Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Sedmi čovjek

Dobrodošli u vrli novi rukomet. Pozvana je i Hrvatska

Aldous Huxley, autor distopijskog romana Vrli novi svijet, kaže kako iskustvo nije ono što se čovjeku događa, nego ono što čovjek izvlači iz onoga što mu se događa.

Na nedavnom rukometnom Euru Hrvatska je u 21. minuti utakmice bila u egalu s Francuskom. Lino Červar je tada odlučio pokrenuti napad, koji se zaista vidno mučio, vađenjem vratara i uvođenjem sedmog igrača u polje. Nekoliko izgubljenih lopti kasnije, Francuska je već do poluvremena otišla na prednost koja se pokazala nedostižnom.

Ukratko, u tih devet minuta Hrvatskoj se dogodila katastrofa: zabila je tri i primila čak osam golova.

Prošle je godine IHF nakon dugo vremena promijenio pravila rukometne igre. Mijenjali su se kriteriji i upute, ali uvođenje sedmog igrača u polju je mnogo veća promjena, inovacija koja ukida ograničenje pozicije vratara i otvara čitav spektar novih taktičkih opcija. Treneri su time dobili priliku ući u vrli novi svijet.

Doduše, i prije te promjene se ponekad igralo sa sedmoricom igrača u polju. Bitna je razlika što je tada na terenu morao biti vratar. Ili barem igrač koji je glumio vratara noseći marker preko dresa. Naravno, on se mogao vratiti i stati na gol, pa ponekad i zaustaviti kakvu kontru, ali u suštini nije davao nekakvu opipljivu prednost napadu. Razlog je bio jednostavan: obrane su gotovo ignorirale igrača s markerom jer je bilo jasno kako on neće krenuti u realizaciju. Služio je kako bi poboljšao protok lopte, ali nije predstavljao realnu opasnost za gol jer nije davao napadu nepredvidljivost s obzirom na to da je suludo ulaziti u udarac preko tog igrača koji može biti blokiran i onemogućen u povratku na gol kad postoje šestorica drugih igrača kojima nije primarno pokriti vrata.

Ključ modernog rukometa je otvoriti prostor između sedam i devet metara, a upravo to nudi taktika sa sedmoricom igrača

Promjenom pravila dana je prednost napadu. Baš svaki igrač može krenuti u realizaciju i baš svaki njegov suigrač (obično bek zbog blizine ili krilo zbog brzine) može izaći van kako bi ušao vratar. Pozicijski napad je dobio na nepredvidljivosti, vratari su dobili mogućnost brzog ulaska u igru, a treneri su dobili nove prilike za stavljanje dodatnog fokusa na napadačku igru.

Hrvatskoj takva igra protiv Francuske nije pomogla. Eksperiment koji je trebao pokrenuti napad pretvorio se u katastrofu. Međutim, vrlo je opasno uopćavati vlastito neugodno iskustvo. Vrlo je opasno izvući iz onoga što se dogodilo nama definitivno pravilo u kojoj je igra sa sedmim čovjekom beskorisna ili čak štetna.

Kumulativni podaci na cijelom prvenstvu govore kako je Hrvatska imala 57 posto uspješnosti u postavljenim napadima. Kad je igrala s igračem više, uspješnost skače na 74 posto. Dakle, razlika je očita. Slične su brojke i za Dansku (57%-75%), Francusku (52%-65%), Švedsku (48%-61%) i Španjolsku (53%-72%). Igra s igračem više u polju daje osjetnu prednost u napadu – najprije u kvaliteti udaraca, a onda i u realizaciji.

Imajući to na umu, logika igre s korištenjem sedmog igrača je jasna. S dvojicom pivota koja su postavljena između 1 i 2 te 3 i 4, napad može fiksirati obranu za liniju od šest metara i onemogućiti ih da agresivno izlaze prema vanjskoj liniji. U tom slučaju, vanjska linija dobiva prostor za bolje udarce i brži protok lopte, jer svako iskakanje iz zone je prilično lako kazniti dodavanjem na pivota ili produživanjem lopte na krilo.

Dinko Vuleta s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu napravio je istraživanje na uzorku hrvatskih vanjskih igrača i njihove učinkovitosti na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 2013. Rezultati su pokazali kako je učinkovitost udarca s devet metara tek nešto viša od 40 posto. Vanjski igrači to kompenziraju kvalitetom šutova koje dobivaju iz prodora i iz kontranapada, tako da im ukupna efikasnost raste na 55 posto. Važno je napomenuti da čak 61 posto od ukupnih udaraca dolazi s vanjskih pozicija, šutom s devet metara koji nije ni blizu toliko učinkovit koliko ostali elementi rukometne igre.

Vuletino istraživanje o distribuciji i efikasnosti udaraca s devet metara potvrđuju i drugi znanstveni radovi na temu rukometa i oni nisu nikakav izuzetak i posebnost ove generacije hrvatske rukometne reprezentacije. Na Svjetskom prvenstvu 2009. hrvatski su bekovi uputili 189 udaraca s devet metara prema suparničkim vratima te su postigli 82 pogotka što daje prilično usporediv postotak realizacije od 43 posto i prilično usporediv postotak od ukupnih udaraca.

U svom znanstvenom radu o fizičkim zahtjevima u elitnim momčadima u njemačkom i švicarskom rukometu, Karel Madou došao je do zaključa da zaista elitne klupske momčadi s gotovo neograničenim budžetom, kao što je to Kiel, imaju 60,5 posto uspješnosti iz postavljenog napada, nešto slično onome što ima Hrvatska. Razlika je u tome što su njihovi šuteri još više koncentrirani na udarce s devet metara, a manje pokušavaju stvoriti višak prodorom. Za Kiel, čak gotovo 70 posto udaraca na utakmici otpada na vanjski šut, 57 posto ukupnih golova postižu bekovi, a učinkovitost s devet metara je nešto viša od 45 posto.

Moderni rukomet je itekako ubrzao ritam. U Bundesligi je, prema podacima koje izlaže Madou, 1996. u prosjeku bilo 55,1 napada jedne momčadi po utakmici,  dok je 2004. broj skočio na 61,2, da bi se 2016. popeo na 64,6 napada po utakmici. Efektivno vrijeme igranja se povećalo s 48 na 54 minute, a prosječni broj kontakata igrača s loptom se u 60 minuta utakmice povećao s 90 na čak 172.

U takvom tempu protunapadi imaju jako velik utjecaj na rezultat. Posljedično, gol iz kontre ima najveću vrijednost jer suparnički pokušaj da izjednači rezultat pretvara u zaostatak od dva gola. Generalno gledano, itekako se isplati forsirati tranziciju i brzi centar, čak i nakon primljenog gola, dok je vrijednost kontre nevjerojatna. Pa ipak, najviše golova i dalje zabijaju vanjski igrači i najveći postotak udaraca dolazi šutom s devet metara. Ključ je zona od sedam od 10 metara. Dakle, potrebno je omogućiti najbolje uvjete za igru, a to bez dileme omogućuje igra sa sedmim čovjekom.

Bokiranjem suparničke zone i onemogućavanjem izlaska prema šuterima napad dobiva mogućnost bolje i brže distribucije lopte, dobiva se veća mogućnost za ulazak u skok šut, ali i – ovisno o reakciji obrane – otvara se više prostora za asistenciju prema pivotima u solo prodorima srednjeg vanjskog. Drugi pivot zapravo omogućava da vanjski igrači uzimaju kvalitetnije udarce i dovode se u poziciju većeg statističkog izgleda za uspjeh.

Postavlja se pitanje: kako je onda Francuska napravila onakvu razliku u roku od samo devet minuta?

Odgovor je jednostavan: Hrvatsku poraza protiv Francuske nije koštao sedmi igrač. Niti u ludilu. Izvući zaključak iz tog iskustva kako ne treba igrati sa sedmim igračem bilo bi jednako zaključivanju da ne treba šutirati sedmerce zato što je Arpad Šterbik obranio tri penala u polufinalu protiv Francuske. Hrvatsku je poraza protiv Francuske koštalo to što je sedmog igrača odigrala loše, presudne su bile izgubljene lopte i situacije u kojima je napad bio loše dizajniran, a ne to što se igralo bez vratara.

Naravno, igra sa sedmim daje i koncepcijski rizik. Hrvatska je prelomila utakmicu protiv Islanda, ali je izgubila protiv Francuske. Makedonija, Njemačka i Španjolska su redom imali različite ishode; nijedna taktika nije savršena i nijedna taktika nije sama po sebi odgovor jer svaka koncepcijska odluka dolazi s rizikom.

Suparnik obranu pretvara u napad u valovima.

Prvi val napada je čisti kontranapad. Tu igra sa sedmim igračem ne donosi nikakvu opasnost jer očekivana konverzija takvog napada je preko 85 posto. Dakle, ako izgubite čistu loptu ili suparnički vratar obrani lagani šut i obrambeni igrači izađu u čistu kontru, svejedno vam je imate li vratara ili nemate, izgledno je da ćete primiti gol. Dapače, bolja vam je šansa da vam protivnik šutira preko cijelog terena u prazan gol, jer očekivani postotak pretvaranja takvih udaraca u golove je manji nego što je u kontri. Osim što djeluju pomalo demotivirajuće, golova na prazan gol ne treba se bojati jer se događaju rijetko, a izračunato je da se na prosječni broj napada u utakmici Bundeslige može primiti šest golova na prazan gol da i dalje budeš u plusu uz očekivani plus u realizaciji igrača više. Hrvatska je na prazan gol primila tek četiri od osam pokušaja. A ako procijenite da nema smisla riskirati, nijedno pravilo ne brani da i dalje igrate s markerom.

Drugi val kontranapada je polukontra, a treći postavljeni napad na postavljenu obranu s napravljenim zamjenama. Ako računamo da je postavljeni napad onaj u kojem se i vratar stigao zamijeniti, on je u ovoj računici nebitan. Najveća opasnost je polukontra u kojoj, čak i ako vratar uđe, obrana nije posložena i zbog žurnog ulaska vratara za doslovno prvog igrača koji naiđe obrana nema svoju standardnu geometriju i napadi obično imaju visok postotak pretvaranja tih napada.

Postavlja se novo pitanje: zašto sve momčadi ne koriste taj model igre?

Prvi dio odgovora je: jer nekima jednostavno ne treba. Francuska, iako povremeno koristi taj sustav igre, ima krila koja bez problema ulaze na drugog pivota i otvaraju prostor zbilja elitnoj vanjskoj liniji na čelu s Nikolom Karabatićem i Nedimom Remilijem. U Danskoj Mikkel Hansen i Rasmus Lauge Schmidt ne trebaju veliku pomoć u otvaranju udarca, jednako kao ni Sander Sagosen i Kent Robin Tønnesen za Norvešku. S druge strane, nekima treba jer s njom podižu šanse da se bore s elitom, tako najbolji trener na svijetu Raúl González uvelike koristi tu taktiku, jednako kao što ju je koristio i najskuplji trener na svijetu Dagur Sigurðsson.

Drugi dio odgovora je: zato jer je ovo relativno novo pravilo. Niti su napravljena prava opsežna znanstvena i statistička istraživanja niti su treneri još pronašli odgovarajuće metode za izvođenje napada. Taj napad nudi mnogo, ali i traži gotovo nepogrešivu uigranost i donošenje odluka. Dok se ne popularizira i globalno prihvati, teško je očekivati da će se treneri odreći svojih konzervativnih metoda rada. Uostalom, metode koje izlaze iz okvira uobičajenog i tradicionalnog najbrže vode do otkaza.

Ključ modernog rukometa je otvoriti prostor između sedam i devet metara, a upravo to nudi taktika sa sedmoricom igrača.

I istina, Hrvatska je protiv Francuske doživjela katastrofu, ali iskustvo bi bilo izvući iz toga razloge zašto smo loše odigrali sedmog igrača. Uopćavati negativno iskustvo nema smisla, jer nismo izgubili jer smo se odlučili za tu taktiku, nego jer smo je loše odigrali. Suludo je odbaciti čitav spektar novih rješenja i ne pokušati ih usavršiti, jer korištenje sedmog igrača trenerima otvara vrli novi svijet rukometne taktike i postavljenog napada – onaj u kojem će slamati utakmice sedmim čovjekom, ali će se isto tako na njima slamati pritisak javnosti čim prvi put presude uzastopne izgubljene lopte.