Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Šaptač trenerima

O Christianu Heidelu, hrabrosti i strasti

Kad je u srijedu navečer upalio televizor zavaljen u svoju fotelju negdje u Gelsenkirchenu, Christian Heidel je na licu imao osmijeh iz kojeg je izvirao ponos. Morao ga je imati, jer cijeli nogometni svijet je gledao Jürgena Kloppa i Thomasa Tuchela.

Christianov otac Herbert bio je gradonačelnik Mainza nevjerojatnih 26 godina i postao je sinonim za Mainz, čovjek koji je svojim radom potpuno redefinirao grad. Valjda je Christian odrastajući uz tako karizmatičnu figuru od najmanjih nogu upio činjenicu da je ključ uspjeha u tome koliko dobro možeš pročitati i iskoristiti kvalitete ljudi s kojima radiš. Ne možeš sve sam, moraš vjerovati drugima i dati im priliku da se dokažu.

Ne čudi onda to da je baš Christian Heidel bio čovjek koji je prvi prepoznao vrijednost Kloppa i Tuchela i dao im šansu u Mainzu 05, klubu čiji je sportski direktor postao još 1992. kad je Mainz bio na pragu ispadanja u regionalnu ligu i od njega napravio stabilnog bundesligaša. Imao je naprosto taj menadžerski gen koji je dobio od oca, tu crtu da prepozna kvalitetu koju ljudi nose u sebi kad postoji sva sila rješenja koja su naizgled bolja.

“Mainz je mali klub i ne može se natjecati s klubovima kao što su Bayern ili Borussia Dortmund, čak niti sa Stuttgartom ili Wolfsburgom po pitanju budžeta”, izjavio je klupski predsjednik Stefan Hofmann. “Glavno pitanje s kojim se susrećemo je što možemo napraviti kako bismo bili konkurentni klubovima koji na raspolaganju imaju puno više resursa od nas, gdje možemo stvoriti vrijednost koju su drugi zanemarili.”

Odgovor na Hofmannovo pitanje je bio upravo Christian Heidel, šaptač trenerima. Ili, možda bolje rečeno, čovjek kojem su treneri šaptali.

Kad zaostaješ u resursima, onda moraš biti hrabar, tražiti vrijednost na mjestima koje su drugi zanemarili, prepoznati viziju i strast

Nakon što je Klopp uveo Mainz u Bundesligu, pa ponovo ispao u Cvajtu i na kraju emocionalno iscrpljen napustio klub, Heidel je na njegovo mjesto imenovao Jørna Andersena. Šest dana prije nego što je trebala početi druga sezona nakon Kloppova odlaska, usprkos tome što je Norvežanin uspio vratiti klub natrag u Bundesligu, Heidel ga je otpustio i javno priznao da je napravio grešku u procjeni kad ga je postavio na mjesto trenera. Andersen je napravio rezultat koji je bio čak iznad onoga što se očekivalo od njega, ali izostanak komunikacije i postavljanje samog sebe iznad klupske hijerarhije su bili grijesi koji se nisu mogli oprostiti.

Uostalom, Andersen ionako nije bio taj.

Bio je to solidan trener, ali Heidel kod njega nije osjetio onu vrijednost koju je Mainz trebao kako bi se nosio s onima koji imaju puno više resursa. Možda je za Cvajtu bio dobar i on, ali za borbu s velikim dečkima je trebalo jače oružje, a Heidel je imao hrabrosti povući ga. Bez obzira na manjak iskustva, činjenicu da se ne uklapa u okruženje i stotinu drugih realnih isprika, vidio je talent i prepoznao je vrijednost koju su drugi zanemarili. Jednostavno, znao je da je Tuchel taj i to je bilo dovoljno.

“Razlika između njih i ostalih trenera je u tome što sjediš s njima za istim stolom, razgovaraš, slušaš ih i onda izađeš van. Međutim, kad odeš od stola, svejedno nastaviš razmišljati o tome o čemu su govorili jer ostave dojam koji nikako ne možeš  izbaciti iz glave”, objasnio je Heidel svoj proces odlučivanja. “Ne događa se to toliko često, meni se dogodilo triput. Prvi put s Kloppom, drugi put s Tuchelom nakon što je Andersen morao otići, a treći put kad sam ostao toliko razmišljati bilo je nakon što sam završio razgovor s Domenicom Tedescom.”

Klopp s gegenpressingom u kojem je naglasak na frenetični tempo i ludilo.

Tuchel s pozicijskom igrom u kojoj je naglasak na kontrolu ritma i posjed lopte.

Tedesco s reaktivnom zonom koja se bazira na obrambenoj disciplini i čekanju na suparničke pogreške.

Očito je da Heidel nema omiljeni tip trenera, s obzirom na to da je šansu dao trojici koja imaju sasvim različit stil igre. Međutim, sva trojica su imala jake argumente zašto ih uzeti. Bez obzira što nijedan od njih nije imao iskustvo vođenja momčadi, imali su strast, italent i program koji se nije mogao izbaciti iz glave. A Heidel ih je, kao čovjek koji zna da moraš vjerovati drugima i dati im priliku da se dokažu, prepoznao. Oni su bili odgovor na Hofmannovo pitanje o tome kako biti konkurentan ovima s većim budžetom.

Međutim, Heidel nije samo čekao da mu dođe trener koji će mu šaptati na uho. On je te trenere tražio, pratio je trendove u kojima se nogomet razvijao, pratio je evoluciju igre i predviđao iduće faze. Kad je Tedesco došao u Mainz sa Stuttgartovom U17 ekipom, Heidel ga je već imao zabilježenog u svom notesu, baš kao što je imao Kloppa dok je još bio igrač i Tuchela kad se pojavio u omladinskoj školi.

“Za vrijeme mog staža u nogometu, često sam birao trenere koji su imali profesionalno iskustvo u drugim branšama”, objašnjava Heidel činjenicu da su i Tuchel i Tedesco radili poslove u industriji. “Takav razvojni put im otvara nove perspektive, drugačije načine kako se odnositi s ljudima. A za naše uvjete je to iznimno važno.“

Kad si na vrhu, onda sebi možeš dopustiti nekakve kompromise i polovična rješenja. Možeš ići utabanim putem. Jednostavno, resursi koje imaš ti to dopuštaju jer nesavršenosti možeš ispraviti viškom love koju imaš i kompenzirati manjak ideje igračima koji su bolji u odnosu na ono čime raspolaže konkurencija. Zato je u Cvajti bio dovoljan i Andersen, Mainz se vratio u Bundesligu jer je bio na razini s onima s kojima se natjecao.

Međutim, kad nemaš tu poziciju monopola i kad zaostaješ u resursima, onda se prostor za pogrešku drastično smanjuje i moraš biti kreativan kako bi nadoknadio razliku. Moraš biti i hrabar, tražiti vrijednost na mjestima koje su drugi zanemarili, prepoznati viziju i strast. Moraš pronaći rješenje koje nije očito i koje se ne nalazi na utabanom putu.

Takva se rješenja, doduše, ne nalaze često, jer čak i Heidel je našao samo trojicu koja su mu šaptala. Međutim, ima ih i prepoznat ćete ih po tome što imaju ideju. Onu ideju s velikim “I” iza koje stoji program i kod kojih, iako nemaju ime i renome u nogometu, jasno shvatite da znaju što govore i da imaju strast to i napraviti. I onda samo trebaju šansu.

Heidel je imao hrabrosti i takvim je ljudima davao šansu. Zato je zaslužio svaku sekundu onog osmijeha dok je promatrao kako cijeli svijet gleda Kloppa i Tuchela, dvojicu kojoj je baš on prvi dao šansu.