Xabi Alonso u tom trenutku nije bio niti među 10 najskupljih igrača u momčadi. Recimo, Kaká je te sezone odigrao toliko da mu se minutaža mogla svesti u jedva 12 punih utakmica, ali je imao skoro pet puta veću plaću od njega. Međutim, sve što je Real igrao počinjalo je od Xabija Alonsa. On je bio taj koji bi se spustio prihvatiti loptu od obrane, smirio igru, a onda je preko Luke Modrića i Mesuta Özila ubrzao tako da izbaci Ronalda, Karima Benzemu ili Gonzala Higuaína u šansu pred suparničkim vratima. Xabi Alonso je bio poslovođa.

José Mourinho nije baš bio skroz siguran kako do kraja iskoristiti Modrića i volio je imati obrambenu stabilnost koju je nudio Sami Khedira, ali prvo je dodavanje uvijek išlo na Xabija Alonsa. To se nije promijenilo ni kada je iduće sezone momčad preuzeo Carlo Ancelotti, a ni kada je Florentino Pérez nakrcao napadački dio momčadi zvijezdama poput Garetha Balea i Isca.

Kad sve ode nizbrdo, Ancelotti uvede Camavingu kao zamjenu za Kroosa, ali ne da bi ga zamijenio kako je on zamijenio Xabija Alonsa, nego da bi stvorio kaos umjesto reda

Zapravo, nije se promijenilo ni kada je Xabi Alonso otišao u Bayern. Sve je ostalo prilično slično, samo je ulogu preuzeo Toni Kroos kao izravna zamjena za ono što je Xabi radio i to nije bilo potrebno mijenjati.

Modrić je svoju pravu ulogu u Madridu pronašao tek kada je Ancelotti zamijenio Mourinha. Igrao je, doduše, redovito i pod bivšim trenerom, ali često je svoje mjesto u momčadi pronalazio kao desetka ili krilo, s ciljem da jednim potezom u završnici napada stvori višak suigračima. Ancelotti ga je vratio u bazu veznog reda. Kada imate igrača koji je toliko otporan na presing i koji toliko dobro pronalazi rješenja, onda ga želite u centralnom krugu, gdje će graditi napade.

Te je napade započinjao Kroos, koji je od Xabija preuzeo ulogu poslovođe. On bi se spustio polu-lijevo ispred zadnje linije kako bi se izvukao ispred suparničkih napadača, primio bi loptu licem okrenut suparničkom golu i dodao je Modriću koji je bio pozicioniran u prostoru iza suparničkih napadača. Tako je Real Madrid počinjao svoje napade i to je donosilo rezultate.

Na klupi su bili Ancelotti, Rafael Benítez, Zinédine Zidane, Julen Lopetegui, Santiago Solari, pa ponovo Zidane i ponovo Ancelotti. Kao treći veznjak uz Modrića i Kroosa, ovisno o trenerovim planovima, nekad je bio Casemiro, nekad Isco, nekad Federico Valverde. No, u svim tim promjenama bila je jedna konstanta: napad je uvijek počinjao tako da se Kroos spusti primiti loptu od stopera i pokuša je provući do Modrića u prostoru između suparničkih napadača i vezne linije. Nije to ništa taktički revolucionarno, ali riječ je o dvojici genijalnih dodavača koji su zajedno odradili 265 utakmica i plan nije tražio nadogradnju, tako da ga nitko nije ni mijenjao.

Zato se Pep Guardiola odlučio na sličan recept kao Klopp još tamo 2013. kad je branio Xabija Alonsa. Puno toga se promijenilo, ali suština je ostala ista: znate gdje će Real slati dodavanja i kako će prenositi loptu prema naprijed, a najbolja vam je šansa da to zaustavite na izvoru. Manchester City se protiv Realova mehanizma branio tako da je podigao Kevina De Bruynea i zalijepio ga na Kroosa. Lijevi od dvojice centralnih veznih u formaciji 4-3-3 postajao je desni napadač u 4-4-2 kako bi došao u zonu u koju se otvara Kroos i isključio ga iz igre, jer ako Kroos igra gdje želi, onda je teško obraniti se protiv Reala.

I nije to neka revolucionarna ideja. Isto su napravili Paris Saint-Germain i Chelsea, a sličnu stvar pokušava napraviti barem 50 posto ekipa koje igraju protiv Real Madrida. Stvar je samo u tome što su De Bruyne, Mason Mount i Leandro Paredes dovoljno kvalitetni individualci u dovoljno kvalitetnim momčadima da se mogu ravnopravno nositi s Kroosom koji rutinski rješava slabije suparnike. A kad se ravnopravno nosite s Kroosom i kad ga isključite iz igre, onda je Real Madrid u problemu jer ne može uhvatiti ritam i ne može kontinuirano držati pritisak u napadu. Kako su Modrić i Kroos sve stariji, sve je lakše presjeći komunikaciju između njih i isključiti Kroosa.

Ancelotti je taj problem riješio tako da je izvadio Kroosa.

Nijemac nije sudjelovao u preokretu protiv PSG-a jer je u 57. minuti izašao iz igre. Real je svoje golove zabio u 61., 76., i 78. Nije sudjelovao u povratku u utakmicu protiv Chelseaja jer je izašao u 73. minuti, a Real je svoje golove zabio u 80. te šestoj minuti produžetka. Nije sudjelovao ni u preokretu protiv Cityja jer je izašao u 68. minuti, a Real je utrpao golove u 90., 91. te petoj minuti produžetka.

U sva tri slučaja je umjesto Kroosa ušao Eduardo Camavinga. Protiv Cityja je Camavinga, doduše, ušao umjesto Modrića nekoliko minuta kasnije, ali poanta ostaje ista: Ancelotti je promijenio ritam utakmice tako da je promijenio ono što se godinama nije mijenjalo.

Kroos je zamjena za Xabija Alonsa. Radi vrlo slične stvari kao što je radio Xabi prije desetak godina, samo još brže i bolje od njega i to je osnova Realove igre. Camavinga je zamijenio Kroosa, ali zapravo nije njegova zamjena.

S Camavingom na travnjaku Real više nema poslovođu. Ponekad se spusti Modrić, ponekad se spusti i Camavinga, ali više primarni distribucijski kanal ne ide od stopera preko igrača polu-lijevo ispred zadnje linije, pa u sredinu terena. Taj lanac puca i Real se pretvara u sasvim drugačiju momčad jer je Camavinga sasvim drugačiji igrač.

Toni Kroos je među jedan posto najboljih veznjaka u ligama Petice po točnim i progresivnim dodavanjima. Za usporedbu, Camavinga je u ta dva segmenta među 24, odnosno 42 posto najboljih. Dakle, solidan je i daleko od katastrofe, ali je Kroos tu najbolji u Europi. Međutim, Camavinga je zato elita u pritiscima i startovima. Kroos radi 18,28 pritisaka na suparničkog igrača po odigranih 90 minuta i tu je solidan, ali je Camavinga sa svojih 26,05 pritisaka nevjerojatan.

I to je element koji omogućava da se Ancelotti, kad sve ode nizbrdo, uvijek može okrenuti rezervnom planu u kojem izvadi Kroosa i odustane od metodičnog građenja igre kroz prostor polu-lijevo te ubaci Camavingu kako bi u sredini terena dobio energiju, pritisak i agilnost te izbacio suparnika iz ravnoteže. Uvede zamjenu za Kroosa, ali ne da bi ga zamijenio kako je on zamijenio Xabija Alonsa, nego da bi stvorio kaos umjesto reda.

U tom se kaosu Real odlično snalazi. Ancelotti protiv Cityja nije samo izvadio Kroosa, izvadio je i Modrića i Casemira kako bi kroz Marca Asensija dobio još gerilskih oružja i još okomitosti, a Camavinga je u 45 minuta, koliko je ukupno odigrao uključujući i produžetak, dobio 5/8 svojihduela, oduzeo četiri lopte i napravio dva prekršaja. Kroos, Modrić i Casemiro su svi skupa za kombiniranih 218 minuta uzeli šest duela i jednu jedinu loptu.

Real još uvijek funkcionira po istom principu koji je opisao Klopp 2013. i njega najčešće ne treba mijenjati. Ali kada treba, onda Ancelotti ima Camavingu koji mu donosi opciju da utakmicu okrene naopako energijom koju donosi u sredinu terena i da stvori kaos. Nema garancije tko će se kako snaći u tome, ali Real sada ima novu opciju. Opciju s kojom je izbacio PSG, Chelsea i City, a koja će vrlo vjerojatno čekati i protiv Liverpoola.

Jer Klopp zna da morate zaustaviti poslovođu ako želite zaustaviti Real, a onda Ancelottiju preostaje samo ubaciti zamjenu.