Newcastle je prošle sezone bio dominantna momčad u Premier ligi što se tiče startova u centralnoj trećini terena. Posebno se isticao Bruno Guimarães koji je prednjačio u startovima na suparnika, pokupljenim drugim loptama i osvojenim posjedima, ali ključeve agresivne igre u sredini su držala i dvojica njegovih suigrača.
Luis Enrique i njegov stožer su to analizirali. Znao je PSG-ov trener bez trunka sumnje da će Newcastle izaći u 4-3-3, ali svejedno se odlučio za formaciju 4-2-4 u kojoj je imao samo dvojicu veznih igrača koji su trebali nadvladati Guimarãesa, Sandra Tonalija i Seana Longstaffa. Vjerovao je da ima dovoljno dobre veznjake da bi se uz potporu stopera mogli nositi s tim da imaju čovjeka manjka u sredini i time što igraju protiv izrazito agresivne i fizički moćne momčadi. Jedan od te dvojice Enriqueovih veznjaka bio je Manuel Ugarte kojeg je klub ovog ljeta platio 60 milijuna eura, a drugi je bio Warren Zaïre-Emery.
To što je Zaïre-Emeryju 17 godina nije bio neki problem. Protiv Newcastlea je Enrique ispao naivan i na kraju je izgubio bitku u veznom redu, ali Zaïre-Emery je ove sezone standardni vezni igrač u Parizu. Obje utakmice u Ligi prvaka odigrao je od prve do zadnje minute, dok je u Ligue 1 je započeo sedam od osam ovosezonskih utakmica, a je i u toj osmoj je ušao s klupe. Igrao je i prošle sezone, skupivši 26 nastupa u domaćem prvenstvu i tri u Ligi prvaka, a debitirao je i za francusku U21 reprezentaciju, u kojoj mu je Thierry Henry odmah dao kapetansku vrpcu iako je barem tri godine mlađi od svih ostalih u selekciji.
Ne čudi onda da je Zaïre-Emery predvodnik Next Generation 2023, liste najvećih nogometnih talenata rođenih 2006. koju sa svojim suradnicima već tradicionalno sastavlja engleski The Guardian. Osim Zaïre-Emeryja na popisu je i Endrick, kojeg je Real Madrid ovog ljeta platio 35 milijuna eura uz još potencijalnih 25 milijuna eura bonusa; Julien Duranville, kojeg je Edin Terzić prošle sezone stavio na desno krilo u zadnjem kolu Bundeslige kad je Borussia Dortmund trebala pobjedu za titulu; Simone Pafundi, koji je već debitirao za talijansku A reprezentaciju te još 56 talenata koji su manje poznati svjetskoj javnosti i koji svoj skok tek trebaju napraviti.
Puno je bolje da sustava uopće nema nego da ga ima malo
Jedan od tih 56 je i Hajdukov Noa Skoko, kao jedini hrvatski predstavnik u ovogodišnjem Next Generationu.
Skoko je nastavak niza hrvatskih igrača koji su pronalazili svoje mjesto na ovom prestižnom popisu. Prošle je sezone među 60 odabranih bio Lovro Zvonarek koji je tad već bio otišao u Bayern; sezonu prije je bio Marko Brkljača; godine 2020. su u izbor ušli Bartol Barišić, Ivan Ćubelić i Tomislav Duvnjak. Prije njih su na popisu bili Joško Gvardiol, Antonio Marin, Mario Vušković, Michele Šego, David Čolina, Davor Lovren, Ante Ćorić i Nikola Vlašić, uz još barem desetak igrača koji su bili razmatrani, ali na kraju nisu uvršteni u izbor.
Tu se može primijetiti jedna zanimljiva stvar. Hrvatska je godinama, u pravilu, imala dvojicu igrača po generaciji, od čega bi barem jedan bio iz Dinamova inkubatora. U zadnje tri godine imamo drugačije trendove i tu se nameću logična pitanja. Kako se dogodilo to da Hrvatska u protekle tri godine ima samo po jednog igrača, od čega je Zvonarek već bio u Bayernu, a Skoko je dobar dio svoje dosadašnje karijere proveo u Australiji? Pa onda, kako je Dinamo došao do toga da već tri godine nema nijednog svog talenta na popisu, jer je Brkljača je u izbor uvršten još kao Hajdukov igrač?
A na kraju, i ono što je najbitnije — što to znači za budućnost hrvatskog nogometa?
Možda ne znači ništa. Recimo, da je 2002. postojao ovakav izbor, Luka Modrić sa svojih 17 godina sigurno ne bi ušao na popis. Koliko je bio daleko od imidža generacijskog talenta najbolje ilustrira činjenica da je u kadetskoj reprezentaciji odradio samo dvije prijateljske utakmice i to je dobio 24 i 27 minuta. Modrić tih godina nije bio niti predvodnik svoje generacije u Dinamu. Danas će se mnogi zaklinjati u to da su znali kako je dobar igrač i kako se odmah vidjelo koliko odskače od drugih, ali činjenice pričaju sasvim drugačiju priču.
Možda je baš Brkljača najbolji primjer koliko je nezahvalno pričati o mladim igračima i njhovu razvoju. Malo pritiska od strane roditelja, malo lošeg trenerskog rada, malo seljakanja između juniora i seniora bez pravog cilja osim korištenja djeteta u propagandne svrhe, eventualno neka ozljeda i stvari brzo krenu krivim putem. Igrač koji je premlad da bi imao izgrađen karakter nađe se u problemima pod teretom visokih očekivanja, stvari koje su izvan njegove moći krenu se nizati jedna na drugu i sve pukne. A netko tko je bio iza njega strpljivo preskače prepreke i dolazi iz drugog plana kao bolji nogometaš.
Ni Zaïre-Emery ni Endrick nisu gotovi igrači. Pred njima je još puno rada da bi realizirali potencijal koji imaju, a Modrić je radio, žrtvovao se i razvijao, dok neki drugi, koji su sa 16 ili 17 godina izgledali talentiraniji od njega, nisu. Ali opet, puno je veća vjerojatnost da će karijeru napraviti netko tko sa 16 ili 17 godina ima predispozicije kakve ga već tada izdvajaju iz mase nego da će netko ponoviti Modrićev recept i postati Zlatna lopta, a da je u kadetskoj reprezentaciji bio prolaznik.
Zato pad broja igrača koji konkuriraju za Next Generation treba uzeti kao ozbiljan problem i razmisliti o tome kako je do njega došlo. Pogotovo u Dinamu, čiji igrači već tri godine nisu ušli u izbor u kojem su ranije bili redoviti.
Njemačka svoje najbolje nogometne trenere obrazuje na Sportskom sveučilištu u Kölnu. Ondje jednu od katedri vodi Frank Wormuth i on je često kao primjer koristio upravo Dinamo. Njegova je teza da je skidanje uloge rezultata u omladinskom nogometu od najveće moguće važnosti. Jedan od načina da se to napravi je belgijski model koji u najmlađim kategorijama uopće ne bilježi rezultate, a drugi način je Dinamov. Wormuth je tvrdio da je Dinamova juniorska momčad sastavljena od najboljih igrača u zemlji i bližoj okolici te da je toliko dominantna u prvenstvu da ne mora razmišljati o rezultatu.
Problem s takvim monopolom na talent je taj što igrači nemaju pravi podražaj za razvoj, ali barem je eliminiran faktor rezultata i ostaje im koncentracija na samu igru kroz koju razvijaju vlastite nogometne vještine kao supstitut za igru na ulici između četiri kamena, gdje se rezultat briše čim se kamenje pokupi.
Wormuth je bio u pravu. Dinamo je imao najbolje igrače, ali u mlađim kategorijama je stvarno igrao lijep nogomet. Davao je puno golova, a čak i nakon vodstva je ganjao još te i dalje napadao na suparničkoj polovici.
U zadnjih nekoliko sezona to se promijenilo. Hajduk je prije desetak godina napravio redizajn svoje Akademije i postavio temelje koji su počeli davati plodove, rezultatski je pritiskao Dinamo i sad se više omladinske titule ne podrazumijevaju kao što su se godinama podrazumijevale. Dinamo još uvijek ima najviše novca za stipendije najboljim igračima, a Ivan Senzen sigurno nije lošiji trener od Joze Bandića koji je godinama osvajao trofeje. Na kraju krajeva, ni današnji Jozo Bandić nije lošiji od ondašnjeg Joze Bandića, ali je ovaj današnji izgubio i prvenstvo i Kup.
Zbog rezultatskog pritiska koji Dinamo sad osjeća više nema one koncentracije na igru i napadanja bez obzira na to što piše na semaforu. Kad Dinamovi juniori povedu ove, prošle ili pretprošle sezone, onda oni to vodstvo brane i ne riskiraju previše da ga ne dovedu u opasnost. Tu ne pričamo o seniorskim momčadima koje su zatvorenije za pogreške mladih igrača jer postoji barem nominalna borba za naslov nego isključivo o juniorskom i kadetskom uzrastu. Potreba za rezultatom stvorila je pritisak i nogomet je postao sličniji seniorskom, s puno više odgovornosti i ograničenja.
Kao što kaže Wormuth, puno je bolje da sustava uopće nema nego da ga ima malo.
Dinamo je — kao i zapravo veći dio hrvatskog nogometa, što se automatski odnosi i na Hajduk — u fazi da sustav postoji, ali nije do kraja metodološki razrađen kao na Zapadu niti je do zadnjeg mjesta popunjen pravim ljudima. Stanje u klubovima bolje je nego što je bilo prije desetak godina, možete naći naprednije metode treniranja i kompetentnije trenere, ali isto tako možete naći i na organizacijske crne točke. A onda je, ironično, perspektiva lošija — jer je manjak strukture barem davao igračima slobodu da igraju nogomet i da se razvijaju bez velikih kočnica.
A to je stvaralo talente. Ne izgrađene igrače, ali ni ovaj pokušaj ne daje izgrađene igrače. Polovični pristup samo ograničava talent koji je ionako svugdje u svijetu — zbog hrpe globalnih razloga, počevši s manjkom igre na ulici pa nadalje – u padu.
