Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Samo smjena savez spašava

Ideja kontinuiteta najveći je neprijatelj hrvatskog poimanja sporta

Barceloninu La Masiju obilježava načelo koje se više puta ponavlja na svim razinama funkcioniranja kluba. Nije to ni posjed ni dodavanje, riječ je o kontinuitetu koji je postao temeljna strategija kluba. Baš kao što je bio u Ajaxu i nizozemskom nogometu iz kojeg Barcelona vuče velik dio svog korijenja. Od ključne je važnosti imati kulturu koja je prepoznatljiva, sisteme rada koji su poznati i filozofiju koja je jasna. Od djeteta koje počinje s nogometom, preko kadeta do juniora – svi igraju po istim načelima, razmišljaju na isti način i teže sličnim stvarima u igri. Ponavljaju iste vježbe, rade na istim stvarima; sami postaju kultura kluba. Neovisno o tome hoće li Luis Enrique osvojiti prvenstvo ili će završiti kao treći, neke će stvari u Barceloni ostati iste. Upravo te stvari koje će ostati iste temelj su novih trofeja i uspjeha.

Kontinuitet je daleko najpodcjenjeniji segment sporta. Kontinuitet ideje, a onda i kontinuitet rada pojedinca, određuju uspjeh sportskog kolektiva.

Veselin Vujović, Crnogorac na klupi Slovenije, izjavio je da su Hrvati bahati u sportu. Time zaista nije mislio ništa loše, samo je ukazao na nešto što je istovremeno glavna prednost i glavna mana hrvatskog shvaćanja sporta. Za naciju od ukupno nekih 5 milijuna Hrvata imamo prilično visoka očekivanja i ne priznajemo ništa osim uspjeha. Nije bitno koliko je nešto realno u kontekstu ulaganja, novčanog ili u vidu strukturiranih projekata – medalje se podrazumijevaju ili barem očekuju. Kad su očekivanja takva i kad je pritisak okoline toliko velik, u samom sportašu se razvija dodatni motiv za uspjehom, za dokazivanjem društvu koje ne priznaje ništa osim medalje.

Bitno je kotrljati se po inerciji i tražiti odgovornost samo od trenera, jer oni koji dižu ruke po upravnim i izvršnim odborima odgovaraju jedino sami sebi

Lako ćemo razumjeti kako je Sir Alex Ferguson postao ikona u Manchesteru. Istovremeno, teško ćemo shvatiti kako je klub ostao uz Alexa toliko dugo da ovaj dobije plemićku titulu. Na klupu Manchester Uniteda je instaliran 6. studenog 1986. U prvoj čitavoj sezoni završio je drugi, da bi iduću pao na 11. mjesto, a godinu kasnije je bio 13. Prvenstvo nije osvojio sve do 1993. godine. Prvo od 13 prvenstava kojima se okitio nije osvojio jer je bio Sir Alex – osvojio ga je jer je dobio priliku da radi, da implementira svoju ideju i da ustraje na njoj usprkos svim pozivima na otkaz. Dobio je priliku da ostvari kontinuitet koji ga je okitio titulom plemića.

Kako to radimo u HNL-u svima je jasno do te mjere da nas ne šokiraju ni najgroteskniji primjeri. Recimo, Goranu Sabliću i Andreju Panadiću bilo je dovoljno čitavih 90 minuta ovosezonskog nogometa da uprave klubova zaključe kako oni nisu pravi ljudi za posao. Zamislite, netko ih je postavio na to mjesto, ljudi su odradili pripreme za sezonu, i nakon prvog od 36 kola, nakon 2.7% odrađenog posla, netko u klubu zaključi kako je vrijeme za promjenu.

Kontinuitet, ideja i filozofija. Spavaš li mirno, La Masijo Barcelonina?

Od sezone 2000./01. do dana današnjeg Hajduk, Dinamo i Rijeka, po Transfermarktovima podacima, promijenili su 76 trenera. Jasno, u statistiku ulaze i privremeni treneri, zamjenici koji su odradili utakmicu ili dvije, ali isto tako brojka je zabrinjavajuća. Zanimljivo, najduži staž među njima napravio je Matjaž Kek, a njegove tri godine i 11 mjeseci se polako počinje isplaćivati jer konstantnost dolazi na naplatu.

Neke su promjene apsolutno nužne. Nekad trener ne donese zamišljeni napredak, nekad izgubi podršku svlačionice, a nekad se jednostavno raziđe sa strategijom kluba. Međutim, koliko naših klubova ili saveza uopće ima strategiju?

U manje od dvije godine promijenili smo izbornike nogometne, rukometne i košarkaške reprezentacije.

Dinamo je nakon Zlatka Kranjčara, koji je forsirao ofenzivan i otvoren nogomet, doveo Ivajla Peteva koji je trener koji više od svega cijeni defenzivnu kompaktnost, što je pokazao u Ligi prvaka. Nije, doduše, osvojio bodove, nije ni zabio gol, ali Dinamo barem izgledao kao profesionalna ekipa koja može sastaviti dvije linije po četiri igrača i barem imati nekakvu obrambenu strukturu.

S druge strane, Hajduk je umjesto Damira Burića doveo Marijana Pušnika. Nakon trenera koji je gajio igru koja je počivala na temeljima pozicijskog nogometa doveden je trener koji je u Sloveniji napravio uspjeh na tranzicijskom nogometu.

Nema točnog i netočnog odgovora kada pričamo o nogometu. Ispravno je igrati i tranzicijski i pozicijski nogomet, igrati s jednim ili s dva napadača, s tri ili četiri igrača u zadnjoj liniji. Međutim, trenera netko bira i taj netko mora biti pažljiv. Ne postoji garancija kod trenera, ali on mora odgovarati strategiji kluba, jer u tom slučaju odgovara i navikama igrača u klubu.

Hajduk je u velikoj mjeri priznao grešku. Istovremeno su predstavili trenera Pušnika i Mária Branca kao sportskog direktora. Pušnik se pokazao lošom solucijom, igrači se nisu adaptirali na njegove ideje i metode rada. Ovaj put je Branco birao trenera, a s njim je očito došla i strategija razvoja, jer izabrao je Joana Carrilla – stručnjaka koji je po idejama jako sličan Buriću, pa donekle i Igoru Tudoru prije njih. Dakle, izabran je trener koji bi svojom filozofijom trebao biti blizak onome s čime su igrači upoznati. Sada treneru još samo treba omogućiti kontinuitet rada, razuman rok u kojem će se vidjeti njegov potpis. Sir Alexu je trebalo šest punih sezona, ali zato je postao Sir.

Međutim, ništa ne proturječi hrvatskom shvaćanju sporta kao kontinuitet. Vujović je rekao da su Hrvati bahati, a zapravo su nestrpljivi.

U utorak, dva dana nakon kraja Europskog prvenstva, Upravni odbor Hrvatskog rukometnog saveza smijenio je ne samo izbornika, nego i čitavi stručni stožer, kao i koordinatora za muški rukomet. Nema ništa sporno u smjenama, to je sastavni dio posla i one su nekada nužne.

Ipak, postavljaju se dva pitanja, a oba se vežu na strpljivost. Za početak – jesu li dva dana dovoljna za ikakvu ozbiljnu dubinsku analizu i koliko je trener mogao pokazati u mandatu od godinu i pol dana?

Na prvo pitanje odgovor se jasno nameće – dva dana nisu dovoljna niti za početno zbrajanje dojmova, niti za dubinsku analizu jedne utakmice, a ne jednog mandata i to više osoba. Koliko je trener mogao pokazati za godinu i pol? Točno onoliko koliko je kontinuiteta dobio.

Claude Onesta je preuzeo Francusku nakon što je 2001. s klupe otišao Daniel Costantini s netom osvojenim zlatom. Osvojio je broncu 2003. u Portugalu i onda je 2005. opet osvojio broncu protiv Tunisa, nakon što je jedva prošao grupu, izgubivši od Grčke. Tek 2006. dolazi do prvog zlata, a od tada povezuje 8 zlatnih medalja, srebro i broncu. Preživio je Onesta dva šesta mjesta na Europskim prvenstvima u prve dvije godine mandata, preživio je kasnije 11. mjesto 2012. u Srbiji i šesto 2013. u Španjolskoj, kad su svi mislili da je izgubio autoritet, i postao je najuspješniji trener u povijesti rukometa.

Mogli su ga Francuzi smijeniti nakon što je sa svjetskim prvacima bio dvaput šesti u prve dvije godine, mogli su ga opet smijeniti jer je s prvacima, ovaj put onima koje je sam stvorio, bio 11. u Europi i onda šesti na svijetu. Nisu, odabrali su kontinuitet. Ne Onestu ─ kontinuitet.

Željko Babić je griješio, baš kao što griješi svaki trener. Međutim, Babić je podigao igru Hrvatske nakon šestog mjesta u Kataru. Statistika govori svoje, ali ljudi se vole koncentrirati na ekstreme. Primjerice, Hrvatska je lošije odradila prvenstvo u Poljskoj nego ovo u Francuskoj, ali njega je obilježila pobjeda od 14 razlike i brončana medalja. Samo, to je ekstrem, nešto što obilježi dojam, ali u dubinskoj analizi igre ne znači ništa. Jednako kao što je prosipanje prednosti nad Slovenijom, usprkos svim objektivnim razlozima – ekstrem, a on o igri ne govori apsolutno ništa.

Ideja da netko može implementirati svoje ideje u godinu dana i pol dana – a zapravo manje od 100 treninga – dovoljno govori o viziji onih koji odlučuju. Točno 345 dana prije prvenstva u Hrvatskoj šefovi Saveza odlučili su da trebaju novog izbornika nakon iscrpne analize od dva dana. Problem je što će njihov novi izbor, makar bio najbolji i najskuplji na svijetu, imati sasvim nezavidnu situaciju. Medalja će biti imperativ, a u manje od godine će imati ukupno oko 25 dana s ekipom i apsolutno nikakav kontinuitet rada. Što se može napraviti u tih 40 treninga? Vrlo malo, ali bitno je kotrljati se po inerciji i tražiti odgovornost samo od trenera, jer oni koji dižu ruke po izvršnim odborima odgovaraju jedino sami sebi.

U seriji tekstova s rukometnim motivima ispada kako sam glavni odvjetnik Željka Babića. Do te mjere da su mi ljudi po inboxu psovali majku radi toga. Čovjeka niti znam, niti sam pričao s njime, niti branim njega kao njega. Branim svoja uvjerenja, a ona počivaju na potrebi za sportom koji počiva na ideji i programu, analizi i argumentima. Sportski uspjesi se grade poštivanjem struke i poštivanjem rada, a rad se vidi isključivo u kontinuitetu. Pitajte samo Sir Alexa i Onestu, još više one koji su odbili sjeći im glave.

U manje od dvije godine promijenili smo izbornike nogometne, rukometne i košarkaške reprezentacije i to govori jako mnogo o tome gdje ide hrvatski sport. Kontinuitet? Vjera u rad? Vizija? Ideja? Napredak?

Pa budite ozbiljni, tko još ima vremena za takve gluposti. Kod nas je smjena izbornika ionako jedini temelj novih trofeja i uspjeha.