Priča o tome zašto je Aaron Ramsey dobio nadimak Rambo je pomalo blesava. Na utakmici U-10 selekcije se potukao sa suparnikom nakon što mu je ovaj uklizao s leđa, a trener je poludio na takav manjak discipline i izvadio ga van s upozorenjem da neće igrati sve dok se bude ponašao kao Rambo. Taj nadimak mu je ostao, ali ga opisuje na sasvim drugi način od onoga koji je njegov trener zamislio.
Kad je John Rambo u prvom filmu ušetao u gradić Hope u državi Washington, došao je posjetiti prijatelja. Zapravo, sam prijatelj je bio sporedan i Rambo je došao radi sebe. U Vijetnamu je bio kaos, ali znao je kad spava, kad jede, što mu je posao, tko su mu prijatelji i tko su mu neprijatelji. U civilnom svijetu — a nama bi to trebalo biti iznimno lako shvatiti, jer oko nas je dovoljno primjera običnih ljudi koji se nisu snašli u tranzicijskoj džungli nakon što su skinuli uniformu — ništa više nije bilo jasno. Opskurni ljudi su se bogatili, nebitni tipovi su dobivali moć i Rambo se nije snalazio u svijetu u kojem se odjednom našao. Tražeći prijatelja pokušao je pronaći samog sebe, a odlaskom u Hope je pokušao odbaciti osamljenost koja ga je lomila i naći barem dašak jasnoće.
U svojoj posljednjoj utakmici na Arsenalovoj klupi Arsène Wenger je dao kapetansku vrpcu baš Ramseyju. Bio je to zadnji simbol privrženosti, jer Wenger je bio Ramseyjev pukovnik Sam Trautman, čovjek koji je vjerovao u njega i koji je kužio zašto se Ramsey tako teško prilagođava i zašto mu je tako nejasno da Mesut Özil ima takvu plaću usprkos tome što često pokazuje kako mu nije stalo. Uostalom, kad je u veljači 2010. u utakmici protiv Stoke Cityja Ryan Shawcross kretenskim startom polomio Ramseyju nogu, Wenger mu je još u bolnici ponudio novi ugovor. Bio je to njegov način da dopre do klinca od 19 godina i kaže mu da će sve biti u redu, da vjeruje u njega i da ne mora brinuti.
Ni nakon više od 10 godina koliko je na elitnoj razini nogometa, mi zapravo ne znamo sigurno koliko je Ramsey dobar igrač
Ne možete biti veliki trener bez sposobnosti da jako brzo shvatite kako ljudi funkcioniraju i da s tim saznanjem izvučete maksimum iz njih. Wenger je očito shvaćao Ramseyja, znao je kako je odgojen i kakav mu je odnos prema novcu. Nije Ramsey bio opsjednut lovom u klasičnom smislu da je bio pohlepan i da je sanjao bijesne automobile; njegov odnos je bio baziran na nekoj časti, na odnosu prema radu u kojem se posvećenost i trud pošteno nagrađuju. U modernom nogometu, gdje su marketinška vrijednost i sposobnost da privučeš ljude reklamama vrjedniji faktor nego posvećenost radu, Ramsey je bio neprilagođen kao Rambo u civilnom svijetu.
Upravo zato je reprezentacija bio njegov Hope u koji je išao pronaći samog sebe, odbaciti tu osamljenost i pronaći dašak jasnoće.
U Walesu nije imao niti blizu kvalitetne suigrače kao što je imao u klubu. U neku ruku, reprezentacija je bila čak i njegov Vijetnam, jer u usporedbi s Arsenalom i svime što mu je ondje bilo na raspolaganju u Walesu je bio kaos, ali je barem točno znao kad spava, kad jede, što mu je posao, tko su mu prijatelji i tko su mu neprijatelji. Tu negdje je postojala hijerarhija koju je cijenio, tu je osnova trud i posvećenost koje je on jako dobro kužio.
Samo što s Rambom postoji jedan problem. Pravi Rambo, onaj koji pješke ulazi u Hope i kojeg šerif Will Teasle maltretira bez ikakvog razloga, taj Rambo je luzer.
Doduše, gubitnički ugođaj prvog filma, u kojem je Rambov instinkt bježati, evoluirao je u nastavcima u kojima Rambo — iako se sukobljava sa sve težim protivnicima — postaje nepobjedivi ratnik i elitni stroj za ubijanje. Međutim, u prvom filmu postoji samo jedna smrt: zamjenik šerifa Art Galt poginuo tako što je pao iz helikoptera na stijene nakon što je pilot nakratko izgubio kontrolu jer ga je Rambo gađao kamenjem. U drugom filmu broj smrti raste na 75, u trećem na 115, a u četvrtom je Rambo potamanio 254 osobe jer je franšiza postala propagandni poligon za promociju političkih stavova najprije reaganovske Amerike, a za četvrti dio (2008.) i one Georgea W. Busha — Amerike koja je otvoreno zagovarala rat kao način rješavanja sukoba i gdje se fokus s ostavljenih veterana prebacio na vraćanje povjerenje u moć vojske i misiju SAD-a.
Slično kao i Rambo, Ramsey je naučio lekcije i prilagodio sebe i svoja očekivanja modernom nogometu.
Ni nakon više od 10 godina koliko je na elitnoj razini nogometa, mi zapravo ne znamo sigurno koliko je Ramsey dobar igrač. Nema načina da budemo sigurni je li u pravu Wenger koji je vjerovao u njega ili je u pravu Unai Emery koji ga se odrekao; ne znamo je li pogriješio Arsenal koji ga se odrekao ili je u krivu Juventus koji mu je dao veliku lovu. Čovjek je naprosto pokazivao i jedno i drugo, prošao je sve od talenta preko smetnje do najboljeg igrača momčadi, pa do razočaranja i izdajnika. Bio je na vrhu i na dnu, a nije definitivno dokazao da pripada ni gore, ni dolje. Kad već nije mogao naplatiti to što jest i dobiti nagradu za svoj trud i predanost, odlučio je u izlog staviti to što eventualno može biti, što je bio kad je igrao za Wales i na račun čega je bio u najboljih 11 Eura 2016. kad je briljirao na tako suptilan način.
Međutim, s prilagodbom na nove uvjete funkcioniranja automatski dolazi i odbacivanje nekih starih navika koje postaju smetnja. Sutra protiv Hrvatske Ramsey vjerojatno neće biti u sastavu, što produžuje niz neodigranih utakmica u reprezentaciji na čitavih 11 mjeseci. Stoji činjenica da je Ramsey ovaj put opravdan procesom rehabilitacije, ali isto tako stoji i da je protiv Intera bio u zapisniku za Juventus i da je od prošlog studenog bilo reprezentativnih okupljanja koje je jednostavno odlučio preskočiti. Nešto što prije nije radio, jer je igrao kroz bol i ozljede na strašno nebitnim utakmicama.
Wales nema igrača koji ga može zamijeniti jer, uz Garetha Balea, Ramsey je i dalje daleko najbolje što ta reprezentacija ima, a svojim profilom dođe kao još bitniji faktor u stilu igre kakav igraju Velšani — jer ako nema nikoga tko može napraviti razliku u prve dvije trećine i donijeti loptu do Balea, ni on ne može raditi kaos u zadnjoj trećini.
Međutim, ta je reprezentacija i dalje obojena istim idealima prema kojima je ne tako davno bježao i sam Ramsey i još uvijek dolazi s istim jasnim pravilima. Nitko ga neće moliti niti nagovarati da se vrati i da zajedno uzmu tih par važnih bodova. Ne zbog toga što je to nekome ispod časti, nego zbog toga što je to kultura u kojoj ne postoji koncept starih zasluga — postoji trud i predanost, a tu onda igraju najpotrebniji, a ne oni s najvećim imenima. Nitko ga neće niti osuđivati ni proglašavati izdajnikom. Postoji autoritet koji je siguran u sebe i u svoje odluke jer postoji jasnoća — igraju oni koji to zaslužuju formom.
Kraj onog prvog Ramba — koji se, uostalom, niti ne zove tako nego Prva krv — bio je zamišljen nešto drugačije. I u originalnom scenariju je bila samo jedna smrt, ali u njemu je pukovnik Trautman kao temeljni autoritet trebao upucati Ramba jer svijeta u kojem se on snalazio više nije bilo. Ramsey je tog Ramba u sebi ubio nekako spontano, prilagodio se i preživio je.
Ali tek mora naći put natrag.
