Topnički dnevnici

Rotvajler

Zašto Joshua Kimmich u Hrvatskoj ne bi uspio

Treneri, kao i svi drugi ljudi, griješe.

Kad je Joshua Kimmich navršio 18, kao logični prijelaz iz juniorskog nogometa činio se korak u drugu momčad VfB Stuttgarta, ekipu koja je igrala u njemačkoj trećoj ligi. Trener koji ga je vodio rekao mu je da nije spreman. Po njegovu mišljenju Kimmich nije imao dovoljno snažno tijelo i ostali igrači na njegovoj poziciji bili su bolji. Toliko bolji da je trener otvoreno rekao Kimmichu kako nema šanse da ih preskoči i počne igrati utakmice za drugu momčad. Nije ga mrzio, nije bio u sukobu s njegovim roditeljima niti je tražio mito. Samo je bio mišljenja kako Kimmich nema budućnost u profesionalnom nogometu.

Vrijeme je pokazalo da je bio u krivu. Naprosto nije shvaćao koliki potencijal ima ispred sebe i nije znao kako ga oblikovati u igrača. Nije vidio dalje od njegovih 60 kilograma niti je vjerovao da ima druge kvalitete koje ga mogu izdignuti do razine vrhunskog nogometaša.

Problem nije što je pogriješio, jer svi ljudi griješe. Problem je što nije razmišljao izvan okvira, što nije prepoznao da u ekipi ima rotvajlera.

„Kad mi je bilo sedam godina, mislim da smo napokon razbili jedan prozor previše“, piše sam Kimmich za Players Tribune o svojim nogometnim počecima u vrtu ispred roditeljske kuće. Taj jedan u nizu prozora, onaj koji je prelio čašu, izmjestio ih je preko puta ulice, na livadu koju su sami dječaci preuredili u mali stadion kako bi mogli igrati nogomet. Nekog drugog izbora nisu ni imali.

Dok očajnički tražimo bekove, vrijedi se zapitati koliko nam je Kimmicha propalo

Kimmich je odrastao u selu Bösingen u općini Rottweil, gdje nije bilo velikog profesionalnog kluba. Osim regionalnih selekcija i individualnog rada po revolucionarnom programu koji je uveo Dietrich Weise, Kimmich je jedinu šansu da utaži svoju potrebu svakodnevnog igranja nogometa imao u naganjanju lopte u vlastitom dvorištu. U selu od jedva 1.500 stanovnika nema baš previše izbora s kim će se družiti, tako da je bio prisiljen igrati protiv starijih i jačih od sebe. Baš poput onih koji su ga čekali u Stuttgartovoj drugoj momčadi, svi su izgledali bolji od njega i nije imao nikakve šanse da ih preskoči. Pa ipak, naučio se nositi s njima i to što je bio manji i slabiji koristiti kao svoje oružje.

A kad je došao u svoju dobnu skupinu, selekcija Kimmichova Stützpunkta (regionalni centar, točka podrške) pobijedila je Stuttgart 3:2, a on je zabio sva tri gola i time zaradio poziv u Stuttgartovu akademiju.

Poziv koji su Kimmichovi roditelji glatko odbili.

Od obiteljske kuće Kimmichovih i improviziranog stadiona u Bösingenu do Stuttgartove Mercedes-Benz Arene ima otprilike sat vremena vožnje automobilom. Rottweil ionako gravitira Stuttgartu i, barem iz hrvatske perspektive, ovo je izrazito čudan potez roditelja koji talentirano dijete odbijaju voditi u jednu od najboljih akademija u Njemačkoj. Da Hajduk pozove dite iz Makarske ili Dinamo klinca iz Siska ili Križevaca, velika većina roditelja bi se organizirala i omogućila talentiranom dječaku da trenira u velikom klubu i pokuša ganjati karijeru.

Međutim, to je posljedica hrvatskog standarda, njemački prioriteti su prilično drugačiji.

„U Njemačkoj je jako malo pritiska da kroz uspjeh u sportu popravite svoju društvenu poziciju“, piše Raphael Honigstein u genijalnoj knjizi Das Reboot. U Hrvatskoj su ljudi, zbog stanja ekonomije i činjenice da se toliko malo cijeni rad i akademski uspjeh, spremni žrtvovati puno više jer su svjesni da je uspjeh u sportu najbrži način da poprave svoje financijsko stane i društveni položaj. U Njemačkoj je to sporedno, dolazi debelo iza školovanja i većini roditelja ne pada na pamet žrtvovati posao zbog nečega što njihovo dijete možda može postati. Racionalno razmišljajući, svima je jasno da je za Kimmicha puno izgledniji scenarij bio onaj po kojemu s 18 godina neće biti dovoljno dobar za profesionalni nogomet. U Hrvatskoj roditelji obično riskiraju s malim šansama. sanjajući da će kroz dijete riješiti vlastitu egzistenciju, a u Njemačkoj to obično nije potrebno.

Pa ipak, Joshua je toliko dominirao na selekcijama da iz Stuttgarta nisu odustajali. Dolazili su ponovo i ponovo, sve dok nije navršio 14, kada su mu mogli ponudili mjesto u klubu. Roditelji su i dalje bili skeptični, ali vjerovali su u sinovu odluku. Dijete od 14 godina je znalo što želi. Joshua je postao dio Stuttgartove akademije, živio je u  internatu, išao u školu i trenirao.

Kad je navršio 18 i završio sa srednjom školom, nije se mirio s procjenom da nije dovoljno dobar. Srećom, bilo je trenera koji su mislili da Kimmich ipak ima budućnost među profesionalcima.

Jedan od prvih ljudi koji je otkrio koliko je Kimmich dobar bio je Marcel Lucassen na utakmici između regionalnih selekcija Sjeverne Rajne-Vestfalije i Baden-Württemberga. Nizozemac Lucassen, tada suradnik Ralfa Rangnicka u Hoffenheimu, u Kimmichu je prepoznao vrhunskog zadnjeg veznog. Stalno je govorio i pokazivao, ponašao se kao trener suigračima na terenu. I to je radio sjajno. Kad je Lucassen čuo da za Kimmicha više nema mjesta u Stuttgartu, nazvao je starog suradnika Rangnicka koji je u međuvremenu preuzeo vođenje projekta RB Leipzig i predložio mu da ga dovede sebi. Lucassen je u Kimmichu vidio potencijal, a Rangnick mu je dovoljno vjerovao da ga posluša. I za razliku od Kimmichova trenera u juniorima, ni Lucassen ni Rangnick nisu pogriješili.

Nakon samo dvije sezone u Leipzigu, Kimmich je već bio u Bayernu. Nije bio toliko dobar, ali Pep Guardiola ga je vidio i odmah je dobio ideju kako ga iskoristiti.

Ako loše dresirate psa, uvijek postoji mogućnost da, bez obzira na pasminu, umjesto poslušnog kućnog ljubimca dobijete krvoločnu zvijer. Kad je Guardiola doveo Kimmicha, na pameti je imao potpunu promjenu gotovo svega što je ovaj dotad igrao. Od veznog igrača otpornog na presing, Pep je odlučio napraviti bočnog igrača ili trećeg stopera. Ponekad su njegove metode bile na rubu, ali Guardiola je znao kako dresirati rotvajlera i od Kimmicha napraviti elitnog igrača.

Juniorski trener u Stuttgartu u nečemu je bio u pravu – Kimmich nema snažno tijelo. Međutim, ima nevjerojatan igrački mozak. Genijalno vidi igru, sposoban je u zapanjujuće kratkom vremenskom periodu percipirati situaciju i na temelju toga donijeti odluku. Točno zna kada držati svoju poziciju, a kada se pojaviti u sredini  i koju će zonu zauzeti. Tehnički odličan, sposoban je razmišljati brže nego ijedan drugi bek. I premda nema snagu, posjeduje motorički potencijal; umjesto da bude ugušen u sredini, Guardiola mu je našao poziciju na boku gdje može kombinirati svoju inteligenciju i motoriku, a sakrivati mane.

Nimalo slučajno, upravo su bekovi najdeficitarnija roba u modernom nogometu. Od njih se traži i da zadrže tradicionalnu ulogu beka i marširaju uz i niz liniju, ali i da prime nove zadatke u igri. Obrambeni sustavi su sve bolji, a presing sve napredniji, stoga su jedini prostori u kojima se može dobiti vrijeme na lopti dalje od sredine terena. Zbog toga je ključno imati beka na kojeg se možeš osloniti u izgradnji napada i organizaciji igre. A Kimmich je tu među najboljima.

Naravno, on pripada onoj vrsti igrača koja nikad neće dobiti dovoljno pažnje. Njegove zasluge za momčad često prolaze ispod radara jer njegov je posao obično ‘nevidljiv’ i tako običan. Trk od 10 metara, pokoji pogled preko ramena i jednostavna dodavanja. Pa ništa posebno, takvih je bilo nekoliko ispred njega kad je trebao potpisati profesionalni ugovor za Stuttgart. Nisu vidjeli dalje od njegovih 60 kilograma niti su vjerovali da ima druge kvalitete koje ga mogu izdignuti do razine vrhunskog nogometaša.

U Stuttgartu nisu prepoznali da se u krhkom tijelu osrednjeg veznjaka krije fantastičan moderni bek, jedan od najboljih u modernom nogometu. Kad se činilo da mu je karijera gotova, Kimmich je zbog strukture koju je napravio njemački savez dobio drugu šansu u Leipzigu. Kad se činilo da je stvarno samo prosječan veznjak, dobio je šansu postati elitni bek. Kad se činilo da će morati na faks, dobio je šansu postati reprezentativac i nadomjestiti Philipa Lahma.

A dok u Hrvatskoj očajnički tražimo bekove, vrijedi se zapitati koliko nam je Kimmicha propalo jer su premladi morali otići u velike klubove, jer nije bilo strukture koja bi ih spasila kad su navršili 18 i jer, u velikoj većini slučajeva, nema ljudi koji razmišljaju izvan okvira. Nije da se ne može drugačije; Joshua Kimmich dokaz je da se može.