Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Statusni simbol

Juventusova logika u dovođenju Cristiana Ronalda

Da biste razumjeli ponašanje ljudi i njihove odluke, morate razumjeti kontekst u kojem djeluju.

Objašnjavajući kontekst španjolskog nogometa, Phill Ball je napisao fantastični knjigu Morbo: The Story of Spanish Football, u kojoj kroz izmjenu povijesnih anegdota i analiza političkih okolnosti objašnjava kako je morbo ono što zapravo pokreće španjolski nogomet. Samu riječ nije lako objasniti, čovjek je o njoj napisao čitavu knjigu. Morbo nije rivalstvo, nadilazi tu razinu. Zapravo, morbo je iskonska emocija koja graniči s mržnjom, ona patološka razlika u razmišljanju i identitetu koja pokreće rivalstvo i tjera da budeš apsolutno različit. Morbo nije ponašanje, nego ono što nam iznutra daje potrebu za određenom vrstom ponašanja.

A Cristiano Ronaldo se ni kriv ni dužan upleo u taj čvor, u kontekst koji će potpuno odrediti način na koji ga doživljavamo.

Nakon što je početkom 2009. Ramón Calderón zbog korupcijske afere morao dati ostavku na mjesto predsjednika Real Madrida, na njegovo je mjesto izabran Florentino Pérez. Bila je to logična odluka jer svaki Realov predsjednik mora jednim okom gledati na Barcelonu, a ta 2009. je bila idealna prilika da Pérez ponovo krene projekt Galácticosa, ideju kojom je bio opsjednut. Jednostavno, vrijeme je bilo savršeno. U Barceloni je stasala generacija iz La Masije, nositelji igre su bili igrači odgojeni u klubu, a – barem u duhu morba – sasvim logičan Realov potez bio je dovesti najveće svjetske zvijezde koje će im parirati. Već prvi dan u uredu Florentino Pérez je imao jasnu ideju što i kako. Kaká, Karim Benzema i Xabi Alonso su u ideju bili osnovica novih Galácticosa.

Cristiano Ronaldo je bio nešto drugo. On je bio simbol. Morbo Lionelu Messiju, netko tko je doveden da bude jednako dobar i jednako suprotan od glavnog igrača rivalske momčadi.

Juventusu je važniji Ronaldov utjecaj na internetu nego na terenu

Novac nije bio problem. Plaćen je tada nevjerojatnih 80 milijuna funti, a da je Manchester United imao obraza tražiti više, Florentino Pérez bi i to platio. Jednostavno je morao, jer bez Ronalda njegov projekt ne bi imao smisla, izostao bi onaj konačni rivalitet s Barcelonom jer ona je imala Messija, a Real je onda trebao glavnu figuru koja će odjednom biti i ista i suprotna. Trebao je superiornog Galáctica, nekoga tko će voditi projekt, tko će biti lice s postera za drugačiju ideju, pa makar isticali aroganciju, bahatost i negativne aspekte ličnosti. Uostalom, nikad u ideji nije bilo nužno biti pozitivac, bilo je bitno biti dijametralno suprotan i jednako uspješan. Ako je to koštalo 94 milijuna eura, za 40 posto više nego što je dotad potrošeno, onda je to trebalo platiti 94 milijuna eura.

Uostalom, sav potrošeni novac se itekako isplatio. Maknimo ono što je Real Madrid zaradio kroz marketing i prodaju dresova i gledajmo samo nogometni učinak. Cristiano Ronaldo je zabio 451 gol za klub. Od toga 44 hattricka, šest sezona zaredom je najbolji strijelac Lige prvaka, zabio je preko 50 golova u sedam uzastopnih kalendarskih godina. Noseći Realov dres, osvojio je četiri Zlatne lopte, tri uzastopne i ukupno četiri Lige prvaka, dvije lige i dva kupa. Ako ćemo novac plaćen za odštetu gledati kao amortizaciju, Ronaldo je svojim igračkim učinkom debelo isplatio tih 10-ak milijuna eura po sezoni.

Međutim, Cristiano u Pérezovoj ideji nikad nije bio igrač. On je bio simbol, morbo jednoj drugoj ideji.

Problem je što ideje dolaze s istekom trajanja. Ovaj put, Barcelonin dio priče je taj koji je prvi popustio. Dovođeni su Neymar i Luis Suárez, skupo plaćani Ousmane Dembélé i Philippe Coutinho, i važnost La Masije u identitetu kluba je potpuno poništena. Barcelona je danas puno sličnija onome što je 2009. radio Florentino Pérez nego onome što je ranije radila sama. Po igri i logici poslovanja. U tom kontekstu, i Cristiano Ronaldo gubi svoju moć kao simbol. Premda će ga nogometna povijest zauvijek pamtiti kao takvog, Ronaldo više nije morbo Lionelu Messiju. Promijenio se i sam Ronaldo, prihvatio je novu poziciju i novu ulogu u momčadi, predao je dio važnosti suigračima, ali važnija je činjenica da su se promijenile okolnosti. Kontekst je mnogo drugačiji nego što je bio 2009. i zbog toga Ronaldo u Pérezovoj ideji ima manju važnost. Danas Real treba nešto drugačiji simbol i zbog toga Ronaldo mora otići kako bi se otvorilo mjesto za novo lice s postera.

Na Ronaldovu sreću, Juventus treba novi simbol.

Za razliku od Reala, Juventus nikad neće nogometno isplatiti 117 milijuna eura koje je potrošio na odštetu za Ronalda. S preko 33 godine na leđima, Ronaldo u sebi ima još možda dvije sezone na elitnoj razini. Jednostavno, koliko god bio u fizički zavidnom stanju, biologija radi svoje. Iz tog razloga, Juventus neće dobiti povrat novca kroz golove i trofeje kao što je dobio Real, koji je po nekoj amortizacijskoj rati sezonu plaćao 10 milijuna eura, a gol 200.000 eura. Bianconere će po toj amortizacijskoj rati sezona koštati negdje 40 milijuna eura, a svaki gol oko dva milijuna eura. Plus njegova plaća od 30-ak milijuna eura godišnje. Međutim, obitelj Agnelli ne traži igrača, traži nekoga tko će simbolizirati to da se Juventus može nositi s najvećima, da je tu u društvu elite. Treba joj novo lice s postera i Ronaldo je idealan za takav projekt.

Jednako kao što je Pérezova ideja Galácticosa počela s Kakom, tako je i nova era Juventusa počela prošle godine s novim grbom. Ili logom, kako su ga oni nazvali.

„Mi smo u ničijoj zemlji. Napola u zadnjem vagonu poslovne klase, napola u prvom vagonu druge klase. Rizik je ostati zarobljen u sredini“, rekao je Juventusov predsjednik Andrea Agnelli, objašnjavajući činjenicu da je, prema podacima koje vodi Deloitte Football Money League, Juventus 10. nogometni klub u svijetu po visini godišnjih prihoda. Kako bi izbjegao rizik sredine i potpuno uskočio u vagon prve poslovne klase, Juventus je promijenio svoj vizualni identitet i ciljanu publiku. Za Juventus, više nije važno obuhvatiti Italiju, sada je ključno postati svjestan što misli djevojčica u Šangaju i millenial u Mexico Cityju. A kako je njima je Ronaldo snažniji simbol nogometa od lopte, Juventus ovim transferom završava svoj proces rebrandinga. Kao što je bio kruna Pérezove ideje Galácticosa, tako je sada postao kruna nove Juventusove ere. Statusni simbol.

Juventus nije kupio igrača za 117 milijuna eura — kupio je ikonu koja će klub predstavljati na terenu te svoju ulaznicu u živote djevojčica u Šangaju i milleniala u Meksiku. A samim time i čvrsto mjesto u vagonu prve poslovne klase. Zapravo, odsad se Juventus više neće voziti vlakom, sada uskače u avion.

Sama najava da će Cristiano Ronaldo doći u Juventus uzrokovala je skok vrijednosti klupskih dionica od čak 11 posto, nabildavajući vrijednost kluba na 825 milijuna eura. Dakle, već na samu vijest da je moguć Ronaldov potpis, vlasnici su zaradili ozbiljnu lovu. Međutim, još je važniji rast na onome gdje se odvija moderni svijet – na društvenim mrežama. Juventus je dobio 1,4 milijuna novih pratitelja na Instagramu, 1,1 milijun na Twitteru i 500 tisuća novih lajkova na Facebooku. I u ovoj fazi razvoja kluba, Juventusu je važniji Ronaldov utjecaj na internetu nego na nogometnom terenu. Koliko god zabio, treba shvatiti kako se Ronaldo već isplatio.

Međutim, svaka zemlja ima antagonizam na neki svoj način i Ronaldu prijeti da se opet ni kriv ni dužan upetlja  u sukobe nekog drugog društva.

„Neprihvatljivo je da, dok radnici podnose velike ekonomske žrtve, kompanija troši stotine milijuna eura na kupovinu nogometaša“, izjavili su u priopćenju izrazito društveno moćni sindikalisti FIAT-a, tvrtke koja je u vlasništvu obitelji Agnelli. „Rečeno nam je da su vremena teška, da moramo pribjeći mjerama socijalne politike dok čekamo proizvodnju novih modela. Dok talijanski radnici i njihove obitelji sve više i više stežu remen, kompanija je odlučila uložiti toliki novac u jednog čovjeka. Je li normalno da jedna osoba zarađuje milijune, dok tisuće obitelji ne mogu preživjeti do polovice mjeseca? Svi smo radnici istog poslodavca i ova razlika u tretmanu ne smije i ne može biti tolerirana.“

Prijetnje štrajkom su ozbiljne i ljudi u Torinu nisu pretjerano zadovoljni potezom kluba, jer Italija gaji dugu tradiciju sindikata. Međutim, ovo je nova era u koju je nogomet odavno ušao. Vrijeme u kojoj ciljana publika Juventusu više nije radnik u FIAT-u nego djevojčica u Šangaju i millenial u Mexico Cityju i era u kojoj se najvažnije utakmice igraju na internetu, podalje od travnjaka.

Juventus je, s Cristianom Ronaldom kao konačnim simbolom, pobijedio u toj eri.