Umjesto da iskoristi reprezentativnu pauzu da se malo pribere i vrati samopouzdanje, Maguire je nastavio s katastrofalnom formom. Protiv Danske je na terenu proveo samo 31 minutu prije nego što je zaradio drugi žuti kartona u situaciji u kojoj je isključio mozak, gore nego kada je odlučio povući suigrača koji se spremao ispucati loptu iz vlastitog peterca.

Zapravo, taj crveni karton govori puno o stanju u kojem se Maguire trenutno nalazi. Stavimo na trenutak na stranu to što mu se lopta u primanju odbila onako kako se ne bi odbila nijednom kadetskom nogometašu; stavimo na stranu i to što se bacio za loptom u klizeći start potpuno nesvjestan okoline i Kaspera Dolberga koji je već došao do nje. Ta dva amaterski izvedena tehnička elementa posljedica su potpunog pada koncentracije, ali su u perspektivi manje bitni od njegove reakcije kada je Jesús Gil Manzano izvadio crveni karton. U nekom drugom svijetu, Maguire bi se raspravljao sa sucem oko drugog kartona, prosvjedovao bi iz navike, tražio bi milost ili bi makar ljutito mahao rukama izlazeći s terena. Imao bi neku ljudsku reakciju. Maguire je samo stajao ožalošćen i ponižen, a onda je slegnuo ramenima i polako otišao prema svlačionici.

Jedan od najboljih stopera Premier lige izgleda kao potpuni amater koji slaže pogrešku na pogrešku. Čovjek se raspada pod pritiskom

U neku ruku je crveni karton bio čin milosrđa nakon kojeg je i sam Maguire osjetio olakšanje. Prekinuo je agoniju na terenu i njemu samom se to činilo kao spas iz situacije u kojoj zbilja više nije želio biti. Slijeganjem ramenima kao da je nesvjesno želio poručiti da je valjda tako bolje, da nema što raditi na travnjaku.

Kad pogledate što čovjek radi na terenu, onda je to komično. Gluposti koje je napravio u zadnjih nekoliko utakmica izgledaju kao elementi nekog skeča, situacije karikirane do krajnjih granica kako bi se postigao slapstick efekt iz nijemih filmova.

Međutim, Maguireov problem nisu samo brain dead trenuci. U zadnje dvije utakmice za Englesku imao je dva osvojena zračna duela od šest pokušaja. Stoper visok 194 centimetra je zaboravio igrati glavom – ili barem tako izgleda kad pogledate što radi na travnjaku. Istovremeno, na tlu je dobio nula duela od četiri u kojima se našao u posljednja dva reprezentativna nastupa, a protiv Tottenhama je za United isto tako imao 0/2.

Ukratko, u zadnje tri utakmice na tlu je dobio duel na tlu jedino protiv Shawa, ali ni to se ne broji. Em mu je suigrač, em bi i to bio prekršaj.

Kada čovjek koji je prošle sezone u prvenstvu uzimao 71 posto duela u zraku i 65 posto ukupnih duela odjednom ne može baš ništa od osnovnih nogometnih stvari, onda je to indikator nečega ozbiljnijeg. Ove tri utakmice su malen uzorak i ne može ih se uopćiti u nešto statistički relevantno, ali su pokazatelj u kolikoj krizi se Maguire danas nalazi. Stoper visok 194 centimetra redovito gubi skokove, a na tlu ne može dobiti duel ni protiv koga jer ga izbacuju kao da ne postoji.

Jedino objašnjenje za horor u kojem se našao je psihološki pad.

Kada analizirate njegovu prošlu sezonu, forma koju je prikazivao u Unitedu bila je jako dobra. U početku je hvatao korak, došao je u novi klub i na ramenima je nosio očekivanja koja su dolazila s najvećom odštetom u povijesti plaćenom za jednog stopera, ali Maguire je bio dobar. United je primio 36 golova i premda on, naravno, nije jedini zaslužan za to, radi se o velikom napretku u odnosu na 54, koliko je momčad inkasirala godinu ranije. Da je David de Gea imao bolju sezonu i manje čistih kikseva, možda bi United imao i najmanje primljenih golova u cijeloj ligi jer Liverpool s 33 primljena gola nije bio daleko.

Tu je obranu vodio upravo Maguire koji se dizao u formi kako je sezona prolazila i do vrhunca je došao negdje u veljači. Izgledao je sjajno, dobio je kapetansku vrpcu nakon odlaska Ashleyja Younga, a čak je i vječno čangrizavi Roy Keane pohvalio Maguirea jer je jedini igrač koji se ponaša kao vođa na terenu i daje upute svojim suigračima. Nakon restarta sezone poslije pauze zbog korona virusa imao je malo sporiji početak, ali generalno je zadržao formu. Nije najbolji igrač na svijetu, ali je daleko od lošeg stopera.

Uostalom, kad ga usporedite s konkurencijom u ostatku lige, teško je naći puno stopera koji su prošle sezone odradili bolji posao od njega, bez obzira na teret povećanih očekivanja kakav donosi cijena koju je United platio za njega. Virgil van Dijk je jedan od onih koji su bili bolji i to je vjerojatno to, barem što se tiče neosporno boljih. Arsenal i Chelsea definitivno nemaju ozbiljnih konkurenata na poziciji stopera, Manchester City ima Aymerica Laportea koji je zbog ozljeda odigrao tek 30-ak posto minutaže, a Maguire u prošloj sezoni ima sasvim dovoljno argumenata da se nosi s Tobyjem Alderweireldom, Jamesom Tarkowskim ili Çaglarom Söyüncüom.

Međutim, onda se dogodio incident u Grčkoj. Maguire je bio na odmoru na otoku Mikonosu i u alkoholiziranom stanju je upao u fizički sukob s engleskim turistima, a nakon toga je navodno napao policajce koje je pokušao podmititi. Dvije noći prespavao je u zatvoru, a onda je osuđen na 21 mjesec zatvora uvjetno.

Od tog trenutka, Maguire živi horor. Njegova psiha to jednostavno nije mogla izdržati i to se osjeti na travnjaku. Nije moguće da je Maguire u dva mjeseca zaboravio štopati loptu, ući u duel ili da više ne može dobiti skok. Kvragu, nije se ni smanjio, on je i dalje gromada od čovjeka visoka 194 centimetra i teška gotovo 100 kilograma. Međutim, to je sporedno jer u ovom trenutku nema koncentracije ni samopouzdanja. Njegove misli su na odvjetnicima, sudu i onom zatvoru u kojem se, kako sam kaže, bojao za vlastiti život, a samim time ne može ni igrati ozbiljan nogomet.

Dapače, Harry Maguire je čovjek koji se raspada pred milijunima ljudi.

Nitko ne zna koliko daleko će taj raspad ići. Možda je riječ samo o privremenom padu forme i možda će se vratiti na staru razinu nakon što se malo pribere, ali engleska javnost je brutalna i Maguire je trenutno pod velikim pritiskom; sasvim je moguće da još uvijek nije dotaknuo dno i da će nastaviti tonuti. U krajnjem slučaju nije nemoguće da ovoliki pritisak u konačnici izazove depresiju ili stanje anksioznosti jer Maguire prolazi kroz ekstremni stres.

Slučaj čovjeka od 80 milijuna funti koji ne može uštopati loptu, čovjeka od 194 centimetra koji ne može dobiti skok protiv 20 cm nižeg čovjeka samo je još jedan primjer koliko je bitna psihološka stabilnost u vrhunskom sportu. Jedan pad samopouzdanja dovoljan je da drugi stoper Premier lige prošle sezone — ili jedan od pet najboljih, da ne cjepidlačimo — izgleda kao potpuni amater koji slaže pogrešku na pogrešku. Čovjek se raspada pod pritiskom i ne može odraditi niti osnovne nogometne radnje, a stres dovodi do toga da zaboravlja ono što je svakodnevno vježbao zadnjih 20 godina.

Koncentracija, sigurnost, rutina. I najmanji pad u ijednom od ovih elemenata vrlo lako može dovesti do turbulencija u kojima dokazani napadač ne može zabiti gol iz izgledne šanse ili u kojima inače kvalitetni veznjak radi uzastopne pogreške zbog kojih njegova momčad gubi bodove. Rješenje je jednostavno, treba samo povratiti samopouzdanje i ne obazirati se na kritike koje su danas višestruko pojačane efektom društvenih mreža.

Međutim, kada jednom upadnete u spiralu nesigurnosti ili vas netko u nju gurne, počnete tonuti sve dublje jer živite horor iz kojeg se teško izvući. Puno je talenata propalo jer se nisu mogli izvući iz takvih situacija i pokazati što zapravo znaju, a Harry Maguire je dovoljno blizu toga da ga ovaj pad obilježi do kraja života.