Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Šminker i vučica

Paulo Fonseca je novi Romin trener. Je li to početak jednog divnog prijateljstva?

U trenutku kad je Mircea Lucescu napustio Šahtar činilo se kako je raspad sistema gotovo neizbježan.

Klub je napustio Donjeck koji je, zbog blizine ruske granice i logističkog puta prema Krimu, još uvijek ratna zona i preselio se u egzil u Lavov, grad na samom zapadu Ukrajine uz granicu s Poljskom koji je udaljen 1200 kilometara od Donbass Arene. Što zbog rata, što zbog odredbi kojima je FIFA zabranila Third Party Ownership, stao je stalni priliv talentiranih brazilskih nogometaša koji su bili dio nogometnog identiteta Šahtara, a zbog visoke inflacije postalo je gotovo nemoguće dovoditi već etablirane europske igrače.

Uostalom, ni gazda Rinat Ahmetov više nije bio pretjerano financijski solventan, dijelom zbog rata u kojem mu je onemogućeno poslovanje iz rudnika u Donbasu, dijelom zbog promjene političke klime u zemlji u kojoj je ostao bez onih koji su mu čuvali leđa.

I uz sve to otišao je i Lucescu. Trener koji je klub vodio 12 godina je prije svega bio sinonim za stabilnost. Koji god igrači dolazili i odlazili, koliko god je rat promijenio sve — navijačima je bilo dovoljno vidjeti onu njegovu sijedu glavu i čuti kako smireno govori da bi imali povjerenja kako je sve pod kontrolom.

Ljudi su takvi, vole ono što im je poznato i s čime se mogu poistovjetiti. Kad bi Mircea Lucescu izašao pred kamere i nešto rekao, onako sijed i blago raščupan, s podočnjacima, vječno u trenirci ili dva broja prevelikoj košulji, ljudi su u njemu vidjeli prototip starog profesora tjelesnog iz SSSR-a. Bez glume, bez šminke, bez ičega lažnog, samo esencija onog poznatog. Njegovi su trofeji impresivni, ali razina povjerenja koju je imao u javnosti je bila još impresivnija i sezala je do te mjere da je Lucescu imao svoj kip ispred stadiona u Donjecku.

I kad je on objavio da odlazi, Šahtar je, ukratko, bio u problemima.

Fonseca ima ogromnu karizmu jer se zna predstaviti javnosti, nametnuti kroz svoju iskrenost i pridobiti simpatije

Na mjesto čovjeka koji je simbolizirao nadu i povjerenje doveden je Paulo Fonseca. Konstantno ušminkan, zalizan i u zategnutim odijelima, za razliku od Lucescua, Fonseca nije znao ni ukrajinski ni ruski jezik. Nije ih imao niti neku volju učiti, a s obzirom da je imao tek 42 godine nije imao na čemu graditi autoritet, tim više što je prvi dojam koji je ponudio navijačima bio ispadanje od Young Boysa u kvalifikacijama za Ligu prvaka nakon što je u prvoj utakmici pobijedio s 2:0. Kad se uzme u obzir da mu ni epizoda u Portu nije prošla pretjerano dobro i da je bio sušta suprotnost Lucescuu, logično je da javnost nije vjerovala kako je on pravi izbor za klupu Šahtara.

Fonseci je, doduše, u početku vjerojatno dobro došla činjenica da nije znao ukrajinski. Da se sam Bog spustio na zemlju i preuzeo Šahtarovu klupu, teško bi mu navijači jednako vjerovali koliko su vjerovali Lucescuu. Jednostavno, Fonseca se našao u situaciji u kojoj se nije mogao uspoređivati s prethodnikom i zato je nastavio raditi po svome.

Na papiru, nije puno promijenio u odnosu na ono što je radio Mircea Lucescu. Šahtar je nastavio igrati u formaciji 4-2-3-1, a većina napadačke opasnosti je dolazila preko krilnih igrača i nitko ga nije mogao optužiti da izmišlja toplu vodu. Međutim, na terenu su stvari bile dosta drugačije jer Fonseca je kroz svega par detalja potpuno promijenio način na koji je cijela momčad igrala.

Prvo, obrana je igrala puno više u terenu. Ivan Ordec, Jaroslav Rakicki i Serhij Krivcov su svi redom prilično spori igrači, ali Fonseca je inzistirao da igraju visoko, gotovo na centru. Obično treneri na taj način žele ostvariti uvjete da napadači i veznjaci mogu ući u presing, ali on je želio postići da mu momčad kontrolira ono što se u Italiji zove zona di rifinitura, međuprostor između obrane i vezne linije. U suštini, Šahtar se branio u dvostrukom bloku, ali ne na standardni način kad se vezna linija spusti prema obrani kako bi zaštitila stopere, nego na način da se stoperi dignu visoko i riskiraju da protivnik iskoristi ogroman prostor iza njihovih leđa sve kako bi olakšali posao veznoj liniji.

Drugi važan detalj je postavljanje krila. Šahtar je – barem na papiru – i dalje igrao s 4-2-3-1, ali je u praksi Fonseca uvlačio krila toliko da je de facto imao tri desetke na terenu. Koliko je god Maurizio Sarri sa svojim Napolijem imao kompaktan posjed između gusto postavljenih igrača na lijevoj strani napada, toliko je Fonseca koncentrirao igrače u centralnoj zoni terena gdje su imali priliku kombinirati između sebe kroz brza dodavanja i rotacije pozicija. Igra u posjedu je bila uredna, Šahtar je imao jasne mehanizme izlaska i odličnu geometriju u prve dvije faze posjeda, ali isto tako je u zadnjoj trećini imao tu neodoljivu dozu kaosa u igri koja je tim iz Donjecka činila jako zabavnim.

Međutim, iako je Fonseca u samom postavljanju igre jako intrigantan lik s ta dva originalna taktička rješenja koja odudaraju od standardnog načina razmišljanja i koja su vrijedna proučavanja, njegov uspjeh se krije u nečemu sasvim drugome.

Nakon što je prošle sezone Šahtar izvukao skupinu Lige prvaka s Manchester Cityjem, Napolijem i Feyenoordom Fonseca je obećao igračima da će obući Zorroov kostim ako uspiju izboriti proljeće u Ligi prvaka. Nakon sjajne pobjede nad Cityjem kojom su potvrdili veliki podvig i plasman u osminu finala, Fonseca je rutinski održao dano obećanje tako što je na press konferenciju stigao s crnom maskom na licu i karakterističnim šeširom.

U tri sezone u Ukrajini, Fonseca je osvojio tri naslova prvaka i tri trofeja pobjednika kupa. Šahtar je dominirao, ali činjenica je da je imao daleko najjaču momčad i da je ukrajinska liga — dijelom iz ekonomskih, dijelom iz političkih razloga — u relativnoj krizi. Naprosto, i puno lošiji treneri od njega bi s takvim Šahtarom osvojili trofeje.

Stvar je u tome što je Fonseca pokazao fantastičnu karizmu. Njegov odnos s igračima je bio sjajan, pokazao se kao dobar komunikator i iskren sugovornik, nametnuo se cijeloj javnosti i u situaciji u kojoj je sve prijetilo raspadom sistema, nakon Lucescuovog odlaska, preuzeo je njegovu ulogu, ispunio sve ono što je značio klubu i dodao još malo svog začina.

Upravo to je tražio James Pallotta kad je Paula Fonsecu doveo u Romu.

Pallotta se, doduše, često ponaša kao da vodi klub na kompjuterskoj igrici i Roma je pod njim postala parkiralište za Football Manager wunderkinde. Međutim, uz sve mane sportske politike koju je vodio, Pallotta se pobrinuo da klub prođe kroz pravu kulturološku promjenu. Povećao je komercijalne i marketinške prihode, stvorio je sjajan tim za odnose s javnošću i zaposlio neke od najboljih admina na društvenim mrežama u svijetu sporta.

Naprosto, Pallotta je Amerikanac i u Romi je uključio puno stvari koje je naučio u Boston Celticsima gdje je jedan od dioničara i član Izvršnog odbora franšize.

Jasno je da Pallotta ne zna puno o nogometu što pokazuje svojim pomalo neobjašnjivim kadrovskim potezima bez imalo strpljenja i plana koji u suštini imaju samo jedan cilj — izgraditi Romu kao klupsku silu u ekspresnom roku. Ali Pallotta zna puno o sportu kao biznisu i zato je zaposlio Paula Fonsecu.

Hoće li Fonseca ispuniti cilj i pomoći u izgradnji Rome kao klupske sile u vrlo kratkom roku je pomalo sporedno. Uostalom, ne ovisi to sasvim o njemu i po tom pitanju Pallotta sa svojim nestrpljenjem i mijenjanjem strategije svake sezone može naučiti puno od samog Fonsece s obzirom da njegov put pokazuje da je ponekad okolo bliže. Međutim, Pallotta je dobio trenera koji je konstantno ušminkan, zalizan i u zategnutim odijelima, a ima i ogromnu karizmu jer zna komunicirati i predstaviti se javnosti, nametnuti kroz svoju iskrenost i dobiti simpatije.

U modernom nogometu, u kojem je trener često zaštitno lice cijelog kluba i kroz kojeg se tržištu nudi narativ o identitetu koji klub želi forsirati, to je gotovo jednako važno koliko i trenerovo taktičko znanje i odnos s igračima.

U tom kontekstu, Roma i Fonseca su kliknuli. Klub je dobilo ono što je tražio — trenera koji je karizmatičan i zgodan, mladog stručnjaka koji igra atraktivan nogomet, ima originalne ideje i zna razvijati mlade talente kojih u Romi ima sasvim dovoljno, a to se može lagano prodati javnosti. A Paulo Fonseca je dokazao da je ponekad okolo bliže i potvrdio je svoj trenerski talent.