Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Realov način

Kako je biti Isco (ili Kovačić) u timu Galacticosa

Kao igrač, Zinedine Zidane nije shvaćao čemu stavljanje još jednog sloja zlatne boje na Bentley kad upravo gubite motor. Onda mu je Florentino Pérez objasnio kako je to Realov način, to je identitet koji klub želi gajiti i od njega nema namjeru odustati.

Ljudi često preskaču taj identitet, zanemarujući ga kao nebitan dio folklora koji nema smisla ili barem nema neku značajnu težinu. Jednako kao što će reći da nije bitno koju boju dresova nose ili kakav im je grb, sve dok imaju rezultate. Međutim, ključni dio kluba je filozofsko određenje koje će se u većoj ili manjoj mjeri povlačiti kroz povijest i to je ono što će određivati njegov ugled više nego rezultati.

Barcelona u svom identitetu ima utkanu Kataloniju; Celtic će biti katolički, a Rangers protestantski klub; Hajduk će isticati svoj dišpet; Dinamo svoj građanski i purgerski duh. To je dio njihove prepoznatljivosti, jednako kao što su dresovi ratničke boje koje nikome ne pada na pamet promijeniti, jer upravo su te boje simbol točno određenog identiteta koji ih određuje i koji ih oblikuje. Klub ima obavezu prema identitetu, a kad se dio tog identiteta zagubi, titule se slave pred 500 ljudi.

Uostalom, uzmite primjer baš Real Madrida. Nije osvojio Ligu prvaka od 2002. do 2014., a u zadnjih 10 godina samo je dvaput bio prvak države. Ipak, svo to vrijeme je na glasu kao neosporni član društva tri najjača kluba na svijetu. Usprkos manjku rezultata, Real je cijelo vrijeme imao identitet koji je privlačio kapital, talent, navijače – a onda i moć. Real je, jednako kao i Barcelona, od kluba postao institucija.

Iako je često taktički bio posve kontraproduktivan, to mu je omogućio Pérezov način sklapanja ekipe. Ili, bolje rečeno, Realov način – koji je kroz povijest gradio uspjeh na najuzbudljivijim stranim zvijezdama. Alfredo di Stefano, Ferenc Puskás, Raymond Kopa, Paul Breitner ili Hugo Sánchez – svi su oni bili Galácticosi svog vremena, ljudi na čijem je imenu Real rastao iz kluba u instituciju. Pérez je to dobro shvaćao. On je bio čovjek koji je razumio taj identitet, a onda je igraču Zidaneu objasnio kako nije problem izvaditi motor iz Bentleya – jer dok ima debeli sloj zlatne boje, uvijek će privući nekoga tko će ga pogurati od točke A do točke B. Ljudi vole svjetlucave stvari, a to je lekcija čiju je važnost trener Zidane naučio.

Ipak, prije nego su postojali Los Galácticos, Pérez je zamišljao za nijansu drugačiji koncept. Shvaćao je kako su klubu potrebni Zidane, Luís Figo ili Ronaldo, ali njihovoj svemirskoj savršenosti htio je postaviti kontrast Francisca Pavóna, koji predstavlja obične smrtnike sa svim manama i slabostima.

Filozofija Zidanes y Pavones je zapravo fantastična marketinška ideja kojom bi Zidaneom dobio navijače diljem svijeta, a Pavónom vezao domaće igrače koji će dati karakter momčadi. I nije to ništa novo. Uz Di Stéfana i Puskása ključni je dio ekipe bio Francisco Gento, mladi španjolski igrač koji nikad nije ispunio svoj zvjezdani potencijal. Ali ljudi su ga voljeli, obožavali su to što je kraj svih tih zvijezda donosio dašak smrtnosti, one jednostavnosti koju su prepoznavali kod sebe. Uostalom, kakav god identitet klub imao, ne smije se previše udaljiti od ljudi koji ga podržavaju.

Real Madrid je klub koji u svom identitetu ima zvijezde, to je klub Zidanesa i dok god ima dovoljno zlatne boje na Bentleyju nije bitno što se događa s motorom

Kako bi to osigurali, među Galácticosima bili su Francisco Gento i Francisco Pavón, a danas je tu još jedan Francisco – Francisco Román Alarcón Suárez, svima poznat kao Isco.

Ne znam kako da to objasnim, ali taj Isco ima nešto u sebi. Zna zacariniti loptu, zna izabrati krivo rješenje, ali čovjek igra nevjerojatno dobro i zaista ga obožavam. Njegov nogomet je jednostavno privlačan, s toliko vica i onog uličnog bezobrazluka kojim u svakom potezu ide naprijed bez kalkulacija. Kompletan je igrač, može graditi napade i završavati ih, može biti igrač u sistemu, a može i nositi sistem. Ima karakter vođe i nevjerojatni spoj tehnike i inteligentnog kretanja, a sve što pokuša radi s takvom elegancijom. To je kombinacija za najviše domete i to morate obožavati. Zapravo ne znam jesam li ikad s ikim pričao, a da mi je rekao da mu je Isco bezveze ili da ga ne voli. Jednostavan je, stalno nasmijan, te s raščupanom kosom i pomalo neurednom bradom izgleda kao obični smrtnik koji se tek probudio i zato je prirodni kontrast namrštenim tetoviranim zvijezdama koje su stalno savršene.

Era Zidanesa je trebala imati Pavonese, a zapravo je završila s Gutijem koji je bio antipod superzvijezdama i netko koga su ljudi voljeli jer im je bio sličan. Era Cristianosa ima Isca kao modernog Gutija, nekoga tko utjelovljuje duh običnih Pavonesa među svemirskim Zidanesima. Ne jer nema talent, nego jer je dovoljno pristupačan da ga možemo smatrati jednim od naših među silnim zvijezdama koje samo projure u skupim autima.

Nakon što je izgubio El Clásico koji nije smio izgubiti, Zidane je na teren odlučio poslati postavu s devet novih igrača. U odnosu na utakmicu s Barcelonom, samo su Nacho i Marcelo naši svoje mjesto na Riazoru protiv Deportiva. Doduše, nije Deportivo protivnik od kojeg bi Realu trebala klecati koljena, ali u gostima poslati ovako kombiniran sastav, u situaciji kad kiks ne dolazi u obzir, prilično je hrabar potez.

Međutim, postava predvođena Iscom, koji se nametnuo kao prirodni vođa tog drugog vala, naprosto je oduševila. Mahom mladi igrači, željni dokazivanja i pokazivanja svog talenta odigrali su fantastičnu utakmicu. Šest golova, gomila kombinacija i pokazana želja za pobjedom kroz neprestano kretanje dali su za pravo Zidaneu. Ispravno je procijenio kako momčadi treba svježa krv, a Mateo Kovačić, James Rodríguez, Lucas Vázquez, Marco Asensio i Álvaro Morata su pomeli Deportivo.

I zapravo, tu nema apsolutno ništa čudno. Cijeli Deportivo po TransferMarktu vrijedi 65 milijuna eura, a samo je James plaćen 75 milijuna eura, na stranu njegovo sjedenje na klupi. I to je ono frustrirajuće u svemu.

Kad bi dobili šansu, Isco i James bi u nekom Tottenhamu ili Lyonu izrasli u nove punokrvne Zidanese, kao što su to napravili Gareth Bale i Karim Benzema. U to sam prilično siguran. Međutim, oni sjede na prekrcanoj madridskoj klupi čekajući šansu da se potvrde. Isto vrijedi i za Matea Kovačića ili Moratu, koji sasvim sigurno imaju mjesta kao nositelji u klubovima koji igraju četvrtfinale Lige prvaka. Znam da su si većim dijelom sami krivi jer nitko ih nije puškom tjerao u Madrid, ali mene fizički boli gledati kako propada toliki potencijal. Riječ je o dečkima koji imaju između 20 i 25 godina s potencijalom da budu ponajbolji igrači svijeta. Sad su u godinama u kojima se moraju oblikovati kao igrači, a to ne mogu sjedeći na klupi. Pobogu, nitko nikad nije postao igrač sjedeći na klupi. A onda, kada dobiju šansu, njihove bi ih igre trebale gurati u prvi plan, jer čučanje u sjeni smanjuje njihov domet i to ne koristi ni njima ni klubu.

Problem je što su u sasvim krivom klubu za takvo razmišljanje.

To je klub koji u svom identitetu ima zvijezde, to je klub Zidanesa i dok god ima dovoljno zlatne boje na Bentleyju nije bitno što se događa s motorom. Isco je potpuno dominirao na utakmici protiv Sporting Gijóna tjedan dana prije Barcelone, a fantastičnu utakmicu okrunio je s dva gola. Protiv Barcelone utakmicu je započeo Gareth Bale, igrač koji tek završava s rehabilitacijom i koji nije niti na 70 posto spremnosti. Zidane je znao da Bale u nogama ima najviše jedno poluvrijeme i da je potpuno izvan forme i svejedno ga je stavio.

I to je okvir u kojem su zatvoreni Isco, James, Kovačić i ostatak mladih i talentiranih igrača.

Oni se jednostavno ne mogu dokazati, jer ma kako god igrali kada im se pruži šansa protiv manjih ekipa, u velikim će utakmicama igrati glavne zvijezde. Zidane će odabrati BBC napad, stavit će Luku Modrića i Tonija Kroosa, pa makar ne bili do kraja spremni. Važno je samo da mogu stajati na nogama i nositi dres na leđima. Ma koliko to bilo demotivirajuće za igrače i kontraproduktivno za rezultate kluba, to je identitet Real Madrida, njihov način. I to će Florentino Pérez nastaviti gajiti i od njega nema namjeru odustati.