Ukratko, u tih devet minuta Hrvatskoj se dogodila katastrofa: zabila je tri i primila čak osam golova.

Pretprošle je godine IHF nakon dugo vremena promijenio pravila rukometne igre. Mijenjali su se kriteriji prekršaja i upute, ali uvođenje sedmog igrača u polju je bila daleko veća promjena, inovacija koja ukida ograničenje pozicije vratara i otvara čitav spektar novih taktičkih opcija. Treneri su time dobili priliku ući u vrli novi svijet.

Doduše, i prije te promjene se ponekad igralo sa sedmoricom igrača u polju. Bitna je razlika što je tada na terenu morao biti vratar. Ili barem igrač koji je glumio vratara noseći marker preko dresa. Naravno, on se mogao vratiti i stati na gol, pa ponekad i zaustaviti kakvu kontru, ali u suštini nije davao nekakvu opipljivu prednost napadu. Razlog je bio jednostavan: obrane su gotovo ignorirale igrača s markerom jer je bilo jasno kako on neće krenuti u realizaciju. Služio je kako bi poboljšao protok lopte, ali nije predstavljao realnu opasnost za gol jer nije davao napadu nepredvidljivost s obzirom na to da je strateški suludo ulaziti u udarac preko tog igrača koji može biti onemogućen u povratku na gol kad postoje šestorica drugih igrača koji se ne mogu zamijeniti s vratarom.

Ključ modernog rukometa je otvoriti prostor između sedam i devet metara, a upravo to nudi taktika sa sedmoricom igrača

Promjenom pravila dana je prednost napadu. Baš svaki igrač može krenuti u realizaciju i baš svaki njegov suigrač (obično bek zbog blizine ili krilo zbog brzine) može izaći van kako bi ušao vratar. Pozicijski napad je tom promjenom dobio na nepredvidljivosti, vratari su dobili mogućnost brzog ulaska u igru, a treneri su dobili nove prilike za stavljanje dodatnog fokusa na napadačku igru.

Hrvatskoj takva igra protiv Francuske nije pomogla. Eksperiment koji je trebao pokrenuti napad pretvorio se u katastrofu. Nije pomogla ni ove godine protiv Brazila, kada je katastrofa prešla u horor. Međutim, vrlo je opasno uopćavati vlastito neugodno iskustvo. Vrlo je opasno izvući iz onoga što se dogodilo nama definitivno pravilo u kojoj je igra sa sedmim čovjekom beskorisna ili čak štetna. Istom logikom možemo doći do zaključka kako su sedmerci štetni jer smo u izoliranoj situaciji protiv Brazila promašili dva od triju sedmeraca.

Kumulativni podaci na prošlogodišnjem prvenstvu govore kako je Hrvatska imala 57 posto uspješnosti u postavljenim napadima. Dakle, kad se izuzmu sedmerci i kontre, Hrvatska je zabijala tek nešto više od svakog drugog napada. Kad je igrala s igračem više, uspješnost skače na 74 posto, ili realizirana tri od četiriju napada. Razlika je očita. Slične su brojke i za Dansku (57%-75%), Francusku (52%-65%), Švedsku (48%-61%) i Španjolsku (53%-72%). Igra s igračem više u polju, a to pokazuju podaci za sve jače reprezentacije, daje prednost u napadu – najprije u kvaliteti udaraca, a onda i u realizaciji.

Imajući to na umu, logika igre s korištenjem sedmog igrača je jasna. S dvojicom pivota koja su postavljena između 1 i 2 te 3 i 4, napad može fiksirati obranu za liniju od šest metara i onemogućiti ih da agresivno izlaze prema vanjskoj liniji. Napad više ne koristi samo brojčanu prednost nego se oslanja i na specifičnost rukometa kao sporta u kojem se napad gradi paralelnim dodavanjima i u kojoj nema dubine prostora nego se brutalno puno toga zasniva na kutovima. U tom slučaju, vanjska linija dobiva prostor za bolje udarce i brži protok lopte, jer svako iskakanje iz zone je prilično lako kazniti dodavanjem na pivota ili produživanjem lopte na krilo.

Dinko Vuleta s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu napravio je istraživanje na uzorku hrvatskih vanjskih igrača i njihove učinkovitosti na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 2013. Rezultati su pokazali kako je učinkovitost udarca s devet metara tek nešto viša od 40 posto. Vanjski igrači to kompenziraju kvalitetom šutova koje dobivaju iz prodora i iz kontranapada, tako da im ukupna efikasnost raste na 55 posto. Važno je napomenuti da čak 61 posto od ukupnih udaraca dolazi s vanjskih pozicija, šutom s devet metara koji nije ni blizu toliko učinkovit koliko ostali elementi rukometne igre.

Nije to nikakav izuzetak ni posebnost ove generacije hrvatske rukometne reprezentacije jer Vuletino istraživanje o distribuciji i efikasnosti udaraca s devet metara potvrđuju i drugi znanstveni radovi na temu rukometa. Ti podaci da se daleko najviše postavljenih napada troši vanjskim udarcem i da je udarac s devet metara najmanje učinkovit segment rukometnog napada su naprosto univerzalna činjenica. Na Svjetskom prvenstvu 2009. hrvatski su bekovi uputili 189 udaraca s devet metara prema suparničkim vratima te su postigli 82 pogotka što daje prilično usporediv postotak realizacije od 43 posto i prilično usporediv postotak od ukupnih udaraca.

U svom znanstvenom radu o fizičkim zahtjevima u elitnim momčadima u njemačkom i švicarskom rukometu, Karel Madou došao je do zaključa da zaista elitne klupske momčadi s gotovo neograničenim budžetom, kao što je to Kiel, imaju 60,5 posto uspješnosti iz postavljenog napada, nešto slično onome što ima Hrvatska. Razlika je u tome što su njihovi šuteri još više koncentrirani na udarce s devet metara, a manje pokušavaju stvoriti višak prodorom. Za Kiel, čak gotovo 70 posto udaraca na utakmici otpada na vanjski šut, 57 posto ukupnih golova postižu bekovi, a učinkovitost s devet metara je nešto viša od 45 posto.

Stoga bi logično bilo uzeti strategiju igre u napadu koja diže efikasnost u najčešće korištenom segmentu napada. Tim više što je taj element istovremeno i najmanje učinkovit.

Moderni rukomet je itekako ubrzao ritam. U Bundesligi je, prema podacima koje izlaže Madou, 1996. u prosjeku bilo 55,1 napada jedne momčadi po utakmici, dok je 2004. broj skočio na 61,2, da bi se 2016. popeo na 64,6 napada po utakmici. Efektivno vrijeme igranja se povećalo s 48 na 54 minute, a prosječni broj kontakata igrača s loptom se u 60 minuta utakmice povećao s 90 na čak 172.

Generalno gledano, itekako se isplati forsirati tranziciju i brzi centar, čak i nakon primljenog gola, jer je vrijednost kontre nevjerojatna. Pa ipak, najviše golova i dalje zabijaju vanjski igrači i najveći postotak udaraca dolazi šutom s devet metara. Ključ svake dobivene utakmice je zona od sedam od 10 metara. Dakle, potrebno je omogućiti najbolje uvjete za igru u najkorištenijoj i najmanje efikasnoj zoni terena, a to bez dvojbe omogućuje igra sa sedmim čovjekom zbog specifičnosti funkcioniranja obrana.

Blokiranjem suparničke zone i onemogućavanjem izlaska prema šuterima napad dobiva mogućnost bolje i brže distribucije lopte, dobiva se veća mogućnost za ulazak u skok šut, ali i – ovisno o reakciji obrane – otvara se više prostora za asistenciju prema pivotima u solo prodorima srednjeg vanjskog. Drugi pivot zapravo omogućava da vanjski igrači uzimaju kvalitetnije udarce i dovode se u poziciju većeg statističkog izgleda za uspjeh.

Postavlja se pitanje: kako je onda Francuska napravila onakvu razliku u roku od samo devet minuta i zašto je Hrvatska doživjela horor protiv Brazila?

Odgovor je jednostavan: Hrvatsku poraza protiv Francuske i Brazila nije koštao sedmi igrač. Niti u ludilu. Izvući zaključak iz tog iskustva kako ne treba igrati sa sedmim igračem bilo bi jednako zaključivanju da ne treba šutirati sedmerce zato što smo zabili tek jedan od triju pokušaja protiv Brazila. Hrvatsku je poraza protiv Francuske i Brazila koštalo to što je sedmog igrača odigrala loše, presudne su bile izgubljene lopte i situacije u kojima je napad bio loše dizajniran, a ne to što se igralo bez vratara.

Naravno, igra sa sedmim daje i koncepcijski rizik. Hrvatska je prelomila utakmicu protiv Islanda, ali je izgubila protiv Francuske. Makedonija, Njemačka i Španjolska su redom imali različite ishode igrajući sa sedmim igračem; nijedna taktika nije savršena i nijedna taktika nije sama po sebi odgovor jer svaka koncepcijska odluka dolazi s rizikom. Međutim, stvari treba gledati u kontekstu.

Suparnik obranu i izgubljene lopte pretvara u napad u valovima.

Prvi val napada je čisti kontranapad. Tu igra sa sedmim igračem ne donosi nikakvu opasnost jer očekivana konverzija takvog napada je preko 85 posto. Dakle, ako izgubite čistu loptu ili suparnički vratar obrani lagani šut i obrambeni igrači izađu u čistu kontru, svejedno vam je imate li vratara ili nemate, izgledno je da ćete primiti gol. Dapače, bolja vam je šansa da vam protivnik šutira preko cijelog terena u prazan gol, jer je na velikom uzorku očekivani postotak pretvaranja takvih udaraca u golove manji nego što je u kontri, premda je Brazil zabio baš svaki pokušaj sa svoje polovice, što je zapravo rijetkost. Osim što djeluju demotivirajuće, golova na prazan gol ne treba se bojati jer se u standardnim situacijama kao što su bile protiv Makedonije, Islanda i Španjolske događaju rijetko, a izračunato je da se na prosječni broj napada u utakmici Bundeslige može primiti šest golova na prazan gol, a da i dalje budeš u plusu uz očekivani plus u realizaciji igrača više. Hrvatska je na prazan gol na prošlom Euru primila tek četiri od osam pokušaja. tako da je Brazil baš ekstremni slučaj koji je nastao zbog neobjašnjivih tehničkih grešaka, manjka koncentracije i podcjenjivanja suparnika.

Drugi val kontranapada je polukontra, a treći postavljeni napad na postavljenu obranu s napravljenim zamjenama. Ako računamo da je postavljeni napad onaj u kojem se i vratar stigao zamijeniti, on je u ovoj računici nebitan. Najveća opasnost je polukontra u kojoj, čak i ako vratar uđe, obrana nije posložena i zbog žurnog ulaska vratara za doslovno prvog igrača koji naiđe obrana nema svoju standardnu geometriju i napadi obično imaju visok postotak pretvaranja. Dakle, polukontra ili drugi val napada je puno veća sistemska mana igre sedam na šest nego čista kontra jer kad poklonite čistu loptu suparniku, tako je svejedno ide li na prazan gol ili ga ondje čeka vratar.

Postavlja se novo pitanje: zašto sve momčadi ne koriste taj model igre?

Prvi dio odgovora je: jer nekima jednostavno ne treba. Francuska, iako povremeno koristi taj sustav igre, ima krila koja bez problema ulaze na drugog pivota i otvaraju prostor zbilja elitnoj vanjskoj liniji na čelu s Nikolom Karabatićem i Nedimom Remilijem. U Danskoj Mikkel Hansen i Rasmus Lauge Schmidt ne trebaju veliku pomoć u otvaranju udarca, jednako kao ni Sander Sagosen i Kent Robin Tønnesen za Norvešku. S druge strane, nekima treba jer s njom podižu šanse da se bore s elitom; tako najbolji trener na svijetu Raúl González uvelike koristi tu taktiku i s njom je osvojio Ligu prvaka, jednako kao što ju je koristio i najskuplji trener na svijetu Dagur Sigurðsson.

Drugi dio odgovora je: zato jer je ovo relativno novo pravilo. Niti su napravljena prava opsežna znanstvena i statistička istraživanja niti su treneri još pronašli odgovarajuće metode za izvođenje napada. Taj napad nudi mnogo, ali i traži gotovo nepogrešivu uigranost i donošenje odluka. Dok se ne popularizira i globalno prihvati, teško je očekivati da će se treneri odreći svojih konzervativnih metoda rada. Uostalom, metode koje izlaze iz okvira uobičajenog i tradicionalnog najbrže vode do otkaza, jer nitko ne bi propitivao trenerovu krivnju kad bi suparnik zabio šest čistih kontri na samog vratara kao što će kriviti trenera radi krive taktike kad tih šest golova završi u praznom golu. Za prvi bi slučaj svi krivili dekoncentrirane igrače, dok za drugi krive trenerovu lošu taktiku, iako je krivica ponovo na tehničkim greškama igrača i ishitrenim odlukama.

Ključ modernog rukometa je otvoriti prostor između sedam i devet metara, a upravo to nudi taktika sa sedmoricom igrača. Tako se najbolje kontroliraju specifičnosti rukometa kao igre kao što je manjak dubine prostora i horizontalnost u izgradnji napada. Jednostavno, ne postoji bolji način da skinete obranu s ruke napadača u zone iz kojoj se događa daleko najveći broj udaraca tako da upotrebom sedmog igrača stječete osjetnu prednost u napadu – najprije u kvaliteti udaraca, a onda i u realizaciji.

I istina, Hrvatska je protiv Francuske doživjela katastrofu i horor protiv Brazila, ali pravo bi iskustvo bilo iz toga izvući stvarne razloge zašto smo gubili utakmice. Uopćavati negativno iskustvo nema smisla, jer nismo izgubili zato što smo se odlučili za tu taktiku, nego zato što smo je loše odigrali. Suludo je odbaciti čitav spektar novih rješenja i ne pokušati ih usavršiti, jer korištenje sedmog igrača trenerima otvara vrli novi svijet rukometne taktike i postavljenog napada – onaj u kojem će slamati utakmice sedmim čovjekom, ali će se isto tako na njima neko vrijeme slamati pritisak javnosti čim prvi put presude uzastopne izgubljene lopte. Pobjede koje su ostvarene tom strategijom, a takvih je bilo, uzimaju se zdravo za gotovo, a porazi se dodatno problematiziraju iako su često puno češće posljedica tehničkih grešaka i dekoncentracije igrača nego krive taktičke odluke trenera.

Brojevi su prilično jasni. Sedmi igrač je isplativa taktika, njezine dobre strane debelo prelaze one loše i racionalno je koristiti takvu strategiju. Problem je što emocije često budu jače nego racio, a onda iskustvo nije ono što se čovjeku događa, nego ono što čovjek izvlači iz onoga što mu se događa. A hrvatska javnost izvlači krivi zaključak kako sedmi igrač nema smisla, nasuprot svemu što govore podaci i logika igre.