Svesti cijelu priču na sreću i jedan promašeni penal u raspucavanju znači previše pojednostavniti stvari.
U prvom poluvremenu CSKA je imao problema na desnoj strani. Linije su pucale već kod prvog dodavanja u dubinu, a od ukupno 19 ključnih dodavanja — a ključno dodavanje je po InStatovoj definiciji ono koje vodi do udarca, čiste šanse ili dodavanje kojim se izbacuje više od tri suparnička igrača u istoj liniji — osam ih je došlo u prvom poluvremenu baš na toj desnoj strani CSKA-ove obrane. I umjesto da Osijek dodatno optereti suparnika u toj zoni koja se nudila kao njegov očiti meki trbuh i još jednim golom slomi utakmicu, povučena je ručna.
Slično se dogodilo u prvoj utakmici u kojoj je primarno bilo ne primiti pogodak. Mirko Marić se s pozicije napadača spuštao na lijevo krilo i Osijek je prelazio u formaciju 5-4-1 s kojom je potpuno zatvorio suparnika, bekovima markirajući bekove, a krilima blokirajući linije dodavanja prema unutra. S takvim pristupom Osijek je po oduzetoj lopti bio jednodimenzionalan, krila su bila daleko od pozicije u kojoj mogu napasti zadnju liniju, a Antonio Mance je bio okružen s trojicom stopera i nije imao prilike okrenuti se licem prema golu. U uzvratnoj utakmici Osijek je nakon postignutog gola ostao braniti poziciju jako sličnim pristupom, posebno nakon što je László Kleinheisler prisilno napustio teren.
Osijek je ispao jer su Mile Škorić i Petar Bočkaj promašili svoje penale, ali u suštini pogriješio je Dino Skender.
Osijek je protiv CSKA-a odigrao bez pravog identiteta, bez rizika i s nedorečenim stilom u kojem se nije vidio trenerski potpis nego pritisak i grčevita želja da se prođe
Gledajući obje utakmice, ključnim detaljem se pokazuje činjenica da je Osijek puno premalo riskirao i to ga je koštalo prolaska protiv momčadi od koje je, objektivno, puno jači. Naprosto, kad utakmicu svjesno svedeš na oprezno ispitivanje snaga, onda isto tako svjesno pristaješ na to da je može riješiti neki izolirani nesretni slučaj. I upravo se to dogodilo Osijeku. CSKA je zabio gol u Sofiji gotovo ni iz čega, a onda je u Osijeku prošao u raspucavanju. CSKA nije odigrao gotovo ništa, ali prolazi dalje jer to je rizik na koji je Skender pristao kad je odlučio ne riskirati.
Ovo ispadanje je možda udar na planove, ali ne bi trebalo raditi dramu jer krivo je razmišljanje da postoji trener koji neće raditi pogreške. Takav ne postoji — a i da postoji, sigurno ne bi radio u HNL-u. Skender je trebao igrati aktivnije, napasti slabijeg suparnika i ne zadovoljiti se svođenjem utakmice na jedan ili dva izolirana slučaja jer je to točno onaj kontekst koji je najviše odgovarao CSKA-u, momčadi koja je znala da u drugačijim uvjetima nema nikakve šanse. Ali to nije problem za Osijek niti o tome Skender treba previše razmišljati. Takve stvari se dogode i sastavni su dio nogometa.
Ono o čemu Skender treba razmišljati je da mu momčad mora imati identitet i jasan stil, sustav igre kroz koji će od postojećeg kadra izvući dodatnu vrijednost.
Kontinuitet rada će dobiti, a to je vrlo važno. Sve da je ispadanje protiv CSKA bilo i još teže ili da su njegove pogreške bile još katastrofalnije, teško je vjerovati da bi sportski direktor Alen Petrović otpustio trenera. Naprosto, utjecaj Petrovićeva prvog suradnika Marina Skendera je toliki da trener Dino Skender može računati na punu podršku cijele organizacije i da ima sve moguće uvjete za rad.
I točno tako bi trebalo i biti. Skender je u drugoj momčadi — a jednim dijelom i u Prvoj HNL kroz niz zanimljivih elemenata koje je implementirao u igru — dokazao da je riječ o vrlo talentiranom mladom treneru koji ima ideju i sposoban je graditi prepoznatljiv stil igre. Dok te elemente koje je povremeno pokazao ne poveže u kompletnu igru, Skender će raditi pogreške kakve je radio protiv CSKA. I to je sasvim prihvatljivo. Niti je nogomet egzaktna stvar u kojoj je točno rješenje uvijek sasvim jasno, jer često se dogodi da jedan i jedan nisu dva, niti je moguće učiti bez pogrešaka. Ovakve utakmice su odlična opomena treneru.
Ono što nikako ne bi smjelo biti prihvatljivo da Skender odradi svoj razvoj onako kako ga je napravio Zoran Zekić.
Zekić je obilježio jednu fazu razvoja kluba, odradio je svoj posao koji mu nitko ne može oduzeti i na račun toga je dobio dovoljno vremena i prilika da dokaže da može biti ono što Osijeku treba. Problem je u tome što njegov pristup nije bio dovoljan za ambicije koje je Osijek imao. Prečesto je njegov Osijek prosipao bodove u malim utakmicama i protiv suparnika koji su bili potpuno inferiorni, a na kraju je ostao bez posla jer je bio tvrdoglav kada je Osijeku trebala razina više.
Ako Osijek želi biti simbol onoga što Ivan Meštrović želi, onda trener mora imati određenu razinu koju mora ispratiti jer, kao što je to Meštrović jednom fino objasnio, Osijek je na putu na kojem “nema empatije za zaostale u pokretu”.
Skenderov put je djelovao jasnim. Formacija je bila 3-4-3, ali onda je klub odlučio iskrcati 1,3 milijuna eura za Mancea. Problem je taj što je Mance svojim igračkim profilom jako sličan onome što na teren donosi Marić i Skender je morao adaptirati ideju te zaigrati 3-5-2, jer nijedan od njih dvojice ne može igrati krilnu poziciju i operirati između linija. Problem će biti riješen tako što će Marić u skoroj budućnosti vrlo vjerojatno napustiti klub i otići u inozemstvo jer je iza sebe imao odličnu sezonu, ali u ovom ključnom dijelu sezone to je bio velik problem.
Na stranu činjenica da je 1,3 milijuna eura ogroman novac za domaće uvjete i da se za takav keš moglo privući vrhunskog igrača slobodnih papira, kao što je Kévin Théophile-Catherine došao u Dinamo. Mance će, čak ako tu odštetu uzmemo u kontekstu amortizacije na tri godine, biti jedan od najskupljih igrača u ligi, a Skender u ključnim utakmicama sezone nije imao ono što mu je trebalo, iako je potrošena solidna suma.
I to mu može poslužiti kao mali alibi u cijeloj situaciji. Osijek je protiv CSKA-a odigrao bez pravog identiteta, bez ikakvog rizika i s nedorečenenim stilom u kojem se nije vidio trenerski potpis nego pritisak i grčevita želja da se prođe dalje po svaku cijenu. I baš zato je ispao.
Ali to ispadanje nije neka drama. Osijek je još u fazi razvoja, još mora učiti lekcije koje porazi donose i još mora slagati priču za dalje, iako su ambicije već sada velike. Sa Zekićem dugo vremena Meštrović i Petrović nisu željeli naučiti lekciju i prihvatiti očito, a još jedno ispadanje u drugom pretkolu im treba doći kao opomena. Ono što klub treba napraviti nakon ovog ispadanje je bolje i preciznije određivati igrače koji su treneru potrebni za njegov stil igre, produbiti skauting i uložiti u drugačije metode evaluacije igrača kroz analitiku koja će im dati dublji uvid u kvalitete ciljanih pojačanja. Ono što trener treba napraviti je osigurati da mu momčad mora imati identitet i jasan stil, sustav igre kroz kojeg će od postojećeg kadra izvući dodatnu vrijednost.
CSKA je bio ozbiljna opomena.
