Topnički dnevnici

Što je Juego de Posición?

Malo štreberske teorije o napadu koji probija svaku obranu

Nogomet je, kao i sve druge igre, u svojoj biti fenomen omeđen setovima ograničenja. Više od svega, nogometni treneri moraju raditi na prilagodbama tim ograničenjima.

Neka ograničenja ne možete zaobići. Pravila su takva kakva jesu, to su ograničenja koja određuju igru. Ograničenja u vidu kvalitete kadra kojim raspolažete ne možete potpuno zaobići, ali ih možete razvući. A postoje i ona najzanimljivija ograničenja, ona koja ste kao nogometni trener pozvani lomiti. Ograničenja u vidu taktičkih postavki, nešto što možete beskrajno razvlačiti i što možete unaprijediti do krajnjih granica.

To, uostalom, treneri rade od samog početka. Sve formacije i sve taktike događaju se kao prilagodbe ograničenjima koje vam nameću suparnici.

Nema potrebe priču vraćati na Metodo Vittoria Pozza ili sustav WM Herberta Chapmana. Svi se sjećamo Joséa Mourinha koji je pomeo konkurenciju pri dolasku u Premier ligu, jer je prakticirao jednu strašno jednostavnu prilagodbu. Naišao je na sustav 4-4-2 koji je dominirao ligom i jednostavno je zamijenio napadača veznjakom, čime je ostvario višak u centralnom dijelu terena. Kad se taj njegov 4-3-3 ili 4-5-1 susreo sa standardnih 4-4-2, bekove su čuvala suparnička krila, krila suparnički bekovi, a on je imao tri centralna veznjaka protiv dva suparnička. Dovoljno da napravi višak i dolazi u završnicu s dovoljno igrača kako bi kompenzirao činjenicu da je imao jednog napadača protiv dva stopera. Iskreno, ni dan danas se ne mogu načuditi jednostavnosti te prilagodbe i učinku koji je polučila, usprkos kvaliteti koju je imao na raspolaganju. I vjerojatno ću provlačiti kroz nebrojne tekstove jer genijalnost nekada može biti prosta.

„Ljepota šahovskog poteza nije u njegovom nastupu, već u misli koja stoji iza njega“ – Aaron Nimzowitsch, šahovski genij i teoretičar, u jednoj rečenici je savršeno sažeo najbolji opis svih prilagodbi.

Mourinhova misao je bila jednostavna i genijalna, ali nevjerojatan je napredak nogometa u zadnjih desetak godina. Igra je postala brža, igrači trče više, a istovremeno su tehnički potkovaniji nego ikad prije. Pojavili su se koncepti poput gegenpressinga, a zonske su obrane postale praktički neprobojne. Na elitnoj razini protiv ovako naprednih obrana jednostavni koncepti, koliko god genijalni bili, teško prolaze. Došlo je vrijeme za koncepte koji su nevjerojatno kompleksni.

https://vimeo.com/178855616

Ono što su topovi pogonjeni barutom bili za velebno utvrđene dvorce, to je Juego de Posición za moderne obrane.

Napadački koncept Juego de Posición je taktika koju danas prakticira ogromni broj trenera. Ipak, kod nas je sam pojam gotovo potpuno nepoznat široj javnosti. Nešto što u većoj ili manjoj mjeri igraju Barcelona, Bayern, Borussia Dortmund, Manchester City, Sevilla, Napoli, Chelsea i još mnogo drugih klubova nema ni jedno teorijsko objašnjenje na hrvatskom jeziku.

I prije nego što uđemo u sadržaj, moramo se dotaknuti forme. Sam pojam Juego de Posición možemo prevesti kao „pozicijski nogomet“. Međutim, činjenica je da pojam nema prijevoda. Postoji doza jezičnih purista kojima će to predstavljati problem i koji će kuckati po „očvršću krilnika“ ili što već kako bi se pobunili zbog ulazaka tuđica u naš jezik. Mrzim kasapljenje jezika, ali još više mrzim stavljanje forme ispred sadržaja. Jednako kao što je u tekstu o košarci teško zamijeniti pojam „spacing“ ili „pick’n’roll“, tako ćemo ovdje teško doći do hrvatskih inačica nekih pojmova. Međutim, smatram kako je daleko najbitnija stvar da shvaćamo značenje iza samog pojma.

Dakle, Juego de Posición je napadački koncept, skup jako striktnih ograničenja u igri unutar strukturirane sheme na terenu kojoj je cilj kreirati superiornost oko lopte u svakom dijelu napada. Logika iza koncepta je jednostavna: u dvoboju protiv disciplinirane i metodične obrane napad mora biti još discipliniraniji i još metodičniji kako bi napravio višak.

Jednom kad su pozicije učvršćene, javlja se strašan paradoks. Napad s najviše ograničenja i pravila daje i najveću nepredvidljivost koju možete zamisliti

Kaže se da kišobran vrijedi samo kad je otvoren. Jednako tako i nogometna momčad dobiva svoj puni smisao onda kada ima loptu. Istodobno, problem i prednost nogometne igre je što samo 9 posto jedne momčadi može imati loptu u posjedu, svi ostali se moraju postavljati prema tome. To je zapravo najveća specifičnost taktike pozicijskog nogometa – igrači imaju različite zadatke u odnosu na položaj lopte. Dakle, to je napadački koncept striktne shematike koji jako počiva na savršenoj geometriji momčadi koja će omogućiti kreiranje superiornosti oko lopte.

Da bi se postigla savršena geometrija, pozicijski nogomet teren dijeli u pet okomitih zona. Centralnu zonu, lijevu i desnu krilnu zonu, te lijevi i desni half-space. Ukratko, ovako:

Tu dolazimo do prvog pojma koji traži daljnje objašnjenje. Međuprostor je nešto što se otvara između dvije suparničke linije i mijenja oblik, veličinu i položaj u ovisnosti o kretanju protivnika. Half-space je nešto sasvim drugačije, nešto što nema hrvatski naziv i što možemo nazvat „poluprostorom“ ili „polu-zonom“ – konstantni dio terena između centralne i krilne zone.

Temeljni princip po kojem pozicijski nogomet funkcionira jest taj da u jednoj vertikalnoj zoni nipošto ne smije biti više od tri igrača, a u vertikalnoj ravnini ne smije biti više od dva igrača. Kako bi se olakšalo uigravanje ispravne geometrije momčadi, teren je podijeljen i horizontalno. Otprilike ovako:

Stroga pravila pozicioniranja od igrača traže visok stupanj koncentracije i odličnog razumijevanja prostora, jer metodični i strpljivi napad je ključ za razbijanje metodične i strpljive obrane. Dakle, kada je lopta kod stopera i bek ode visoko napraviti overlap (pretrčavanje, valjda), poželjno je da se krilo pomakne u half-space, a da ostatak momčadi reagira na to kako bi u idućoj fazi napada vezni igrač imao što više opcija za predaju lopte – u krilnu zonu beku, u half-space krilu, u centralnu zonu napadaču, u drugi half-space veznjaku, te u drugu krilnu zonu drugom krilu.

Ispravni raspored daje dubinu i širinu napadu, daje opcije na lopti i akcija može krenuti u više smjerova. Ispravni raspored i poštivanje pravila pozicijskog nogometa daju nepredvidljivost momčadi, tako da suparnik ne može pokriti sve mogućnosti napada. „Prijetnja je jača od egzekucije.“ – rekao je Aaron Nimzowitsch pričajući o šahu, ali to možemo jednako prenijeti na nogometno nadmudrivanje.

A strategija iza ove taktike je ista kao i ona na koju je računao Mourinho kad je umjesto napadača stavio dodatnog veznjaka – naći prostor na kojemu mogu ostvariti brojčani višak kojim će slomiti suparničku obrambenu strukturu protivnika. To je, uostalom, strategija iza svake taktike u povijesti nogometa.

Uvijek je cilj doći u prostore koje daju najviše opcija za završnicu, a to su half-space zone u međuprostorima. Dakle, potrebno je donijeti loptu u zadnju trećinu, i to između dvije linije, a to je prostor kojeg suparnici najbolje brane. To je i jedan od ključnih razloga zašto momčadi koje igraju pozicijski napad imaju visok postotak posjeda lopte. Kompaktnog suparnika je potrebno ljuljati, testirati njegovu strukturu i tražiti pukotinu kroz koju se može doći u završnicu. U pozicijskom nogometu bitno je rotirati se i zauzimati prave zone, ali još bitnije je pomicati suparnika pomicanjem lopte.

Naravno, neće u svakom napadu obrana popustiti. I koliko su god okomite lopte privlačna opcija, one su i nevjerojatno riskantne zbog toga što je momčad razvučena po različitim zonama. Uostalom, Nimzowitsch jasno kaže: „Ne misli uvijek o napadu! Potezi koji učvršćuju tvoju poziciju često su mnogo razboritiji.“

Igrati Juego de Posición je brutalno zahtjevno. Treba razmišljati u igri, postavljati se u odnosu na suigrače i u odnosu na loptu, te konstantno učvršćivati pozicije. Međutim, jednom kad su pozicije učvršćene, javlja se strašan paradoks. Napad s najviše ograničenja i pravila u povijesti igre daje i najveću nepredvidljivost koju možete zamisliti. Odjednom imate više smjerova kojima možete napadati, sposobni ste u svega nekoliko koraka napraviti overload (preopterećenje, prenapučenje) svakog dijela terena i dinamično odgovoriti svim prilagodbama koje se javljaju zbog ograničenja koje vam nameće obrana.

Igrati Juego de Posición je brutalno zahtjevno, ali kvalitetno odigran pozicijski napad zahtjeva toliko prilagodbi obrane da ga je nemoguće zaustaviti. Kvalitetno odigrati Juego de Posición znači probiti sva zasad postavljena ograničenja u nogometu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.