Mudrost konačne odluke koja se zasniva na pitanju kada i zašto upotrijebiti znanje, ostavljaju samom kupcu.

Upravo zbog toga se Marco Kirdemir prošli ponedjeljak obratio toj firmi. Kirdemir je nogometni agent koji vodi brigu o karijeri Juandea Ramosa; da bi imao mudrost kojom će donijeti ispravnu odluku za svog klijenta, prvo mu je trebalo znanje o klubu o kojem nije imao pojma. Naručio je dubinsku analizu igračkog kadra, ambicija uprave i moći konkurencije kako bi dobio dovoljno znanja da spriječi situaciju u kojoj će na temelju predrasuda o nepoznatom odbiti potencijalno zanimljivu priliku jer se iz njegove perspektive ne čini atraktivnom.

Prva ideja koju je menadžment NK Osijeka imao za stranog trenera nakon što se klub razišao s Dinom Skenderom bio je upravo Juande Ramos.

Odbacite li ideju i koncentrirate se na imena, jedino što možete dobiti je populizam. Meštrović je fokusiran na ime kojim će impresionirati javnost

Njemu je preko Kirdemira poslana ponuda. Ono što je Ivan Meštrović vidio kao priliku činjenica je da Ramos već gotovo tri godine ne radi nigdje, a prije toga je prihvatio posao u Rusiji i Ukrajini. I razumljivo je da klupski predsjednik bude ambiciozan, jednako kao što je razumljivo da se priča ugasila prije nego što je stigla procuriti u naše medije jer Osijek ne može financijski ispratiti apetite trenera koji je vodio Real Madrid i Tottenham niti mu može dati europsku perspektivu kakvu je imao u Dnipru.

Međutim, priča oko Ramosa kao Osijekova trenera nije samo simpatični detalj o ambicioznom šefu koji puca na Mjesec i koju mi kao zabavnu anegdotu priča prijatelj koji je za Kirdemira radio analize. Stvar je nerealna i to automatski znači da je negdje u DIKW lancu koji prethodi donošenju odluke opasno zapelo. A to je već dovoljan razlog za alarm — jer kad Meštrović kaže da je Osijek preskup projekt da bi se netko na njemu učio, potpuno je u pravu.

Problem je jedino u tome što je aktualna situacija dokaz da je upravo on taj koji se uči.

“Vođenje sportske politike jednog kluba u pravilu može ići u dva smjera”, objasnio je Meštrović je u izjavi o otpuštanju Skendera — ili o sporazumnom raskidu ugovora, kako god želite. “Može ići u smjeru instant-populizma koji neki klubovi primjenjuju ili može ići u jednom smjeru dugoročnog razvoja koji kad-tad mora imati amplitude rezultatskog podbačaja. Mi kao, i dalje to tvrdim, najbolji klub u zemlji, ne možemo si dozvoliti rezultatski podbačaj na kvartalnom, polugodišnjem i godišnjem nivou. Mi smo, nažalost, osuđeni balansirati između dugoročne prepoznatljive strategije razvoja naše škole nogometa i prve ekipe, te s druge strane gladi — kako moje, tako i javnosti — za instant sportskim rezultatom.“

Iz presjedničkog izlaganja — posebno uzimajući u obzir da je Meštrović dao svoju viđenje kako je Osijek u svih 11 utakmica ove sezone nadigrao suparnika, a onda je nastavio hvaliti Skenderovu ostavštinu — jasno je da Osijek bira smjer instant-populizma. Na to se naslanja i Meštrovićevo ponavljanje teze o najboljem klubu u Hrvatskoj, ali i činjenica da Osijek još nema novog trenera jer je Meštrović je i dalje fokusiran na strano ime koje će biti “najjače u povijesti kluba“.

Tu se vraćamo na odnos podatak-informacija-znanje-mudrost.

Što će točno Osijeku donijeti Christian Panucci ili Hernán Crespo — koji je igrom slučaja također dio Kirdemirove trenerske ergele — iz ove perspektive nitko od nas zapravo ne može pouzdano znati jer nemamo dovoljno podataka i informacija na kojima možemo graditi znanje. Obojica su bili strašne igračke klase, ali Osijek ne traži igrača nego trenera. Nijedan od njih dvojice nije dobar trener niti donosi trenersko ime. Mogu ga, doduše, stvoriti, ali ako postanu dobri treneri to definitivno neće biti zato što imaju jako igračko ime jer imena ne donose promjene, donose ih jasne ideje.

I to bi onaj tko donosi odluke trebao znati i ne prepustiti stvari pukoj slučajnosti. Problem je u tome što je Meštrović trenutno fokusiran isključivo na ime koje bi trebalo donijeti autoritet. Ili, još jasnije rečeno, fokusiran je na ime kojim će impresionirati javnost.

U svojoj suštini, populizam je — nazovimo stvari pravim imenom — čuvanje vlastite guzice. Jer ako Meštrović stvarno vjeruje da je Skender imao ostavštinu iza sebe i da je u svih 11 utakmica nadigrao suparnika, onda ga ne smije mijenjati. Zašto, pobogu, smijeniti čovjeka koji je u svim utakmicama nadigrao suparnika? To je fantastična osnova da mu se pruži podrška da ispravi pogreške i da na tome gradi daljnji uspjeh.

Činjenica da je Skender dobio otkaz je dokaz da je Meštrović populist koji štiti svoju guzicu tako što pred javnosti brani činjenicu da je postavio trenera koji se pokazao neuspješnim; ili je populist koji udovoljava pritisku te javnosti i skida trenera koji po njegovom mišljenju radi dobar posao, ali nema trenutni uspjeh jer je klub u očekivanoj rezultatskoj amplitudi. Jednostavno, Meštrović je pogriješio ili zato jer je Skendera stavio, ili zato jer je Skendera skinuo — ne može u oba slučaja biti u pravu, kao što to sada prezentira, ne može se oprati u oba ishoda.

Još manje može biti u pravu kad kaže da Osijek ne može sebi dozvoliti rezultatski podbačaj na kvartalnom, polugodišnjem i godišnjem nivou i kad radi potpuni zaokret u strategiji razvoja kluba. Stvar je tu sasvim jednostavna — rezultat dolazi samo kao posljedica dugoročnog razvoja, planiranja i strategije. Odbacite li ideju i koncentrirate se na imena, jedino što možete dobiti je populizam.

Ali opet, sve se svodi samo na svijest da mudrost konačne odluke dolazi kao završni stupanj u lancu podatak-informacija-znanje, a ne nešto što čovjek ima urođeno po nekom autoritetu.

Meštrović pokazuje da je njemu u tom DIKW lancu negdje opasno zapelo i da sad Osijek ovisi o slučajnosti. O tome koliko trenerskog talenta ima iza igračkog imena koje dolazi, a to je dokazano pogrešan način rada kojim se podilazi javnosti. Baš kao i svaki put kad ispred ideje postavite ime.