Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Serijski povratnik

Mnogi obećavaju da će se vratiti u svoj klub; kultni Hleb je to i napravio. Četiri puta

Kad je Aljaksandr Hleb sada već pradavne 2000. napustio BATE i potpisao za Stuttgart, obećao je samo jednu stvar.

“Vratit ću se.”

Tada 18-godišnji Hleb i njegov mlađi brat Vjačaslaŭ napustili su rodnu Bjelorusiju za odštetu od samo 150.000 eura. Stuttgart je platio sitniš za dva potencijalno velika igrača, ali lokalni mediji su svejedno bili vrlo sumnjičavi. Smatrali su kako je bezveze trošiti bilo kakve resurse na nedokazane klince iz neke, za veliku većinu Nijemaca, misteriozne zemlje na rubu Europe koja je nastala raspadom SSSR-a i koja se nije mogla pohvaliti nekom velikom nogometnom tradicijom. Barem ne u usporedbi s onim što su mogli gledati doma u Stuttgartu. Znali su da je moguće naći vrhunske igrače u Istočnoj Europi, to im je dokazao tada još aktivni Krasimir Balakov, ali Hlebu jednostavno nisu vjerovali. I to nepovjerenje je itekako osjećao. Nije znao njemački i nije čitao novine, ali ipak je znao da ga prati nekakav oblak sumnje. Osjećao je kako je strano tijelo u jednoj sasvim drugačijoj kulturi, znao je da to nije njegov dom i to ga je pritiskalo.

“Bilo mi je teže prilagoditi se u svojoj prvoj godini u Stuttgartu nego u ijednoj drugoj točki života”, prisjetio se Hleb u intervjuu za FourFourTwo.  “Moj brat je došao sa mnom igrati u omladinskim kategorijama i živio je sa mnom. Da nije bio sa mnom, vratio bih se natrag u Bjelorusiju. Ponekad sam plakao. Psihološki, bilo je toliko teško, ali zajedno smo olakšavali jedan drugome.”

Međutim, ubrzo je počeo osjećati povjerenje.

Hleb je bio poseban igrač i to je dokazivao svakim danom u pet godina koliko je proveo u Njemačkoj. Čim je dobio priliku pokazati što zna s loptom, javnost je promijenila mišljenje iz početne skepse u potpuno oduševljenje. Od diktatora Felixa Magatha do mekanog Matthiasa Sammera, Hleb je u svakom sustavu igre bio onaj koji radi razliku. Od nedokazanog klinca iz jedne od bezličnih zemalja komunističkog bloka, Nijemci su odjednom u njemu vidjeli ponajboljeg igrača lige. Uklopio se i postao je prihvaćen. Stuttgart je postao njegov dom, a on je vukao sve konce i svakog suigrača na terenu činio boljim. Čarobnjakov učenik, prozvali su ga. U svakom driblingu je izgledalo kao da mu lopta bježi i da će mu je obrambeni igrač ukrasti, ali u svakom driblingu je vukao neki oblik magije i zadržavao potpunu kontrolu nad igrom.

U zadnjoj sezoni u Stuttgartu podijelio je najviše asistencija u ligi, dominirao je sredinom terena i stalno je iznova dokazivao kako je ponajbolji igrač lige. Uostalom, nitko nije toliko utjecao na tijek utakmica i toliko podizao šanse svoje momčadi za pobjedu. To je shvatio i Arsène Wenger; godinu dana nakon što su njegovi Invincibles ispisali povijest, iskrcao 15 milijuna eura za Hleba, 100 puta više nego što ga je Stuttgart platio BATE-u.

Početak u Arsenalu je bio istovremeno sličan onome u Stuttgartu i potpuno različit. U Njemačkoj su stvari na terenu štimale od prve sekunde, a po dolasku u Arsenal Hlebu je trebalo prilično vremena dok se prilagodi na brzinu igre i fizički stil igranja u Premier ligi. Međutim, od prvog trenutka se osjećao potpuno prihvaćenim.

“Wenger mi je bio poput oca. Bilo je iznimno lagano raditi s njim, uvijek si osjećao njegovu potporu”, prisjeća se Hleb početka u Arsenalu. “Za vrijeme svoje prve sezone u Engleskoj zaradio sam ozljedu igrajući za reprezentaciju. Zato sam, dok sam se pokušavao oporaviti od nje, rekao Wengeru kako bi možda bilo smisla da me pošalje na posudbu u Njemačku ili nešto tako. On nije htio ni čuti za to, rekao mi je da niti ne razmišljam o takvim stvarima i samo sam izletio iz sobe. Stvarno sam se osjećao kao da imam krila.“

I zaista, nakon početne prilagodbe, održao je Otoku školicu nogometa. Igrao je potpuno neopterećen, s krilima koja mu je dao Wenger. Razmišljao dva poteza unaprijed i uvijek je imao spremno rješenje. Lopta je od njega samo išla dalje. Ubrzavao je igru, davao je nevjerojatan ritam i manipulirao prostorom i suparnikom, a njegova moć na terenu bila je vidljiva u tome što su sve lopte koje je proslijedio dalje opet dolazile natrag njemu. Nije se skrivao, on je bio taj koji je upravljao utakmicom i donosio stotine malih ispravnih odluka. Činio je suigrače boljima, kontrolirao je sve oko sebe, ali opet — kada je to bio potrebno — bez problema je stvarao višak.

Morao sam se vratiti. Tu je počela moja karijera, tu su ljudi koji su me bodrili i omogućili mi da dođem tamo gdje sam došao

I taj njegov dribling je stvarno nešto po čemu ga pamtim. Valjda svi igrači koji nose spuštene štucne driblaju na poseban način. Uvijek nekako nespretno, drljavo i na rubu izgubljene lopte, ali uvijek s potpunom kontrolom. Uvijek nekako zakočeno i u strahu da ga neki siledžija ne polomi, ali uvijek okomito i precizno. Ima nešto romantično u lopti između spuštenih štucni, a Hlebu je valjda samo trebala prilika da pokaže kako je Čarobnjakov učenik. Zajedno sa Cescom Fàbregasom stvorio je tandem u sredini terena, prirodno partnerstvo koje je pokretalo slobodnu igru posjeda i kod kojeg je lopta samo klizila između igrača. Partnerstvo koje je, uostalom, Arsenal odvuklo u finale Lige prvaka.

“Ljudi me uvijek pitaju zašto sam napustio Arsenal, ali to je tako teško objasniti. Ne znam zašto, i sam sebe često pitam zašto sam otišao.”

Valjda je Barcelonin zov bio prejak. Hleb je postao jedno od prvih pojačanja u eri Pepa Guardiole, ali nikad nije dobio pravu šansu. U teoriji, bio je savršen dodatak sustavu koji se tada gradio u Barceloni, ali u praksi to nije baš zaživjelo. Nije pričao katalonski koji je dominirao u svlačionici i uvijek se osjećao pomalo izopćenim. Iz Arsenalova veznog reda, u kojem su bila četvorica igrača, prešao je u Barcelonu gdje su tri mjesta držali Xavi, Andrés Iniesta i Sergio Busquets, i tu jednostavno nije mogao istisnuti ljude koji su u takvom sustavu igre odgojeni, nije mogao upasti u najdominantniji vezni red u povijesti. Jednostavno, bio je pravi čovjek na pravom mjestu, ali u potpuno krivo vrijeme.

I otad je Hlebova karijera doživjela strmoglavi pad. Došao je sve do vrha, a onda su mu krila koja mu je dao Wenger podrezana i nikad više nije poletio toliko visoko. Mijenjao je posudbe, išao je natrag u Stuttgart, u Birmingham City i VfL Wolfsburg, a onda je potpisao za Krilja Sovjetov iz Samare. Nikad više nije bio onako dominantan kao što je bio u Arsenalu. Zadržao je onu nogometnu romantiku, ali nije ispunio svoj potpuni potencijal.

Međutim, ispunio je obećanje koje je dao na početku karijere. Vratio se u BATE i vratio je dug svom klubu.

Upravo je Hleb svojom fantastičnom partijom koju je okrunio asistencijom pomogao da BATE na gostovanju protiv Debrecena prođe dalje, preko čega je momčad došla do grupne faze Lige prvaka i u njoj doma pobijedila Bayern. Postao je prvak, zabio je tri gola, asistirao osam puta i bio je uvjerljivo najbolji igrač momčadi. Uostalom, te 2013. je u svom rezervoaru imao dovoljno goriva da pomogne klubu kojem je obećao povratak jednom davno kad je odlazio.

Na takva obećanja smo navikli. Ogromni postotak naših igrača pri odlasku iz HNL-a naglasi kako će se jednom vratiti natrag u klub koji ih je lansirao među elitu . Međutim, nismo navikli da netko stvarno ispuni svoje obećanje.

“Morao sam se vratiti. Tu je počela moja karijera, tu su ljudi koji su me bodrili i omogućili mi da dođem tamo gdje sam došao. Napravio sam mnogo u životu. Možda sam mogao i više, ali iznimno sam ponosan što sam došao u poziciju iz koje sam mogao ispuniti obećanje i pomoći svom klubu kad sam bio potreban.”

Rijetke su naše zvijezde koje su ispunile obećanje i zapravo se vratile, posebno u fazi karijere u kojoj se Hleb vratio u BATE.  Prvi put — jer nakon toga je još triput odlazio i triput se vraćao, napravivši parodiju od sebe, kluba i jednog davnog obećanja.

Nakon te 2013. kad je stvarno bio potreban, Hleb se vratio 2015. na poziv kluba da ponovo zajedno pokušaju izboriti Ligu prvaka. Uspjeli su još jednom, a Hleb je ponovo odigrao veliku ulogu. Ne presudnu kao dvije godine ranije, ali jednu od glavnih u prolasku Partizana i onda u osvajanju pet bodova u iznimno teškoj skupini s Barcelonom, Romom i Bayerom iz Leverkusena. Onda je, nakon još jedne turske epizode, Hleb došao u BATE da zajedno pokušaju izboriti Ligu prvaka po treći put. Ovaj put nisu uspjeli. Doduše, Hleb je asistirao u prvoj utakmici, ali je dotad već postao čovjek za 30-ak minuta, nije više radio onakvu razliku na terenu. Jednako kao što nisu uspjeli ni ove godine, u četvrtom povratku u BATE. Hleb je u prvoj utakmici protiv PSV-a ušao s klupe i zabio gol za izjednačenje, a u uzvratu je izdržao tek 30-ak minuta. Izašao je van već u prvom poluvremenu, a BATE je teško stradao.

Povratnik, iako je to naizgled prokušan recept, više nije isti igrač kao što je bio 2013. Možda je isti čovjek od riječi koji osjeća dug prema svom klubu i koji će se vratiti kad god ga BATE pozove, ali dribling između onih spuštenih štucni sve češće završi izgubljenom loptom.

Hleb je prije 18 godina napustio Bjelorusiju za samo 150.000 eura. Kroz svoja dva uspješna povratka i dva plasmana u grupnu fazu Lige prvaka donio je višestruko više novca svom klubu. Ali još važnije, ispunio je svoje davno obećanje navijačima — vratio se kad ga je klub trebao. I time je pokazao koliko je zapravo velik.