Nakon što je David Marshall obranio jedanaesterac Aleksandru Mitroviću u beogradskom raspucavanju, popis putnika na Europsko prvenstvo je zaključen. Škotska je zauzela zadnje slobodno mjesto eliminiravši Srbiju, Marshallova obrana ju je učinila 24. reprezentacijom na Euru.
“Ova povijesna odluka će omogućiti srednje rangiranim momčadima da se lakše kvalificiraju na završni turnir”, obrazložio je Michel Platini UEFA-inu odluku da proširi Euro sa 16 na 24 momčadi. “Želimo povećati konkurentnost i kvalitetu, tako da ovo vidimo kao veliku pobjedu nogometa.”
Za momčadi poput Škotske Platinijeva odluka je važna. Još od 1998. Škoti nisu igrali veliko natjecanje, a na Euru nisu bili još od 1996. i prvenstva u Engleskoj. U međuvremenu su nekoliko puta bili relativno blizu plasmana, nekoliko puta nisu imali sreće sa ždrijebom dodatnih kvalifikacija, ali proširenje formata Eura im je išlo na ruku i pomoglo im je da ponovo budu dio velikog natjecanja.
Za Finsku i Sjevernu Makedoniju Platinijeva odluka je zbilja bila povijesna. Prvi put u povijesti su se kvalificirali za veliko natjecanje. To što su prvi put među velikim dečkima ne mora nužno značiti da će Finska i Sjeverna Makedonija u lipnju služiti isključivo kao kante za napucavanje. Na prošlom Euru su debitirali Island, Sjeverna Irska, Wales, Albanija i Slovačka; od svih njih samo Albanija nije prošla grupu, Island je izbacio Englesku i igrao četvrtfinale, a Wales se probio i do polufinala.
Velika natjecanja su zanimljiva upravo zato što su ekskluzivna, a to je Platini razvodnio stavivši politički i ekonomski interes ispred natjecateljskog
Dakle, srednje rangirane momčadi su na prošlom izdanje pokazale kako mogu biti rezultatski faktor na Euru. To i nije neko čudo jer razlike između neke Poljske kao 12. ili Walesa kao 14. reprezentacije na UEFA ljestvici te Turske kao 18. ili Slovačke kao 21. nisu toliko drastično velike. Igračkom kvalitetom su to slične momčadi i za očekivati je da će se događati redovite fluktuacije u rezultatima i neizvjesne međusobne utakmice, jer razlika između razreda reprezentacija koji bi zadnji upao na ‘stari’ Euro i ovoga koji bi ostao vani je relativno mala.
Uostalom, tu ravnotežu pokazuje i lista kvalificiranih momčadi. Nakon Mitrovićeva penala, Škotska je postala 36. UEFA-ina članica koja je u zadnjih 20 godina izborila sudjelovanje na velikom turniru — pričamo o šest Europskih prvenstava i pet Svjetskih prvenstava. Čak i ako eliminiramo iz jednadžbe Euro 2016. koji je uveo format s 24 momčadi i ako ne računamo aktualni ciklus, svejedno dolazimo do brojke od 27 različitih momčadi koje su se kvalificirale za devet velikih natjecanja u zadnja dva desetljeća. A u tih 27 još nije uračunat Island, koji se ‘regularno’ kvalificirao na Svjetsko prvenstvo 2018.
UEFA ima 55 punopravnih članica, od čega je Kazahstan primljen u članstvo 2002. godine i nije sudjelovao u prethodnim kvalifikacijskim ciklusima, a Kosovo je tu od 2016. Dakle, polovica reprezentacija koje su pod UEFA-inim okriljem plasman je moglo ostvariti i u starom formatu natjecanja. Sad kad na Euru sudjeluje malo manje od pola ukupnog članstva, kroz ciklus ili dva će se broj onih s plasmanom podignuti na 80-ak posto, a to je inflacija.
Jasno, Platinijeva odluka o proširenju Europskog prvenstva na 24 reprezentacije nikad nije ni išla u smjeru povećanja konkurentnosti. Odluka je bila politička i ekonomska.
Platini je znao da glas Škotske, Islanda, Slovačke ili Walesa vrijedi jednako kao i onaj Njemačke ili Španjolske. Otvaranjem osam dodatnih mjesta na Europskom prvenstvu — ali i serijom drugih poteza; najznačajniji je stvaranje “Puta prvaka” u kvalifikacijama za Ligu prvaka kojim je omogućio lakše sudjelovanje nižerangiranim ligama — Platini je osigurao podršku srednje rangiranih saveza. Odradio je političku kampanju i dao im je olakšani put u elitu u zamjenu za glasove.
Drugi aspekt odluke je bio ekonomski. Prva razina ekonomske logike ovakvog proširenja se odnosi na sam broj utakmica. U novom formatu je broj utakmica s 31 skočio na 51, a tu je matematika jasna — veći broj utakmica automatski znači i više novca. Utakmice na Euru u Francuskoj je uživo na stadionima pratilo oko 2,5 milijuna ljudi. Ulaznice su u pravilu bile rasprodane, a korpus od dodatnih 20 utakmica je generirao 1,2 milijuna novih ljudi na stadionima u odnosu na Euro 2012. u Poljskoj i Ukrajini. Isto tako, ako imaš 51 utakmicu, možeš tražiti više novca nego kad prodaješ 31, neovisno tko igrao na njima. Euro u Francuskoj je UEFA-i uprihodio 1,93 milijarde eura, što je 34 posto više nego četiri godine ranije. Otprilike pola novca je došlo od TV prava.
UEFA je više i potrošila. S 24 reprezentacije povećava se potreba za novcem koji se daje savezima za nastup, tako da je novac za nagrade koje se dijele ovisno o plasmanu povećan sa 194 milijuna eura, koliko je bio 2012. dijelilo 16 momčadi, na 301 milijun eura. Ukratko, svi su dobili više. UEFA je dobila više, nacionalni savezi su dobili više, a domaćin je dobio više posjetitelja i njihovih noćenja, potrošnje i svega što ide s putovanjima na kojima pratite reprezentaciju. Svi izravni sudionici su zaradili.
Druga razina ekonomske logike je nama pomalo apstraktna.
U zadnjih 20 godina Hrvatska je propustila samo Europsko prvenstvo 2000. i Svjetsko prvenstvo 2010. Dakle, redovni smo sudionici velikih natjecanja i nemamo baš jasan osjećaj kako je pratiti takav događaj bez da naši sudjeluju. Ekonomska istraživanja su jasna, velika natjecanja povećavaju potrošnju vezanu uz nogomet. Ljudi gledaju utakmice neovisno o tome igra li njihova reprezentacija ili ne, povećava se konzumacija piva i generalno se više troši. No, kada igra njihova reprezentacija, onda je potrošnja drastično veća. Proširenjem formata na 24 reprezentacije UEFA je indirektno povećala tržište svojim partnerima i vezanim djelatnostima. S početnih 16 sudionika, još dodatnih osam generira povećani prihod koji ne ide nužno izravno UEFA-i ili nacionalnim savezima, ali povećava vrijednost brenda koji mogu prodavati u pregovorima sa sponzorima.
U tom kontekstu natjecateljski dio postaje sporedan jer svima je jasno da se kvaliteta Europskog prvenstva razvodnila. U grupi C će igrati Nizozemska, Ukrajina, Sjeverna Makedonija i Austrija, najmanje dvije momčadi će proći dalje, a izgledno je da prođu i tri. Koliko god nesavršena u svom rangiranju bila, FIFA je na svojoj ljestvici stavlja Ukrajinu na 23. mjesto, Austriju na 25. i Sjevernu Makedoniju na 65. mjesto. S druge strane, u grupi F su Portugal, Francuska, Njemačka i Mađarska. Jasno je koja je od te dvije grupe zanimljivija, koja će izazvati više pažnje, koja će se više gledati i koja će — jer to je, nažalost, najbitniji faktor — u konačnici UEFA-i donijeti više novca.
Činjenica da je Škotska postala 36. od 55 članica UEFA-e koja će igrati veliko natjecanje u zadnjih 20 godina najbolje ilustrira inflaciju reprezentativne relevantnosti koja se dogodila Platinijevom reformom, provedenom pod krinkom povećavanja konkurentnosti. Velika natjecanja su zanimljiva upravo zato što su ekskluzivna, njihova vrijednost je u tome što se ne može lako kvalificirati na njih, a to je Platini razvodnio stavivši politički i ekonomski interes ispred natjecateljskog.
