Kad je Thomas Tuchel preuzeo Borussiju Dortmund, nije se samo smirila frekvencija heavy metal nogometa koji se igrao na Westfalenstadionu — novi je trener promijenio baš sve.
Nove metode treninga i drugačije pripreme za samu utakmicu bile su logične promjene jer je Borussija počela igrati sasvim drugačiji stil nogometa. Beskrajna ponavljanja na treningu bila su nužna za usvajanje novog koncepta pozicijskog nogometa, ali Tuchel je uz to inzistirao na hrpi naizgled nevažnih sitnica. Promijenio je jelovnik i doveo nove kuhare, zabranio je mobitele u trening centru, naredio je da igrači dolaze na trening barem po trojica u jednom autu, promijenio je načine putovanja na utakmice i gotovo sve dnevne rutine. Ono što je drugima bilo nevažno, njemu je često bio ključan detalj — kako na terenu što se tiče taktičkih rješenja, tako i izvan njega u shvaćanju hrpe nama potpuno nepovezanih detalja koji zbrojeni na kraju daju rezultat.
Kad je Ben Lyttleton u knjizi Edge: Leadership Secrets from Footballs’s Top Thinkers upitao Tuchela želi li ponovo izmisliti nogomet, dobio je jasan odgovor.
“Ne! Jasno ne. To nije ponovno izmišljanje, to bi značilo da mijenjam samo radi mijenjanja. Ne tražim promjenu, tražim prednost.”
Naprosto je poznavao sam sebe dovoljno da zna kako nije i ne može biti Jürgen Klopp. Nema tu karizmu, nema tu urođenu sposobnost da od igrača izvuče maksimum makar par sati prije utakmicu jeli pizzu koju su zalijevali pivom. Stoga mu je bilo jasno da ne može raditi na isti način, da ne može nastaviti ono gdje je Klopp stao. Znao je da mora naći detalje u kojima će ostvariti prednost, nešto što će mu omogućiti da nađe rješenja brže nego konkurencija.
Kako će završiti mjerit ćemo samo po jednoj stvari: hoće li Tuchel osvojiti Ligu prvaka
I ako to znači raditi nešto apsolutno drugačije od drugih, onda će to raditi apsolutno drugačije od drugih.
Kad je jednom prilikom pokušavao istrenirati mehanizam u kojem se posjed u zadnjoj trećini završavao tako da se višak materijalizirao konceptom ‘igre na trećeg’ kroz dijagonalno utrčavanje u prazan prostor, susreo se s problemom. Njegovi su igrači naprosto imali naviku trčati ravno, okomito prema golu, što je narušavalo geometriju koju je htio postići kako bi ostvario prednost.
Kako bi promijenio uvjete i navike koje su njegovi igrači imali, teren za treniranje je iscrtao u obliku romba. Na taj je način postigao uvjete u kojima njegova krila naprosto moraju trčati dijagonalno ako ne žele izaći izvan terena. Promijenio je pravila i stvorio nove uvjete kako bi ostvario prednost koju je želio imati.
Isto tako, odlučio je promijeniti način na koji njegova momčad brani kornere. Od zonske obrane, zbog koje je Borussia u zadnjoj Kloppovoj sezoni primila gomilu golova iz prekida, odlučio se prijeći na hibrid zonske i obrane čovjek-na-čovjeka. Međutim, stvari u toj tranziciji nisu baš funkcionirale onako kako je zamislio. Primijetio je da u fazi branjenja čovjek-na-čovjeka njegova momčad nema probleme s onim što bi u teoriji trebalo biti najteže — a to je prepoznavanje trenutka kada izaći iz zone i prijeći u preuzimanje igrača koji trči kroz blok — nego da je njegovi igračima najveći problem navika da u naguravanju hvataju suparnike za dresove. Taj je problem riješio tako što im je dao da prilikom treniranja tog segmenta igre u rukama drže teniske loptice.
U tom kontekstu Tuchel često citira Mercedesova direktora Dietera Zetschea, koji je biznis usporedio s pokušavanjem penjanja uz pokretne stepenice koje idu prema dolje. Ako stojiš na mjestu, neizbježno ideš prema dolje. Ako se tek polako krećeš, u najboljem slučaju ostaješ na mjestu, tako da je jedino rješenje trčati. Moraš raditi jače nego drugi, moraš ići naprijed i tražiti promjenu koja će ti omogućiti prednost.
Upravo to su na umu imali PSG-ovi vlasnici kad su uzeli Tuchela za trenera. Trebala im je promjena — no, više od svega, trebala im je prednost.
Ono što Tuchela čini logičnim rješenjem za PSG je gotovo pa egzistencijalna odluka da igra napadački nogomet. Iz njegova karaktera izvire potreba za kontrolom, tako da njegove momčadi igraju pozicijski nogomet u kojem je suština kontrolirati loptu, prostor i suparnika. Traži dominaciju, proaktivnost i atraktivnost konačnog proizvoda. To je ono što vlasnici kluba traže, to je ono što žele prodavati jer će se trofeji u Francuskoj — iako su Unai Emery i Carlo Ancelotti dokazali suprotno — slagati sami od sebe.
Više od trofeja, Nasser al-Khelaifi traži reputaciju atraktivnog kluba koji igra estetski dojmljivo i koji daje gol više. On traži nešto što Pariz kao okruženje sam po sebi implicira. I tu na tržištu nema logičnijeg izbora od Tuchela.
“Svaki klub ima svoju karizmu i auru”, kazao je Tuchel Lyttletonu. “Postoje određeni klubovi poput Ajaxa, Arsenala, Barcelone ili Milana u kojima je važna estetika igre. Nije važno samo pobijediti, bitno je kako pobjeđuješ i kako igraš. Moja filozofija je estetika koja podrazumijeva kontrolu lopte i ritma, napadati u svakoj minuti utakmice i pokušati zabiti što je moguće više golova. Ukratko, pružiti i zabavu i pobjede.“
Međutim, ono što ga udaljava od logičnog i približava idealnom rješenju za PSG jest njegova filozofija u kojoj zna kako je nogomet igra za igrače, a ne za trenere. Bez daljnjega, Tuchel je iznimno težak karakter i gotovo nemoguć suradnik, što je dokazao u Dortmundu. Međutim, njegov perfekcionizam se kanalizira u to da je njegov ultimativni cilj stvoriti okruženje u kojem igrači mogu napraviti uspjeh. U samoj utakmici trener ima jako ograničenu moć i to Tuchel jako dobro zna. Najviše što može napraviti je pripremiti momčad za stresne situacije koje će se događati u utakmici kroz jasne zadatke. Trener igračima može i mora dati što više alata za izvršavanje tih zadataka i olakšati im nošenje sa stresom, ali ne može te zadatke obaviti umjesto njih.
A u kolektivima kao što je PSG, koji su puni nevjerojatne individualne kvalitete, takav stav je nevjerojatno važan. Trener u ekipama kao što su PSG ne smije ograničiti talenat stavljajući sebe na prvo mjesto, a to Tuchel nikad nije radio.
“Ne postoji ispravno i pogrešno. Nisam tu da im pokažem ispravno i pogrešno, ja sam odgovoran za ideje igre i principe kojima tu igru realiziramo”, objasnio je Tuchel Lyttletonu. “Unutar tih principa oni su slobodni i mogu naći vlastita rješenja. Ja mogu pronaći prostore, ali oni su ti koji moraju pronaći rješenja.”
A kad u momčadi imaš Neymara, Kyliana Mbappéa i dovoljno novca da im pridružiš bilo koga, onda je lako povjerovati da će igrači stvarno biti sposobni pronaći rješenja. I to ne samo na domaćoj sceni, jer vlasnici imaju samo jedan rezultatski cilj — Ligu prvaka.
Nakon što je PSG na ružan način ispao od Real Madrida bez da je odigrao ijednu normalnu akciju, a godinu prije od Barcelone u jedinstvenom raspadu sistema, ta ispadanja lako mogu biti puno veći problem nego što na prvi pogled izgleda. Posljedice takvih poraza ostaju u svlačionici poput ožiljka bez obzira na promjenu trenera, a Real je pod vodstvom Zinédinea Zidanea pokazao kako je za osvajanje Lige prvaka potrebna mirnoća i sigurnost u vlastite mogućnosti. PSG to dosad nije pokazao i nakon dvije teške eliminacije teško može računati na strahopoštovanje kod suparnika. Parižani su pokazali slabost i to suparnici sada njuše, makar bili individualno slabiji.
Tuchel rijetko odstupa od svojih rutina u pripremi utakmice. Međutim, nakon što je njegov Mainz na penale izgubio od rumunjskog Gaz Metana u kvalifikacijama za Europsku ligu, morao je mijenjati. Kad je vidio koliko su njegovi igrači prazni, odustao je od sastanka i analize sljedećeg suparnika te je na veliki ekran stavio slavni citat Michaela Jordana: “U svojoj sam karijeri promašio više od 9.000 šutova. Izgubio sam gotovo 300 utakmica. Dvadeset i šest puta sam promašio kad mi je bilo povjereno da šutiram za pobjedu. Podbacio sam ponovno i ponovno toliko puta u svom životu. I zato sam uspio.”
Zatim im je pustio snimke najvećih uspjeha koje je Jordan ostvario, svih njegovih osvojenih prstenja, zakucavanja i pogođenih šutova. Demonstrirao je igračima kako moraju biti slabi da bi postali jaki, a sada će to morati pokazati na najvećoj sceni jer PSG-ovim je igračima jedini pravi i veliki uspjeh koji mogu ostvariti onaj u Ligi prvaka. Sve ostalo se već podrazumijeva.
Tuchel je doveden da bude promjena koju PSG treba.
Stoga je počeo je s promjenama. Ovaj put nije došao u klub u kojem je jak duh prethodnika, kao što je u Dortmundu sve određivalo ono što je prije njega radio Klopp. No, ovdje su očekivanja veća i morat će tražiti prednosti pažljivije nego ikad. Zabranio je tjesteninu, bijeli kruh, energetska pića i korištenje mobitela u klupskim prostorijama. Svega 24 sata nakon što je predstavljen javnosti, došao je šefu infrastrukture s detaljnim željama za adaptacijom pet milijuna funti vrijednog trening kampa, jer ono što je drugima nevažno, njemu je često ključan detalj — kako na terenu što se tiče taktičkih rješenja, tako i izvan njega.
Kako će sve završiti mjerit ćemo samo po jednoj stvari: hoće li Tuchel osvojiti Ligu prvaka. A do ostvarenja tog cilja morat će promijeniti puno toga.
