Kada je Alex Ferguson došao na klupu Manchester Uniteda, klub je u prethodnih 108 godina povijesti bio osvojio sedam naslova prvaka. Tih sedam trofeja uopće nije malo. Dapače, dosta je, jer — čisto radi konteksta — u tom se trenutku 19 različitih momčadi moglo pohvaliti titulom osvajača prve divizije. United je među njima već zauzimao mjesto nogometnog giganta i jednog od najuspješnijih klubova u Engleskoj. Na stranu imidž koji je nosio Old Trafford i gomila navijača raspoređenih po cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu; svedemo li stvari na golu matematiku, tih je sedam naslova 1986. bilo dovoljno za mjesto trećeg najuspješnijeg kluba u povijesti engleskog nogometa, tik iza Arsenalovih osam na drugom mjestu.
Dakle, Unitedu je 1986. za status jednog od najvećih engleskih klubova bilo dovoljno to što je u malo više od stoljeća postojanja uzeo sedam naslova prvaka. A onda je došao Ferguson i u idućih 26 godina 13 puta donio naslov u Manchester; gotovo dvostruko više nego u cijeloj dotadašnjoj povijesti. Kada to imate na umu, onda je jasno da su Fergusonove metode duboko ukorijenjene u identitet kluba i da je The United Way u velikoj mjeri zapravo Fergusonov način.
Zato odluku Cristiana Ronalda da odbije ulazak u igru, digne se s klupe i ode u svlačionicu prije kraja utakmice kao javnu demonstraciju svog nezadovoljstva treba prvo gledati kroz Fergusonov način.
Ronaldo ima jako dobar status među Unitedovim navijačima. Dok je još bio u Real Madridu i borio se s Lionelom Messijem za Zlatne lopte, The Independent je napravio anketu u kojoj je 94 posto ispitanika koji su se deklarirali kao Unitedovi navijači istaknulo kako misli da Ronaldo treba osvojiti nagradu. Za usporedbu, samo 28 posto Liverpoolovih i 31 posto Chelseajevih navijača bilo je istog mišljenja. Čovjek je naprosto klupska legenda i Unitedovi su navijači uvijek bili na njegovoj strani jer velik dio klupskog identiteta čini poštovanje prema legendama.
Odlazak u tunel označava kraj onog Ronalda kojeg su navijači Uniteda držali za božanstvo i koji je bio zaštićen od kritika
Ronaldo je puno više kritika oko svog doprinosa obrani i uklapanja u presing sustav koji je Ralf Rangnick pokušao instalirati u United dobio od ljudi sa strane nego od samih Unitedovih navijača i to je možda najbolja ilustracija njegova statusa među njima. Čak su i analitičari u najvećim britanskim medijima — Garry Neville, Jamie Jackson Laurie Whitwell — bili prilično blagi prema njegovu neuklapanju u sustav, pogotovo ako to usporedimo s tretmanom koji je istovremeno prolazio Paul Pogba. Vladao je gotovo potpuni konsenzus oko toga da je je Ronaldo zaslužio da mu se momčad podredi čak i kad za to nema pravog taktičkog razloga.
Međutim, odbijanje ulaska u igru, dizanje s klupe i odlazak u svlačionicu prije kraja utakmice čine kap koja je prelila čašu. To bi bio problem u svakom klubu, ali United je kolektiv čiji je identitet određen prvenstveno time što je Ferguson zvijezdama napucavao kopačke u glavu i prodavao ih — ne zbog sukoba, nego zbog toga što su prljavi veš iznosile van i od toga radile showbiz projekt. Galácticosi počivaju na zvjezdanoj prašini i privlačnosti koju ta svjetlucavost ima, a The United Way znači da je ugled koje legende imaju jako važan stup identiteta cijelog kluba te, još važnije, da nitko nije veći od Uniteda.
Uostalom, Ronaldo je to mogao gledati iz prve ruke. Bio je u svlačionici kad je Ruud van Nistelrooy ljutito izjurio iz svlačionice, još neotuširan, pa prošao kraj novinara kako bi napustio stadion. Verbalni sukobi između Van Nistelrooya i Fergusona su bili prilično česti i sami po sebi nisu bili problem. Nesuglasice se događaju u svim klubovima — negdje češće jer je veći kaos, negdje rjeđe jer je dobra atmosfera, ali kad imate zajednicu od 30-ak ljudi među kojima je barem 15-ak alfa-mužjaka, onda je samo pitanje vremena kad će se sukobiti dva ega. Ferguson je to znao i sukobi su se smatrali dijelom procesa. Ali kada je Van Nistelrooy jednom izašao, više se nije vratio.
Okretanje leđa nije se toleriralo, pogotovo kad je bilo javno. Ronaldo je to napravio: javno je okrenuo leđa treneru, a onda i Unitedu.
Nije sporno da je Cristiano Ronaldo još uvijek jako dobar igrač. Nije više razina Zlatne lopte i više nije racionalno podrediti igru cijele momčadi njemu; utakmica protiv Tottenhama bila je još jedan primjer da Bruno Fernandes svoj maksimum može dati kad se momčad postavi drugačije nego onda kad je Ronaldo na terenu, a trenutno je sasvim legitimna rasprava u kojoj se važe može li United izvući više od Fernandesa ili od Ronalda. Ali čak i usprkos svemu tome, postoji dovoljan broj situacija u kojima Ronaldo može biti iznimno koristan.
Nije sporno ni to da se Ronaldo teško miri s tim da u momčadi više nije glavni igrač kojem će se ona podrediti bez obzira na kontekst. Nije sporno ni to da će se tu i tamo sukobiti s trenerom jer je nezadovoljan statusom. Onaj čiji autoritet to ne može iskontrolirati, ne bi se trebao baviti treniranjem momčadi kao što su United, Liverpool ili Real Madrid.
Ali Ronaldo ne može otići sa stadiona i svima dati do znanja da bojkotira trenerovu odluku. Barem ne u klubu u kojem su Fergusonove metode duboko ukorijenjene u identitet uprave, navijača i svega onoga što United čini Unitedom.
Je li to Ronaldov kraj? Vjerojatno ne, barem ne u doslovnom smislu.
Trenirat će tri dana izvan momčadi, neće biti dio zapisnika u subotu kada United bude igrao protiv Chelseaja, ali će ga Erik ten Hag u nekom trenutku vratiti u momčad. Previše je marketinških obveza i svega što okružuje današnji nogomet da bi Ronaldo ostao kažnjen do kraja sezone. Uostalom, već je napravio nešto slično u pripremnoj utakmici protiv Raya Vallecana i nije bio prekrižen, iako je Ten Hag tada njegovo ponašanje tada opisao kao neprihvatljivo.
Kod Fergusona vjerojatno ni to ne bi prošlo, ali postoji velika razlika između prijateljske utakmice i Old Trafforda u Premier ligi. Odlazak u tunel označava kraj onog Ronalda kojeg su navijači Uniteda držali za božanstvo i koji je bio zaštićen od kritika. Sve će ostati — golovi, trofeji i igračka veličina, pa i lova, to je nepromjenjivo; ali Ronaldo se u United vratio po obožavanje navijača na koje je uvijek mogao računati, a to se gubi kada okreneš leđa klubu ovako kako je on napravio. Ne kod svih, ali sigurno kod onih koji razmišljaju o Fergusonovu Unitedu.
I zato je odlazak s terena u utakmici protiv Tottenhama kraj za Ronalda. Ne onaj doslovni, ali i ovaj je vrlo važan jer to je ono po što se vratio u Manchester.
