Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Šime, Cholov komandos

Zašto je 'slučajni' bek Vrsaljko simptom problema u hrvatskom nogometu

Ljudi generalno žive u iluziji da puno više upravljaju vlastitim životima nego što je to slučaj u stvarnosti. Ponekad su duboko zakopane, ali uvijek postoje stvari koje nas određuju. Nekad su to fizički ili intelektualni limiti, ali obično se sve svodi na iskustva koja smo doživjeli. Nismo niti svjesni koliko je u svakoj odluci i u svakom stavu tako teško pobjeći od onoga što su nas drugi naučili da budemo. Nogomet samo potvrđuje to pravilo.

Recimo, Diego Simeone je stasao u podmlatku Vélez Sársfielda, kluba kojeg je trenirao i obilježio Victorio Spinetto.

Guillermo Stábile je 19 godina bio izbornik Argentine, da bi nakon blamaže na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj 1958. dobio otkaz na klupi Gaučosa. Stábile je imao svoju nogometnu viziju, za vrijeme igračke karijere bio je centarfor i kao trener tražio je igru koja je zabavljala publiku, težio je imaginaciji i napadačkom nogometu. Birao je zato igrače koji mu mogu isporučiti tehničko savršenstvo driblinga i kombinatorike, potpuno zanemarujući taktičku odgovornost i duel igru. Posljedica je bila izrazito atraktivan nogomet kad su stvari išle kako je on zamislio, ali nuspojava je bila da je u zadnjoj utakmici grupne faze, kada u obzir nije dolazilo ništa osim pobjede koja je vodila dalje, Argentina izgubila od Čehoslovačke 6:1. Usprkos svom talentu na njenoj strani, suparnik je bio taktički potkovaniji i fizički spremniji.

Nacija je bila bijesna i navijači su zahtijevali promjenu. Na dočeku reprezentacije na aerodromu u Buenos Airesu skupilo se više tisuća ljudi koji su došli samo kako bi vrijeđali Stábilea i njegove reprezentativce. Naravno, bilo je apsolutno nužno izabrati novog izbornika pri čemu je prvi i osnovni kriterij bio da bude dijametralno suprotnih nogometnih ideja. Izbor je pao na Spinetta, u tom trenutku trenera Vélez Sársfielda.

Nije se dugo Victorio Spinetto zadržao na klupi Gaučosa, tek godinu dana. Međutim, to što je izabran u tom trenutku dovoljno govori kakav je bio njegov trenerski stil i pogled na nogomet. Za razliku od Stábilea, u njegovoj filozofiji igre bila je prvo obrana, disciplina, odgovornost i duel igra. On je u igračkoj karijeri bio centarhalf i tražio je čvrstoću i agresivnost, imajući na umu pobjedu kao jedini cilj. Često i po svaku cijenu. Stoga je birao igrače koji mu mogu isporučiti određenu prednost nad suparnikom, one koji su mogli udariti tamo gdje je suparnik najslabiji i na kojima je mogao graditi igru kao koncept gerilskog ratovanja.

Bek se mora stvoriti i za to je potrebna potpuna promjena paradigme rada u klupskim selekcijama

Spinetto je veći dio svog života u Vélezu. Prvo je neko vrijeme bio igrač, a zatim je svoj pečat ostavio kao i trener. Prije nego što je preuzeo Argentinu, bio je čak 14 godina trener Vélezove prve momčadi, a zatim se nešto kasnije vratio u klub još desetak godina brusiti mlade nade u klupskoj omladinskoj školi. Nakon toliko godina, nije ni čudo da se identitet kluba savršeno podudarao s načinom na koji je Spinetto percipirao nogomet. Temelj svega je bila jaka obrana, kontranapad, agresivna igra i čvrstoća, zamke u koje se hvatalo suparnika.

Da je Diego Simeone odrastao negdje drugdje, možda bi ispao sasvim drugačiji igrač. U kulturi koja je njegovala drugačije vrijednosti, vrlo je izvjesno da bi Simeone imao drugačiji pristup taktici i nogometu. Međutim, njega je odgajao Spinetto i on je od samog početka uronjen u specifični način razmišljanja. Od prvih nogometnih koraka razmišljao je gerilski, o tome kako uhvatiti suparnika u zamku i gdje ostvariti prednost nad njim. Naravno da mu je onda teško pobjeći od onoga što ga je Spinetto naučio da bude. I koliko god živjeli u iluziji da uvijek sami radite svoje životne izbore, sasvim je logično da je Simeone identitet kluba prihvatio kao svoj.

Simeone i dalje razmišlja onako kako je naučio u Vélezu. Dio je to njegova karaktera, nešto što je toliko duboko u njemu da je postalo ono što on zapravo jest. Njegov trenerski stil je imati čvrstu i agresivnu zonu, zadržati kompaktnost linija u obrani i izlaziti naprijed kroz kontranapad. Međutim, to je stil još stotina drugih trenera koji se vode reaktivnim stilom. A da biste se razlikovali od stotina drugih, ponekad je dovoljna samo sitnica. Jedna zamka kojom ćeš ostvariti prednost nad suparnicima.

Simeone je tu sitnicu pronašao u bekovima.

Moderni nogomet s dominantnim konceptom zonske obrane nosi određene zakonitosti. Jedna od tih zakonitosti je, a toga se pridržava ogromna većina drugih trenera, da se od bekova traži postavljanje prema stoperima koji predvode obrambenu liniju i kretanje zone. Jednostavno, nogomet se tako igra. Baš zato što je riječ o dogmi, Simeone je upravo tu našao način kako ostvariti prednost nad suparnicima.

Ideja obrane koja se savršeno prilagođava suparniku i harmonično klizi s lijeva na desno oduzimajući opcije suparniku temelji se na bekovima koji stoje sasvim široko, praktički odvojeni od stopera. Dakle, Simeone svojim bekovima ne naređuje da drže zonu, njihov je zadatak odsjeći suparnička krila i odigrati agresivnu obranu na njih. Dok ostali drže zonu i sinkronizirano se pomiču prema zamišljenim tračnicama, bekovi igraju jedan-na-jedan. Bez toga Atlético Madrid ne može ispuniti svoj plan igre.

Glavni komandos u Simeoneovom gerilskom ratovanju je Filipe Luís. U proteklih pet punih sezona u kojima je nastupao za Atlético predriblan je samo 89 puta, a pritom je uspješno startao čak 612 puta. S takvim suludo uspješnim brojkama, očekivalo bi se da će se nametnuti u bilo kojoj drugoj ekipi. Međutim, kad je otišao u Chelsea, nije izgledao niti kao vlastita sjena i nakon samo godinu dana vratio se natrag pod Simeoneove skute.

Ključ je u tome što je Filipe Luís igrajući za Figueirense svoju karijeru započeo kao ofenzivni veznjak. U lijevog se beka pretvorio s vremenom, lutajući po Europi, ali njegov instinkt igranja obrane je ostao isti onaj kakav je naučio igrajući ‘desetku’ u brazilskim ligama. On napada individualno, pritišće i grize, to je ono što je njegov identitet. U normalnim modelima igre, to znači puno ispadanja iz zone i previše lopti koje prođu između njega i stopera. Jednostavno ne može pobjeći od onoga što je naučio biti. Kod većine drugih trenera to je problem, ali u Simeoneovu sistemu on je idealni dio slagalice.

Na drugoj strani je prilično dugo vremena operirao Juanfran. S obzirom da je već navršio 33, Simeone je morao pronaći zamjenu i izbor je pao na Šimu Vrsaljka. A izgleda da je dugoročno rješenje, jer je potpisao novi ugovor koji ga za Madrid veže do 2020.

Vjerojatno Simeone u skautiranju nije preskočio ono igranje rukom na Poljudu kad je Vrsaljko obranio gol, ali to je Cholu pokazalo samo da je Vrsaljko spreman na sve poteze kako bi povukao momčad do pobjede. Gerilsko ratovanje potpuno opravdava takve metode borbe i zbog toga se Vrsaljko uklapa u karakter koji Simeone traži od svojih igrača. Još puno važnije je što se u momčad uklapa i stilom igre. Baš kao i Filipe Luís.

Nismo niti svjesni koliko je u svakoj odluci i u svakom stavu tako teško pobjeći od onoga što su nas drugi naučili da budemo.

Šime Vrsaljko je, čak i na onoj elitnoj razini nogometa, sasvim korektan desni bočni igrač. Međutim,  on je idealni nastavak za Simeonov stil igre baš zato što nikad nije naučen da u svoju igru unese išta više od agresivnosti, fizičkog aspekta igre i individualnog talenta za markiranje koje posjeduje. Jednako kao što Filipe Luís nije bio odgajan da bi bio bek, tako nije ni Šime Vrsaljko, koji je bio prepušten sam sebi. Obojica su prilično slučajno postali bekovi – Filipe Luís jer nije bio dovoljno talentiran biti desetka, a Šime jer nije imao nekoga tko će ga odrediti, tko će ga naučiti boljem zonskom pokrivanju, što je bilo očito u problemima koje je imao kada je Genoa prelazila u formacije s četiri igrača u zadnjoj liniji. Čim je prešao u Sassuolo i zauzeo poziciju bočnog igrača u formaciji 3-5-2 uz osiguranje trećeg stopera, njegova je produkcija ponovo rasla.

Vrsaljko ima talent i na račun tog talenta došao je do toga da je standardni član Atlético Madrida. Međutim, malo ekipa igra kao Atlético i – jednako kao što je Filipe Luís imao probleme izvan specifičnog sustava igre – iste bi probleme mogao imati i Vrsaljko.

A to je veliki problem hrvatskog nogometa.

Ne zbog toga što će Vrsaljko biti problem u reprezentaciji. Neće, s obzirom da razina igre u reprezentacijama zbog više razloga taktički prilično kaska za onim što nude elitni klubovi i samo na račun svog talenta Vrsaljko može više nego korektno pokriti zahtjeve pozicije. Problem je jer očito nemamo ideju kako stvoriti bekove.

Moderni nogomet od bočnih igrača traži nevjerojatno mnogo. Više bekove kao igrače ne definira samo brzina i moć ponavljanja, nego tehničke kvalitete te vizija igre. Fokus izgradnje napada sve više skreće prema bekovima, od njih se traži vrhunsko donošenje odluka i mogućnost da odjednom šire napad i daju ravnotežu u slučaju kontre. Da su sposobni  držati zonsku obranu odavno se podrazumijeva. Imati igrača koji svoju igru gradi na agresivnosti, fizikalijama i talentu za startove je dovoljno za igrati u Atléticu s obzirom na to da Simeoneov gerilski plan igre bekove vidi kao komandose. Međutim, vrlo brzo će tržište preplaviti produkcija bekova koji uz te karakteristike imaju i sve potrebno za igranje u svim modernim sustavima.

Samo što je te igrače netko naučio da budu to što jesu. Kao što je Simeone u Vélezu primio crte svog karaktera, tako i hrvatski nogomet treba početi raditi na tome da odgaja kompletne igrače za različite pozicije.

Luka Modrić se dogodi, a bek se mora stvoriti i za to je potrebna potpuna promjena paradigme rada u klupskim selekcijama. Inače nas čeka još puno godina s problemom bekova.