danija Alvesa i odvući igrača kako bi se Lionel Messi mogao slobodno kretati prema sredini, te im čuvati leđa kako bi se oni mogli posvetiti napadu bez previše brige o obrani. Svojim iznimno inteligentnim razumijevanjem prostora pomagao je da osovina između Alvesa i Messija na desnoj strani radi perfektno. Kretao se u savršenim obrascima, koristio nepažnju obrane ubacujući se u samu završnicu napada iz drugog plana, nudio se kao konstantna opcija za dodavanje i bio je temeljna spojka između Messija, Alvesa i ostatka svijeta. Naime, svojim izvlačenjem dolazio je u poziciju da bez ikakvih problema prima i prenosi loptu od obrane prema Messiju, a svojim kasnijim pozicioniranjem on je bio taj o kojem je ovisio brzi prijenos lopte na suprotnu stranu u izolaciju na Neymara, nakon što bi Messi i Alves navukli fokus obrane na sebe.
Sve uloge koje je prošao u Barceloni, od vodonoše do glavnog kreatora, Rakitić je odrađivao jednako dobro
Ta je uloga bila iznimno bitna, zaista od krucijalne važnosti za takav način funkcioniranja momčadi. Istovremeno je bila lišena gotovo svake kreativne dimenzije. On je bio karika u lancu prijenosa lopte. Njegova dodavanja su bila točna, pravovremena i logična, ali i jedina moguća opcija. Nije imao ispred sebe odluke za donositi i suparnika kojem se trebao prilagoditi; imao je jedan očiti izbor koji je gotovo uvijek ispravno provodio.
Danas je kontekst u Barceloni drastično drugačiji.
Iniesta i Dani Alves kao glavne poluge krucijalnih mehanizama stvaranja viška nisu u klubu, a trio MSN se raspao. U tim uvjetima Rakitić je u sasvim drugačijoj ulozi od one u kojoj je bio kad je došao. Bez mehanizama stvaranja viška u kojima je tek pomoćni kotačić u stroju, morao je preuzeti određene segmente kreacije napada, svoj dio tereta u nošenju momčadi. A Messijeva ozljeda još je dodatno potencirala status nositelja.
Nije se pomakao s pozicije desne osmice, a uloga mu se toliko promijenila da je od pomoćne radne snage postao glavna kreativna poluga, čovjek oko kojeg se vrti kombinatorika cijele momčadi. To jasno pokazuju i brojke. Rakitićevo se ime nalazi četiri puta među top 5 najčešćih kombinacija u Barceloninoj mreži dodavanja. Upravo su Rakitić i Sergi Roberto ove sezone izmijenili najviše međusobnih dodavanja, na drugom mjestu su Jordi Alba i Philippe Coutinho, a onda ide ponovo Rakitić i to redom s Gerardom Piquéom, Busquetsom i Messijem.
Međutim, ovaj put je statistika stvarno suvišna. Rakitić igra s takvom opipljivom lakoćom, vuče sve konce u Barceloninoj igri, a netom odrađeni El Clásico je impresivni prikaz koliko je zapravo dobar. Povezivanje redova, rezanje obrane dubinskim loptama, lagana oslobađanja od presinga i nevjerojatna rješenja za suigrače uz fantastičnu dozu igre u fazi obrane, u utakmici protiv Real Madrida Rakitić je demonstrirao malu školu nogometa odigravši toliko nenametljivo savršenu utakmicu.
Još Svjetsko prvenstvo u Rusiji, na kojem je možda i nepravedno ostao u sjeni Luke Modrića, bilo je pokazatelj da Raketa igra najbolji nogomet u karijeri, a zadnje utakmice u Barceloni samo ponovo potvrđuju kako je zreo i moćan. Messijeva ozljeda i posebni kontekst momčadi koja se jako izmijenila u odnosu na vrijeme kad je došao u Barcelonu pomogli su da ponovo istakne svoj talent za kreaciju i preuzme status nositelja momčadi. Međutim, taj talent u suštini nikad nije niti bio upitan, drugačiji su bili uvjeti u kojima je morao igrati i kontekst s kojim se morao nositi.
Upravo to najbolje govori što je suština nogometa. Isti čovjek, u istom klubu, na istoj poziciji. Sve je bilo apsolutno isto, samo su se mijenjale uloge koje je Rakitić dobivao i s njima se mijenjala percepcija koliko je Rakitić zapravo dobar.
A sjajan je. I to ne zbog zadnjih nekoliko utakmica kad mu je kontekst krenuo na ruku, nego je zaista impresivno kako je sve uloge koje je prošao u Barceloni, od vodonoše do glavnog kreatora, odrađivao jednako dobro. Slično kao Modrić, Xavi ili Pirlo, Rakitić je onaj tip igrača kojeg ljudi počnu cijeniti malo prekasno. Treba im dugo vremena da pohvataju koliko toga radi za momčad, koliko obavi onog sitnog posla u pripremi i svako malo je potrebna utakmica poput one koje je Rakitić odigrao protiv Real Madrida, čisto da se svi podsjetimo koliko su zapravo dobri takvi igrači.
Međutim, nije stvar u Rakitiću. Stvar je u shvaćanju nogometa na način da ekipa funkcionira kao savršeni stroj u kojem svatko ima jasnu zadaću koja se savršeno nadopunjavala s ulogom onoga do njega. Stvar je u nogometu koji nudi priliku da konačna suma bude veća od ukupnog zbroja dijelova. Stvar je u tome da se nijedan igrač ne može gledati odvojeno od konteksta u kojem djeluje.
Stvar je u tome da je nogomet igra uloga, a Rakitićevo novo ruho je idealni primjer njegove suštine.
