Iako je kadetima malo nedostajalo u polufinalu protiv Španjolaca, a još manje protiv Danaca u utakmici za treće mjesto, gdje su nakon sjajnog povratka u utakmicu izgubili medalju golom sa sirenom, summa summarum ljeta je pet natjecanja, tri blamaže, jedan zanimljiv turnir i medalja s natjecanja za kojeg rijetki znaju da postoji.

Rezultati s natjecanja mlađih kategorija su apsolutno nebitni. U Americi se zapisnici po završetku utakmice bacaju u smeće pa imaju najbolji razvojni put za igrače u njima bitnim sportovima, što mi možemo pratiti kroz primjer košarke i to koliko brzo napreduju igrači s kojima su se naši kadeti sasvim ravnopravno nosili. Uostalom, Belgija je svoj nogometni uzlet započela kad je, između ostalog, ukinula tablice u omladinskim prvenstvima. Opterećivati djecu rezultatima je uvijek kontraproduktivno i stupidno, na prvom mjestu mora biti razvoj talenta i ispravno učenje igre. A onda će rezultati doći kao organska nadogradnja na ispravnu bazu. Međutim, medalja uvijek dobro dođe da kao dimna zavjesa sakrije nerad i manjak ideje pravilnog razvoja sporta. Iza jedne medalje kadeta sakrio bi se loš rad s tri ostale selekcije, stoga je poraz od Danaca HRS-u bio sasvim dovoljan da uključi alarm na uzbunu.

Bez pravih reformi reprezentaciju će sve više puniti oni koji su išli razvijati karijeru u inozemstvo. I nikome opet neće biti jasno zašto stagniraju naši najbolji talenti

Nemojmo se pretvarati i stavimo znak jednakosti između HRS-a i RK PPD Zagreba. Hrvatski rukomet počinje i završava sa Zagrebom, a svi najtalentiraniji igrači iz ovih generacija imaju jednosmjernu kartu za Kutiju šibica. Stoga je Zagreb povukao važan potez.

Za koordinatora za mlađe dobne skupine i trenera druge ekipe hrvatskog rukometnog prvaka imenovan je Zdravko Zovko, čovjek koji je dvaput osvojio Kup prvaka, koji ima brončanu europsku i srebrnu svjetsku medalju, te još hrpu trofeja vodeći klubove u muškoj i ženskoj konkurenciji. Posao koordinatora za mlađe dobne skupine i posao trenera druge momčadi je osjetno ispod njegovog renomea. Čovjek je bio prvak Europe i to dvaput, kasnije je s Fotex Veszprémom igrao finale Lige prvaka i – ako ništa, na račun stare slave – može dobiti pristojan seniorski posao.

Ipak, alarm u HRS-u je bio preglasan i upravo on je izabran kako bi ga utišao.

Prvo, jer Zovko iza sebe ima autoritet rezultata. U društvu gdje je mnogo toga devalvirano i omalovaženo, nekako se izgubila težina toga da je netko osvajao svjetske medalje kao igrač i kao trener, te da je dvaput bio prvak Europe. Nije Zovko više ni veličanstveno cijenjen u rukometnim krugovima kao što je bio prije 15-ak godina, možda se dio ideja potrošio i možda ga je vrijeme malo načelo, ali riječ je o vrhunskom stručnjaku. A, kao drugo, iza sebe ima dovoljno iskustva i sklonost stvaranju i razvijanju igrača, urođeno strpljenje i blagost ključno za rad s talentima Jedno od vrjednijih iskustava moglo bi mu biti ono iz Rusije, u kojoj je mogao iz prve ruke promatrati kako izgleda kad je napad ograničen na 35 sekundi i što može izvući iz toga.

PPD Zagreb, odnosno HRS, u Zovku vide osobu koja će se pobrinuti da neko iduće ljeto donese barem jednu medalju iza koje će se moći sakriti. Plan je iskoristiti Zovkovo znanje i iz ove generacije kadeta izbaciti nekoliko igrača koji zbilja imaju potencijal postati veliki.

Međutim, planovi su jaki koliko i struktura da ih se provede. Sve ostalo su snovi, samo Mjesečeva sonata.

Problem je to što HRS sanja.

Nemojmo se lagati, PPD Zagreb jest hrvatski rukomet. Svi elitni talenti idu prema Zagrebu, sport je centraliziran, a proizvodne sredine su devastirane. Ne samo da nemaju što tražiti u seniorskoj kategoriji, nego im se uzimaju djeca koja još nisu izgrađena kao ličnosti te zbog toga nisu spremna na selidbu u sasvim novu sredinu. Sredinu koja ih najčešće prožvače i ispljune. Problem u toj ‘makabizaciji’ ili ‘čehovsko-medvedizaciji’ sporta je taj što top momčad ostaje bez podražaja kroz koje može učiti. PPD Zagreb je prešetavanje svoje seniorske momčadi kroz prvenstvo presjekao uključivanjem u SEHA ligu u kojoj ima natjecateljski izazov, ali u omladinskim selekcijama još uvijek svira Mjesečeva sonata.

Suludo je očekivati razvoj igrača u okolnostima u kojima taj igrač kroz čitavo prvenstvo ne dobije pravi natjecateljski podražaj. Kako očekivati da će se igrač razvijati kad ispred sebe nema prepreke s kojima se mora pomučiti kako bi ih riješio, nego ih lagano preskače koristeći isključivo svoju individualnu kvalitetu na koju suparnik jednostavno nema odgovora? Čak i ako ima odgovor na njegovoj poziciji, taj mladi igrač ima suigrača čiji se izravni suparnik ne može nositi s njim jer nitko nema širinu talenta kao Zagreb. Uostalom, svega tri utakmice u skupini završnice Prvenstva Hrvatske za dječake rođene 2000. i mlađe Zagreb je dobio s 45 golova razlike, pomevši dalje do finala bez objektivnih problema. U juniorskoj je konkurenciji jaz između Zagreba i ostatka konkurencije još veći.

Da, trofeji se gomilaju, ali javlja se problem – ne ispunjava se osnovni cilj omladinskih kategorija, a to je selekcija i razvoj talenta. Tužno je da je kadet Zagreba veći podražaj imao protiv suigrača na treningu, nego protiv Varaždina koji je završio drugi u skupini, a pregazili su ga s 40:15. Za razvoj igrača potrebna je jaka liga, potrebni su česti i komplicirani podražaji koji će igrača očvrsnuti i razviti njegove alate rješavanja situacijskih problema, a samim time i utakmica. U protivnom, dogodi se slučaj da jedan vrhunski potencijal ostane samo potencijal koji nije morao niti mogao naučiti ostale elemente rukometne igre. Zapravo, događa se situacija u kojoj je Zagrebova dopunska selekcija medvjeđa usluga elitnom talentu, umjesto da je kruna njegova razvoja.

Male sredine žive na entuzijazmu, na nekoliko trenera koji ulažu energiju i znanje u proizvodnju igrača. Upravo ti treneri su oni koje HRS treba zaštititi jer na njihovom se radu temelje neki budući uspjesi. HRS treba osmisliti plan koji će se temeljiti na tome da se podigne struktura čitavog natjecanja. Plan koji će ponovo podignuti male sredine koje će onda moći zadržati vrhunske talente kroz formativne godine i plan u kojem će prvenstvo Hrvatske biti pravi filtar za selekciju i razvoj vrhunskih talenata.

Jasno, to je puno lakše napisati nego učiniti.

Za takav plan potrebno je nešto novca, ali i mnogo razmišljanja, nešto hrabrosti, vizija i struktura na koju će se osloniti osobni entuzijazam, rad i znanje. Toga nema. Čak i ako prihvatimo realnost i izjednačimo PPD i HRS, bez iluzija da Savez treba raditi u interesu svih klubova, to je i dalje glupo i kratkovidno, jer svi talenti će na kraju ionako u PPD Zagreb – što je i normalno na seniorskoj razini, s obzirom na to da izvrsnost privlači izvrsnost. No, na razvojnoj razini je to sasvim kontraproduktivno, jer tamo rezultat mora biti sporedan. Zar se svima ne isplati učiniti razvoj igrača što kompletnijim, ponuditi mladim talentima uvjete za razvoj u domaćoj sredini i podražaje za napredak u okvirima konkurentne lige? A zatim, PPD će dobiti igrača od 17 ili 19 godina koji je mnogo kompletniji i ispoliraniji nego igrač od 14 ili 15 kojeg uzimaju u trenutnoj dopunskoj selekciji.

Ovako imamo potpuni apsurd.

Luka Cindrić, koji je otišao u Makedoniju, profilira se u igrača koji odlučuje finala Lige prvaka, a Tomi Vozab, Ivan Slišković, Ivan Sršen, Šime Ivić i Ivan Ivković su se profilirali u kompletnije igrače od, primjerice, Stipe Mandalinića. Matematika je jasna od samog starta. Prvo, morali su otići van jer igrati za tisuću ili dvije kuna u Premijer ligi nema smisla. Kad su otišli, morali su razviti sve elemente igre jer se nisu mogli osloniti na sigurnost rezultata. Stipe Mandalinić se mogao iz dana u dan pouzdavati u svoj šut bez da je ikad naučio igrati obranu ili napadu dodati još koji element. Apsurd je da je on u kontroliranim uvjetima od ekstremnog talenta ostao jednodimenzionalni igrač koji nije razvio svoj potencijal, a da su igrači koji su otišli van u puno teže uvjete napredovali u svojoj igri i postali kompletni igrači.

Uostalom, ima li boljeg primjera od Luke Stepančića? Čovjek koji u Zagrebu gotovo da nije igrao obranu, u polufinalu Lige prvaka za PSG igra ključne obrambene role u prijelomnim momentima utakmice. Nije da on to nije mogao i u Zagrebu, samo najčešće nije uopće bilo potrebe i adekvatnog podražaja, a on je izgubio pet godina pravog razvoja koje su ga mogle lansirati kao jednog od najboljih igrača na poziciji. S tim bi dobio i on i Zagreb i reprezentacija i HRS.

Zato je imenovanje Zdravka Zovka, o kolikom god napretku se radilo, još uvijek samo Mjesečeva sonata. Bez pravih i strukturnih reformi čitave logike razvoja talenta događat će se da mlađi kadeti imaju bolji rezultat od kadeta, a kadeti od juniora, dok će seniorsku reprezentaciju sve više puniti oni koji su išli razvijati svoju karijeru u inozemstvo. I onda nikome opet neće biti jasno zašto i kako stagniraju naši najbolji talenti.

Vrijeme prolazi, talenti se trate, a Savez svira Mjesečevu sonatu uljuljkan u snove o nekom planu koji će promijeniti sve.