Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Recept za uspjeh

O Real Madridu, Stevenu Gerrardu, provincijskoj kadetskoj ekipi i snazi ‘u glavi’

Mentalna spremnost je istovremeno jedan od najprecjenjenijih i najpodcjenjenijih aspekata sporta.

Ljudi koji ne barataju materijom često razloge za uspjeh ili neuspjeh traže u želji. Tako je lakše i ne zahtijeva znanje. Ako se ne može pričati o konceptima igre, taktičkim modelima i elementima fizičke pripreme, sve se može svesti na glad, strast i želju, površne i nemjerljive metafizičke elemente o kojima svatko može imati mišljenje. Time mentalna spremnost postaje precijenjena jer je se banalizira i pretvara u nešto trivijalno, što zapravo nije.

Zapravo je mentalna spremnost izrazito podcijenjena jer je recept za uspjeh u sportu, ali iza završnog proizvoda koji je produkt procesa stoji puno više rada i napora od banalne ‘želje’.

Kad je Engleska 2006. na AufSchalke Areni raspucavala penale s Portugalom za plasman u polufinale Svjetskog prvenstva, samo je Owen Hargreaves pogodio svoj jedanaesterac. Udarce Franka Lamparda i Stevena Gerrarda obranio je portugalski vratar Ricardo.

„Isuse, da sam bar bio prvi. Samo sam razmišljao da se svi maknu s puta, čekanje me je ubijalo“, napisao je nešto kasnije Gerrard u svojoj autobiografiji. „Bio sam spreman, sudac Elizondo nije. Daj znak, sudac, jebeno se pokreni više. Čemu čekanje, bio sam spreman, Ricardo je bio na crti. Zašto moramo čekati jebenog suca da se pripremi za zvižduk? Tih dodatnih nekoliko sekundi se činilo kao vječnost i definitivno me je omelo.“

Inspirirani tim raspucavanjem, psiholozi Philip Furley, Matt Dicks, Fabian Stendtke i Daniel Memmert s Njemačkog sportskog sveučilišta u Kölnu su napisali znanstveni rad The Wait’s Killing Me, u kojem su istražili utjecaj požurivanja na ishod jedanaesterca jer je i Jamie Carragher valjda razmišljao isto kao Gerrard. Pucao je četvrti, a očito je čekanje ubijalo i njega te mu se nije dalo gledati Horacija Elizonda i njegovo pedantno upisivanje bilješki. Bio je toliko nestrpljiv da je prvi put šutirao dok sudac još nije dao znak. Pogodak mu je poništen, a u ponovljenom pokušaju Ricardo je i njemu obranio penal i time poslao Englesku kući.

Prvo stanje u sportu je stanje razmišljanja. Planirate i razmišljate unaprijed, tražite modele kako doći do uspjeha, vrtite kroz glavu trenerove zahtjeve, stvari koje su rađene na treningu. Analizirate i razmišljate o ishodu. To je stanje kroz koje su prolazili Gerrard i Carragher dok su čekali suca da im da znak da mogu izvesti penal.

Drugo stanje je stanje igranja. To je poluautomatsko stanje u kojem se oslanjate na svoje vještine i mehanizme koje ste dobili na treningu. Međutim, nemoguće ga je odvojiti od stanja razmišljanja. Morate razmišljati o zahtjevima i generalnom planu, ali ako razmišljate previše i nemate samopouzdanja ili povjerenja u plan, griješite i gubite utakmice. To je stanje kroz koje su prolazili Gerrard i Carragher kad su počeli izvođenje penala koji su u nestrpljenju požurili izvesti.

Mentalna snaga je vještina koja se gradi, ne samo urođeni talent

Kako je nemoguće odvojiti stanje razmišljanja od stanja igre, mentalna spremnost se nameće kao ključna stavka uspjeha sportaša, nešto što kanalizira jedno u drugo, što spaja proces pripreme i izvedbe.

„Naši igrači su igrali u mnogo velikih utakmica i možemo ostati mirni u teškim situacijama jer znamo da možemo dobiti svakoga“, izjavio je Toni Kroos ranije ovog tjedna i demonstrirao iznimnu mentalnu spremnost. „Iako ne pobjeđujemo, možemo promijeniti utakmicu. Iskusili smo mnogo situacija, tako da ne postajemo nervozni.“

Često se kao recept uspjeha Real Madrida percipira činjenica da njegovi igrači imaju iskustvo igranja velikih utakmica. Svi su svjesni da je ovo što Real radi praktički greška u matrici — jer, iako ima sjajnu skupinu nogometaša, nema neku igru i sustav na koji se može osloniti. Kad dođe u knockout fazu Lige prvaka, u kojoj i drugi klubovi imaju sjajne pojedince, onda se traži objašnjenje za sve pobjede. Pošto je jasno da taktika nije razlog, u prvi se plan gura iskustvo. Međutim, iskustvo koje se tumači kao sam broj odigranih utakmica ne znači puno, to je površna interpretacija. Ako Real Madrid ima iskustvo igranja velikih utakmica, imaju ga i Juventus i Bayern. Sva tri kluba imaju prekaljene profesionalce, osvajače mnogobrojnih trofeja na klupskoj i reprezentativnoj razini. Mats Hummels ili Giorgio Chiellini nisu ništa manje iskusni od Sergija Ramosa.

Međutim, ako je suditi po Kroosovoj izjavi, Real je izuzetno mentalno spreman. Njegovi igrači Imaju povjerenje u svoje individualne sposobnosti i fizičku pripremu, vjeruju pripremi ma koliko taktički jednostavna bila, znaju da će dobro snimiti suparnika i iskoristiti ono što nudi. A to je, čak i na vrhunskoj razini, ono što radi razliku.

Ta mentalna spremnost nije privilegij samo iskusnih momčadi koje imaju puno velikih utakmica. Do toga stadija može doći gotovo svatko, uz ispravan rad na individualnom i kolektivnom planu.

Nedavno sam proveo neko vrijeme u gostima kod prijatelja Ivana Stojkovića, koji trenira kadetski uzrast u uvjetima drastično drugačijima nego što su u Real Madridu i asistirao mu u pripremi bitnih utakmica u doigravanju. Pripremili smo taktiku i na treningu je s momčadi uigrao mehanizme koje smo planirali koristiti na utakmici. Plan je bio upotrijebiti ono što on svojim radom priprema cijele sezone i iskoristiti navike suparničke ekipe te kroz asimetriju igre stvarati šanse i dolaziti u završnicu. Lijevi bek je podignut skroz u visinu krila, lijevo krilo se pomiče u halfspace, dok je desno ostajalo široko kako bi raširilo zadnju liniju, a desni bek nisko kako bismo imali stabilnost; lijeva ‘osmica’ ide u rotaciju skroz uz aut liniju, a lažnu ‘devetku’ spuštamo kako bismo ostvarili potrebnu geometriju za igranje pozicijskog napada i igračima omogućili izbor rješenja unutar uigranih mehanizama igre.

Uslijed dobrog rada na treningu, sve je funkcioniralo bez ikakvih problema, lagano smo kontrolirali utakmicu, stvarali šanse i vodili 1:0 uz (vjerojatno krivo) poništeni gol.

Međutim, nakon što smo iskontrolirali dugu loptu i krenuli graditi napad, suparnik je agresivno izašao u pritisak. Lijevog stopera, koji je bio zadužen za otvaranje napada, pritisnuo je suparnički napadač, on je vratio loptu vrataru koji je loše pročitao situaciju i — umjesto da je proslijedi široko na desnu stranu ili prebaci lijevoj osmici uz aut liniju — dodao je šestici koja se spuštala, ali je imala suparnika na leđima. Zadnji vezni nije imao izbora, morao je iz prve odigrati povratnu prema vrataru koji u maniri Paula Robinsona u Maksimiru promašuje loptu i prima gol za izjednačenje.

Odmah nakon što je lopta izvedena s centra, suparnik ponovno pritišće opijen besplatnim golom. Naša devetka izvede loptu, desna osmica vrati zadnjem veznom, on pod pritiskom vrati lijevom stoperu koji pod pritiskom odmah daje natrag vrataru, a on rutinski odigra nazad veznome koji odloži loptu na bok. Od tamo odigramo uigrani mehanizam i odmah zabijemo gol za novo vodstvo.

Svega 30-ak sekundi nakon kiksa, dok još s tribina odjekuju uvrede roditelja iste te djece i njima i trenerima i planu igre, vezni, stoper i vratar primaju loptu u praktički istoj sekvenci iz koje su sami sebi zabili gol. I opet, usprkos pritisku negativnog rezultata, pogreške i uvreda vlastitih roditelja s tribina, nikome ne pada na pamet ispucati loptu nego odigravaju ono što je dogovoreno. Pokazuju mentalnu snagu i dolaze do novog vodstva svega minutu nakon šoka primljenog gola protiv izravnog konkurenta u utakmici kojom su dominirali. Ne Real Madrid, ne Ramos ili Kroos, nego kadeti od kojih vjerojatno nitko neće zaraditi 1.000 eura igrajući nogomet.

Takvi klinci, rame uz rame s Real Madridom i Stevenom Gerrardom, pokazuju kako je mentalna spremnost recept uspjeha u sportu. Čak i u stanju opravdanog šoka nisu žurili, nisu paničarili, njihovo stanje igranja je bilo prožeto poluautomatizmima s treninga, a u stanju razmišljanja su pokazali povjerenje u sebe, trenera, plan igre i mehanizme koje su usvojili.

Međutim, krivo je svesti mentalnu spremnost samo na želju, strast ili glad, pa čak i na koncentraciju ili rutinu. To je prilično kompliciran konstrukt i puno više potpada pod treniranu vještinu nego pod urođeni talent. Uostalom, mentalna spremnost se sastoji od četiriju segmenata na kojima se može, po potrebi, zasebno raditi.

Prvi segment je emocionalna fleksibilnost koja označava sposobnost suočavanja s neočekivanim emocionalnim krizama, a manifestira se u slučajevima poput očite greške suca na tvoju štetu ili upropaštene prilike zbog lošeg travnjaka. Drugi segment je  emocionalna responzivnost, što je zapravo sposobnost zadržavanja emocionalne kontrole pod pritiskom, a manifestira se kroz nemijenjanje stava i održavanje morala uslijed primljenog gola ili negativnog rezultata. Treći dio je emocionalna snaga, koja se očituje kroz sposobnost zadržavanja konstantne razine posvećenosti, a manifestira se održavanjem jednake razine borbenosti  bez obzira vodite li ili gubite velikom razlikom. Naposljetku, četvrti segment mentalne spremenosti je emocionalni oporavak koji označava sposobnost brzog oporavka od razočaranja nakon pogreške ili propusta s jednakom motivacijom za dalje.

Dio ovih teorijskih stvari jača se kroz grupnu koheziju i dobre odnose unutar momčadi, dio se stvara dobrim radom na treningu i povjerenjem u plan igre i vlastite vještine, dok je dio strogo osoban i brusi se individualnim razgovorom s trenerima ili sportskim psiholozima. No, ono bitno se svodi na to da je mentalna snaga vještina koja se gradi, ne samo urođeni talent — i zato je drastično daleko od površnog svođenja stvari na želju, čime se stvari banaliziraju, a mentalni aspekt sporta postaje precijenjen.

Zapravo je podcijenjen, jer mentalna spremnost ne postoji izolirana i taj proces je tek završni aspekt rada na cjelovitoj sportskoj ličnosti, rada koji je nemoguće odvojiti od fizičke, tehničke i taktičke spremnosti i zbog čega postaje recept za uspjeh koji kapitalizira rad na ostalim segmentima. Neovisno radi li se o Gerrardu, Real Madridu ili kadetima bilo kojeg kluba, to je ono što radi razliku između uspjeha i neuspjeha.