Početkom 2011. ESPN je u sklopu serijala 30 for 30 izbacio dokumentarni film The Marinovich Project, koji se bavio životom Todda Marinovicha. Zapravo, film se više bavi idejom Toddova oca Marva Marinovicha, koji je od vlastitog sina napravio eksperiment. Marv je bio NFL igrač koji je završio kineziologiju i postao jedan od prvih kondicijskih trenera u profesionalnom sportu. Oženio je Trudi, koja je bila plivačica i čiji je brat bio sveučilišna zvijezda, tako da je mali Todd imao genetske predispozicije za sport. Marv je te predispozicije odlučio oblikovati kako bi dobio savršenog quarterbacka.
Oblikovanje je počelo dok je Todd još bio u utrobi. Trudi je u trudnoći potpuno izbacila šećer, mast i sol iz prehrane, jela je sirovo povrće i sve je bilo usmjereno tome da Todd već od začeća prima isključivo organsku hranu. Odmah nakon rođenja Marv je malog Todda podvrgavao vježbama kojima je razvijao brzinu i fleksibilnost; stavio ga je u strogi program koji je napisao po uzoru na sovjetske gimnastičare i potpuno je kontrolirao sve aspekte njegova odrastanja.
Teško je reći da projekt nije bio uspješan ako kao kriterij uspješnosti uzmemo sportske rezultate. Todd je u jednom trenutku zaista bio startni quarterback u NFL-u, baš kao što je Marv zacrtao prije nego što se rodio. Bio je nacionalna zvijezda u srednjoj školi, na fakultetu je skinuo hrpu rekorada i osvojio je brojne nagrade, a nakon faksa je biran u NFL kao drugi quarterback u generaciji.
Problem je jedino u tome što Todd ni u ednom trenutku nije želio biti profesionalni sportaš: “Ne želim biti Todd Marinovich”, izjavio je na prvoj godini fakulteta, kad se prvi put otrgnuo od kontrole koju je otac imao nad svakim aspektom njegova života. Nedugo nakon toga je realnost s kojom se nikad nije mogao zapravo suočiti polako počeo zamračivati narkoticima i to je bio kraj priče o Toddu Marinovichu, savršenom quarterbacku. Ili barem početak kraja koji se dogodio nekoliko godina kasnije.
Torino koji mu nudi visoko mjesto unutar momčadske hijerarhije i uvjete u kojima mora prihvatiti teret nošenja momčadi. Vlašić je rođeni nogometaš i želi taj teret
Priča u kojoj Joško Vlašić kaže da zna točan datum kad je odlučio da će njegov sin postati nogometaš, možda nekoga na prvi pogled može podsjetiti na Marinovichev projekt. Genetske predispozicije su tu, motoričke sposobnosti su tu, ali i tu je stručni rad na koji se mogao osloniti od najranijeg djetinjstva; od tog 31. svibnja 2002. kad je Joško odlučio da će Nikola Vlašić postati nogometaš, svaka odluka bila je dio projekta koji nudi širu sliku razvoja usmjerenog na stvaranje budućeg reprezentativca. Međutim, postoji ključna razlika koja te dvije priče čini neusporedivima, iako strukturirani rad od najranije dobi daje neke dodirne točke.
Nikola je rođeni sportaš i potpuno je posvećen tome da bude nogometaš. To je ono što zbilja želi biti.
Vlašić je u prošloj sezoni za West Ham odigrao 31 utakmicu i u svim natjecanjima je skupio ukupno 1331 minutu. Kada se obavi matematika, ispada da je Vlašić igrao 30-ak utakmica u kojima je dobio prosječno po jedno poluvrijeme. Jasno je da Vlašić u West Hamu nije bio u prvom planu, ali prosjek od 43 minute po utakmici nije ni toliko zanemariv koliko se možda stekao dojam.
Međutim, tu u obzir treba uzeti kontekst. Većina prilika koje je Vlašić dobio bila je u manje važnim utakmicama u kojima je David Moyes obično kombinirao sastav i koje su automatski postale improvizacija u kakvoj nema momčadskih automatizama na koje se novi igrač može osloniti. U tih 30-ak odigranih poluvremena, Vlašić je samo šest puta bio u prvoj postavi u Premier ligi, a od tih šest puta nijednom nije odigrao svih 90 minuta. Ne samo to, svih šest puta je startao na krilnoj poziciji. Moyes je na poziciji desetke preferirao Pabla Fornalsa i Manuela Lanzinija, a minute iza centralnog napadača dobivao je i Saïd Benrahma. Izvan prirodne pozicije i bez pravog kontinuiteta igre, Vlašić je prošle sezone u West Hamu stagnirao.
Najbolje se to vidi u kategoriji driblinga. U sezoni 2017./18., kad se borio za mjesto u Evertonovoj udarnoj momčadi i kad je imao vrlo usporedivih sedam utakmica u početnoj postavi, Vlašić je u Premier ligi imao 1,1 uspješan dribling po utakmici s odličnih 68 posto efikasnosti. Vlašić to naprosto ima urođeno i dodatno ispolirano godinama rada; može proći čovjeka kad se nađe u metar ili dva prostora s njim. Prošle sezone je imao samo 0,5 uspješnih driblinga po utakmici s 50 posto uspješnosti.
To naprosto pokazuje da Vlašić nije krilo i da nije razvijao alate kako bi iskorištavao otvoreni teren. U Evertonu nije imao neku veliku minutažu, ali je barem igrao na svojoj poziciji, tako da su i ove ograničene prilike bile dovoljne da pokaže kako posjeduje talent na koji se može osloniti u međulinijskom prostoru. U West Hamu je bila potpuno drugačija priča. Igrao je u momčadi kojoj je često primarni plan napada duga lopta na Michaila Antonija, a tu krilo konstantno treba napadati dubinu. Vlašić je igrač koji funkcionira među linijama i loptu traži u noge, a to u West Hamu nije mogao dobiti.
Zato je otišao u Torino otvoriti novo poglavlje u karijeri.
Vlašić je nogometaš i želi igrati nogomet. Klupa ga ne zanima ma koliko financijski uvjeti bili dobri i otišao je dalje čim je postalo jasno da u West Hamu neće izboriti mjesto na svojoj poziciji. Na kraju krajeva, da nije otišao iz West Hama, ni mjesto u bilježnici Zlatka Dalića za Katar ne bi bilo toliko sigurno.
Što Vlašića očekuje u Italiji? Prvo, očekuje ga Ivan Jurić koji obično igra u formaciji s trojicom stopera. To su malo drugačiji uvjeti od onih 4-2-3-1 u kojima se Vlašić najbolje snalazi, ali bez obzira na to igrao Jurić s jednim napadačem i krilima ili s dvojicom napadača i desetkom iza njih, Vlašić će imati uvjete u kojima će moći redovito ulaziti u sredinu terena i primati loptu između linija. To je ono što Torino treba. Jurić favorizira agresivan stil nogometa, ali Torino je prošle sezone imao 53,5 posto posjeda lopte. Za usporedbu, Juventus je prošle sezone imao samo 51,6, a Roma 51,4 posto posjeda. Jurić treba nekoga tko može oplemeniti taj posjed; potrebna mu je figura koja se može pozicionirati između linija, primiti loptu, skenirati situaciju, proći suparnika koji mu visi na leđima driblingom u uskom prostoru i onda podvaliti dodavanje ili zapucati na gol.
Tu Vlašiću ide na ruku što je Serie A relativno spora liga. Ne igra se otvoreno i desetkama je vrlo teško naći prostor iza leđa zadnjih veznih igrača koji su obično parkirani ispred stopera, ali u Italiji je od svih liga Petice najmanji broj duela po minuti posjeda i igra se najmanje presing akcija. To znači da će Vlašić imati dovoljno vremena da se zagradi i iskoristi svoje fizičke predispozicije kako bi dobio duel u građenju lopte, a onda stvorio višak na račun eksplozivnosti i dobre kontrole lopte, što je u Premier ligi teže čak i kada igra na prirodnoj poziciji jer su suparnici atletičniji i lakše pariraju specifičnim kvalitetama na koje se Vlašić oslanja.
Vlašić mora napraviti korak natrag kako bi otvorio novo poglavlje u karijeri. Nakon Evertona je otišao u Moskvu, a sada ide u Torino koji mu nudi visoko mjesto unutar momčadske hijerarhije i uvjete u kojima mora prihvatiti teret nošenja momčadi.
Stvar je u tome da je Vlašić rođeni nogometaš i da želi taj teret. To je ono što pravi nogometaši rade — preuzmu odgovornost, nose svoje momčadi i dokazuju kvalitetu na travnjaku. Zato je i otišao u Torino nakon sezone očite stagnacije u West Hamu, kako bi ponovo preuzeo stvari u svoje ruke i još jednom dokazao ono što je njegov otac prepoznao još 31. svibnja 2002.
