Topnički dnevnici

Šampioni

19

Kada uđete u Museum of Liverpool i popnete se spiralnim stepenicama na drugi kat prema izložbenom prostoru nazvanom The People’s Republic, prva stvar koja će vas dočekati s desne strane je velika fotografija Alana Hansena zagrljenog s Kennyjem Dalglishom i trofej koji leži na travi ispred njih.

Za identitet Liverpoola kao grada ta je scena bila toliko nevjerojatno važna jer u trenutku kada je Hansen 1990. podizao 18. naslov prvaka, nikome ni na kraj pameti nije bilo da bi to mogla biti zadnja titula za Liverpool FC. Ipak, bila je, i s vremenom je uspomena na nju postala točka prepoznavanja za lokalnu zajednicu i kulturu samog grada, bitna do te mjere da je postala dio muzejskog postava.

Stvar je u percepciji samih sebe.

Redsi su tih godina bili dominantna sila i bilo je suludo očekivati da tako moćan klub uopće može izgubiti korak u borbi za naslov. Ako je išta u Liverpoolu bilo sigurno, onda je to bio moćni LFC. Od 1973. do 1990. Liverpool je bio prvak čak 11 puta, još šest puta je bio drugi, a jedini put u 18 sezona da nije držao prvu ili drugu poziciju bilo je 1981., kada je završio peti. Za utjehu, te sezone je uzeo FA Cup, Liga kup i naslov europskog prvaka, da bi se iskupio za posrtaj u domaćem prvenstvu i iduće tri sezone je vezao tri uzastopna naslova prvaka kao dokaz dominacije koju je imao u engleskom nogometu.

Liverpool je čekao. Iza njega je 30 godina, 1.149 prvenstvenih utakmica, bezbroj šokova, frustracija i 29 godina nadanja. Jer čekanje je ustvari nadanje

U perspektivi običnog čovjeka trofeji su naprosto bili nešto normalno, podrazumijevali su se i navijači su se naviknuli na njih. Oni su predstavljali snagu Liverpoola kao grada koji je ekonomski propadao zbog sloma teške industrije, opipljivu prezentaciju moći te zajednice kojoj su svi zajedno pripadali i koja je kroz 1980-te brojila rekordnu nezaposlenost i socijalne probleme. Sve što je toj zajednici ostalo bio je nogomet; on je bio jedini medij kroz koji su mogli živjeti svoj ponos i trofeji su bili ogledalo vlastite moći.

Zapravo, u društvu koje se raspadalo zbog niza ekonomskih i socioloških stvari koje običan čovjek nikako nije mogao kontrolirati, ali je od centralne vlasti bio označen kao suodgovoran za vlastitu sudbinu, jedini kohezivni element lokalne zajednice je bio nogomet.

U tom kontekstu, trofeji su bili bitna stavka u percepciji samoga sebe, element koji je prosječnog stanovnika Liverpoola podsjećao na to da nije nemoćan koliko se osjećao. A onda je i to nakon 1990. samo nestalo i gol Johna Barnesa je bio jedan od zadnjih dana Crvenog carstva. Upravo zato je slika kapetana Hansena i menadžera Dalglisha postavljena u muzej grada Liverpoola. Poanta cijelog izložbenog prostora je bila pokazati što znači biti Liverpudlian, kako su ljudi ostavili trag na gradu i kako je grad ostavio trag na njima kroz 200-injak godina drastičnih društvenih promjena.

Slika Hansena i Dalglisha je tu istovremeno kao podsjetnik na slavne dane i kao simbol realnosti u kojoj se sve može urušiti i nakon čega možete samo čekati. Dvije u međuvremenu osvojene Lige prvaka, koliko god radosti donijele, nisu bile toliko važne, jer Liverpool nije bio ‘u svađi’ s Europom. Ono za čim je žudio bila je domaća liga i pobjeda nad domaćim rivalima koji su u društvenim promjenama prošli bolje.

Liverpool je čekao. Iza njega je 30 godina, 1.149 prvenstvenih utakmica, bezbroj šokova, frustracija i 29 godina nadanja. Jer čekanje je ustvari nadanje.

At the end of a storm There’s a golden sky / And the sweet silver song of a lark

I na kraju je dočekao. Liverpoolov naslov je sinoć i matematički potvđen. Njegov 19. po redu.

Nekome ovakav rasplet stvari može izgledati antiklimaktičan. Naslov je osvojen i Jordan Henderson će trofej podignuti na praznom stadionu. Neće biti šampionske parade, neće biti organiziranog slavlja koje je Liverpool čekao toliko dugo, navijači neće ispuniti ulice. Zapravo, nema više ni onih ljudi kojima je nogomet bio sredstvo kohezije jer Liverpool strukturom poslova i i sada puno više liči na Manchester ili London nego na industrijski i lučki grad kakav je bio krajem 1980-ih.

Ali identitet je ostao. Najbolje je to pokazao Jürgen Klopp kad je u obraćanju navijačima kroz suze radosnice naslov prvaka posvetio Stevenu Gerrardu i Dalglishu.

Za naslov je najzaslužniji upravo Klopp.

U zadnjih nekoliko godina, Liverpool se pretvorio u mašinu. Vidljiv je rad koji je iza sebe ostavio Michael Edwards koji je s pozicije sportskog direktora promijenio načine rada i postao inženjer novog Liverpoola. Svoj pečat je ostavio Ian Graham sa svojim analitičkim timom koji je krekirao nogometni kod i shvatio važnost podataka koje su drugi smatrali nebitnima ili manje važnima i ostavili ih bez nadzora. Virgil van Dijk, Mohamed Salah, Roberto Firmino. Henderson, James Milner i Dejan Lovren. Svi oni su odradili svoj dio posla, način na koji je Liverpool odigrao ovu sezonu je bio dominantan.

Ali na kraju je Klopp bio katalizator cijelog procesa, on je taj faktor koji je bio presudan za uspjeh cijelog projekta. Njegova karizma, njegova energija, njegova ideja i njegova smirenost — i to ne samo u ovoj sezoni, nego u cijelom mandatu na Anfieldu — bili su ono što je Liverpool dovelo do naslova.

Upravo zbog toga njegove suze radosnice i posveta naslova Gerrardu i Dalglishu najbolje govore da Liverpoolovo osvajanje prvenstva ne može biti antiklimaktičan događaj usprkos svemu što se događa i svim objektivnim mjerama koje suzbijaju euforiju i slavlje na ulicama. Slavlje je duboko individualni doživljaj koji nema puno veze s objektivnim. To je intimno proživljavanje svih onih čekanja, svih frustracija i svih nadanja, to je cilj koji je ostvaren i koji nosi unutrašnje ispunjenje.

Pune tribine, šampionska parada i potoci piva po ulicama samo su vanjska manifestacija tih osjećaja. To što toga neće biti — ili neće biti u količinama u kojim je trebalo biti, jer ljudi su se spontano okupili ispred katedrale, bez obzira na epidemiološke mjere — ne znači da klimaks nije jednako velik i da osjećaj nije jednako moćan. Čak i bez vanjske manifestacije, Liverpool je ponovo prvak i navijači koji su čekali i građani Liverpoola kojima je čekanje bilo točka prepoznavanja napokon su došli na cilj.

To je bilo važno, jer putovanje je važno koliko i cilj samo ako ste zapravo stigli na njega. Tek tada možete cijeniti ono što ste prošli, jer ako ne dođete onamo gdje ste naumili cijelo iskustvo vam se svede na putovanje. Tek sad, kada je naslov osvojen, navijači i stanovnici Liverpoola mogu cijeniti iskustvo koje su prošli i tek sad velika fotografija Alana Hansena zagrljenog s Kennyjem Dalglishom i trofej koji leži na travi ispred njih ima potpunog smisla.

Ili će imati kad uz nju stave Kloppa i njegovu sliku s trofejom.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.