Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Red Bullov način

Kako klub poput Salzburga može doći na rub finala EL, a naši ni prezimiti u Europi?

Probajte se sjetiti kad ste zadnji put popili limenku Red Bulla. Ako ne pripremate ispit, ne vozite kamion ili ne spajate treći izlazak zaredom, odgovor je vrlo vjerojatno — ne tako nedavno. Red Bull je piće koje se relativno rijetko koristi, a ipak svi dobro znaju za njega i znaju da “daje krila”.

Krila na kojima je Red Bull Salzburg sinoć zamalo preskočio Olympique de Marseille i kvalificirao se u finale Europske lige.

Dieter Mateschitz razmišlja izvan konvencionalnih okvira. Još otkako je 1984. u lokalnom dućančiću u Bangkoku probao homemade inačicu Red Bulla, znao je da to zanimljivo piće zapravo nema tržište i kako ne postoji konvencionalni marketinški način da takav proizvod dovede do širokog spektra potrošača. Odlučio je zato dovesti potrošača do proizvoda.

U početku je ograničio ponudu i na partyje trošio više nego što je zarađivao; cilj je bio stvoriti proizvod o kojem se priča i do kojeg se ne može doći na svakom kiosku. A kad je trebalo napraviti ekspanziju na još veće tržište, Mateschitz je prepoznao vrijednost sporta. Umjesto da sponzorira BMX team, Red Bull je organizirao utrku kako ljudi ne bi samo vidjeli reklamu na dresu nego i čuli komentatora kako ponavlja ime kompanije. Umjesto da sponzorira Felixa Baumgartnera, Red Bull ga dovede na rub svemira i baci ga na Zemlju u spektaklu godine o kojem su ljudi mjesecima pričali.

Razmišljanjem izvan konvencionalnih okvira Mateschitz je stvorio poslovno carstvo vrijedno 50 milijardi eura. Takvo se razmišljanje prenijelo i u njegov nogometni klub.

U zadnje dvije sezone Red Bull Salzburg je ispao iz Lige prvaka od Rijeke i Dinama. Jasan je to pokazatelj kako, usprkos nešto višem budžetu, to nije neka strašna momčad napucana neprelaznim individualnim talentom. Uostalom, u prošlosti su Bikove izbacivali Maccabi Haifa, Hapoel Tel-Aviv i Malmö. Ali dok hrvatski klubovi ne mogu prezimiti u Europi, ta je momčad preskočila Real Sociedad, Borussiju Dortmund i Lazio te došla na koračić do ulaska u finale. Jer iako Red Bull Salzburg svakako nosi svoje demone zbog načina na koji je Mateschitz ‘ukrao’ nekadašnji Austriju navijačima, puno se može naučiti iz načina na koji klub vodi svoju sportsku politiku.

Marca Rosea u Mainzu su trenirali Jürgen Klopp i Thomas Tuchel. Prvi trenerski posao koji je dobio bio je u 1. FC Lokomotive Leipzig, koju je rutinski sproveo u nižu ligu i budućnost nije baš izgledala previše svijetlo. Međutim, na njegovu sreću, u Salzburgu se razmišlja izvan konvencionalnih okvira. Red Bull je tražio trenera za omladinske kategorije, a Rose se u u toj potrazi pokazao idealnim rješenjem, bez obzira na friško ispadanje u Leipzigu. Ime i rezultati nisu bili bitni, važan je bio samo potencijal koji je Rose pokazivao i koji je Red Bull prepoznao. I to nije bio prvi put.

Posao u Red Bullovoj omladinskoj školi imao je i budući Bayernov trener Niko Kovač, a nekoliko godina ranije je Roger Schmidt vodio momčad u europsko proljeće. Taj inženjer strojarstva koji je amaterski igrao nogomet po lokalnim klubovima Sjeverne Rajne-Vestfalije pokazivao je apsolutno ludilo u prakticiranju presinga. Schmidt je još radikalnije radio ono što je proslavilo Kloppa i doveo je taj segment igre do samih granica. Na kraju je Schmidt ispao neprilagodljivi ajatolah presinga, ali njegovu genijalnost je prepoznao Red Bull i ponudio mu šansu da svoje razmišljanje izvan okvira provede s momčadi. Bilo da biraju igrače kao što su Sadio Mané, Naby Keïta ili Dayot Upamecano ili trenere kao što su Schmidt i Rose, u Red Bullu ciljaju na konkretnu stvar: potencijal za nešto što drugi nemaju.

U kulturi koja potiče mediokritet, izostanak razmišljanja izvan okvira i vjere u potencijal prečesto je ono što nas dijeli od uspjeha

Izvan okvira je razmišljao i sam Rose kad je za asistenta izabrao Renea Marića, 25-godišnjeg trenera čiji je igrački domet bio TSU Handenberg, klub u sedmoj austrijskoj ligi. Marić, jedini razlog zbog kojeg sam ove sezone pogledao 20-ak utakmica RBS-a, svoju je trenersku karijeru počeo kao bloger na — među nogometnim hipsterima popularnom — Spielverlagerungu. Uz studiranje psihologije, trenirao je kadetsku momčad svog lokalnog kluba i pisao taktičke analize. Njegov je rad došao do Thomasa Tuchela koji ga je pozvao na sastanak i dao mu zadatak skautiranja suparnika. Bez ikakvog iskustva, bez imena i rezultata iza sebe, nogometni hipster je dobio posao koji ga je na kraju spojio s Roseom.

Na početku prošle sezone ga je Rose, tada trener Red Bullovih juniora, zaposlio kao svog asistenta. Odmah su osvojili su juniorsku Ligu prvaka, otresli putem Barcelonu, Manchester City, Paris Saint-Germain. Dobili su unaprjeđenje u seniorsku momčad.

Koncept igre koji razvijaju zasniva se na jakom presingu, ‘drugoj lopti’ i dinamičnom, vertikalnom napadu. U početku sezone, dok još nisu uspjeli uigrati elemente pozicijske igre i građenje napada iz pozadine, Rijeka Matjaža Keka pokazala se koncepcijski vrlo nezgodnim suparnikom — kompaktnost i mehanizmi igre preneseni iz šampionske sezone bili su loš matchup za Roseov sustav koji tad još bio u izgradnji. Rijeka je prošla dalje, ali Red Bull je nastavio rasti, usvajajući ono što su Rose i Marić stvarali na treninzima. Znali su što imaju i gdje mogu doći ako razmišljaju izvan okvira.

Osim sa ždrijebom, nisu imali sreće ni sa sucima. Kad iz Lige prvaka ispadneš jer ti sudac poništi čisti gol na Rujevici i kad te finala Europske lige opet koštaju suci koji iz čistog mira dosude korner za koji je svima na stadionu bilo jasno da ne postoji, jasno je kako si rezultatski mogao i puno više, ali su se uplele stvari koje je nemoguće kontrolirati.

Ali ovo zapravo nije priča o Roseu i Mariću niti tome što je moglo biti.

Oni su imali sreće što su odrasli u okruženju koje ne vrednuje isključivo instantni rezultat, nego prepoznaje i priznaje ideju i potencijal koji ona nosi. Ovo je zapravo priča o razmišljanju izvan okvira te vjeri u tu ideju i potencijal — vjeri koja vas može dovesti do toga da probijete igračke i financijske limite te dospijete na prag finala Europske lige. A to je ono što je uvijek nedostajalo našim klubovima.

U Hajduku je nešto slično možda u povojima. Doveden je Martin Rafelt, inače bliski Marićev suradnik. U omladinskoj školi pomiču se neki kotačići jer je netko shvatio da Hajduk i Split kao okruženje nemaju više revolucionara koji razmišljaju izvan konvencionalnih okvira, kao što su ih nekoć imali. Ako ih nema, treba ih dovesti, osigurati budžet kojim će se platiti ljudi koji donose nove ideje i razvijaju potencijal. Treba radikalizirati pristup, obvezati nositelje potencijala dugim ugovorima i okaniti se idiotskih predrasuda vezanih uz mjesto rođenja.

Jer u kulturi koja potiče mediokritet, izostanak razmišljanja izvan okvira i vjere u potencijal prečesto je ono što nas dijeli od uspjeha.