Neposredno prije početka rukomentog Europskog prvenstva u Njemačkoj iz medijske je radionice EHF-a izašla najava u obliku serije mini-dokumentaraca koji su u fokusu imali priče nekih od najvećih zvijezda europskog rukometa. Glavni lik jednog od tih videa bio je Domagoj Duvnjak, kojeg je scenarij vraćao unatrag na iskustva koja je proživio na Europskim prvenstvima. Video su producirale Jelena Bagarić i Simona Margetić, a naslov je bio Zlatni snovi.
Duvnjak je triput bio blizu europskog zlata.
Hrvatska je 2008. izbacila Francusku u polufinalu golom Blaženka Lackovića u zadnjoj minuti, ali je u finalu izgubila od Danske predvođene Lasseom Boesenom sa sedam golova te maestralnim Kasperom Hvidtom, koji je skupio dvostruko više obrana od hrvatskih vratara. Već dvije godine kasnije Hrvatska je ponovo igrala finale Europskog prvenstva nakon što je izbacila Dansku izravnom pobjedom u svojevrsnom četvrtfinalu, ali je ponovo osvojila srebro jer su Francuzi u finalu bili prejaki. Treća Duvnjakova prilika za osvajanje zlatne europske medalje došla je 2020. u Stockholmu.
“Svi smo smatrali da smo trebali dobiti utakmicu protiv Španjolske”, prisjetio se Duvnjak finala u kojem je s pet golova predvodio Hrvatsku. “Još dan-danas nisam pogledao tu utakmicu. Bez obzira na sve ove utakmice ranije, taj dugi niz godina polufinala i finala, mislim da će mi ta utakmica ostati cijeli život u sjećanju. To je najteži poraz u mojoj karijeri. Ja sam mislio da je to definitivno to, da je to finale koje nam neće pobjeći i na kojem ćemo uzeti zlato. Dan-danas nekad legnem u krevet prije spavanja i vrati mi se film te utakmice.”
Ovo je miks iskusnih i onih nepotvrđenih igrača koji se tek moraju dokazati. A kad imate takve, onda možete šokirati kao što je Hrvatska napravila 2003.
Prvi razlog za to što je Duvnjaku poraz od Španjolske toliko teško pao je dodatna odgovornost koja je na njemu bila te 2020. U Norveškoj 2008. bio je na rubu rotacije i protiv Danske čak nije ušao niti u zapisnik za finale. Protiv Francuske 2010. igrao je puno važniju ulogu i čak je zabio za 12:9 potkraj prvog poluvremena, ali tada je reprezentacija još uvijek bila u rukama Ivana Balića. U Stockholmu je protiv Španjolaca Duvnjak bio apsolutni lider reprezentacije; bio je istovremeno glavni igrač u obrani i glavni igrač u napadu, nešto što je u našoj rukometnoj tradiciji i nije baš čest slučaj. Osvojio je titulu MVP-ja natjecanja, ali zlatna medalja je izmigoljila, iako je Hrvatska minutu i pol prije kraja bila u egalu. Nedostajalo je malo sreće.
Drugi razlog je vjerojatno to što su očekivanja bila relativno niska. Samo godinu dana ranije Hrvatska je na Svjetskom prvenstvu u Danskoj završila daleko od kruga osvajača medalja; prvo je izgubila od Brazila, pa onda od Njemačke, a na kraju i od Švedske. Kladionice su Hrvatsku držale kao osmog favorita natjecanja, a relativno je negativna bila i hrvatska javnost.
Ove godine je otprilike ista situacija.
Hrvatska u Njemačku ide nakon što je prošle godine na otvaranju Svjetskog prvenstva uvjerljivo izgubila od Egipta, a onda u drugom krugu nije uspjela nadoknaditi minus eventualnom pobjedom protiv Danske, iako je odigrala jako solidnu utakmicu. Upravo su Danci glavni favoriti na aktualnom Europskom prvenstvu, onda su u drugom redu Francuska, Švedska i Španjolska, pa onda Njemačka, Norveška i Island, pa tek onda Hrvatska tu negdje s Mađarima, Srbima i Slovencima. Hrvatska je u ždrijebu bila u trećem šeširu kao 13. momčad po jakosti i teško da je možemo gledati kao favorita.
Duvnjak je navršio 35 i ovo mu je vjerojatno zadnja šansa za hvatanje zlatne medalje na Europskom prvenstvu. Nije sporno da Duvnjak izgleda odlično u Kielu, pa čak ni to da je u zadnje vrijeme podigao formu i povukao klub prema vrhu Bundeslige nakon teškog početka sezone, Međutim, biologija radi svoje i Duvnjakova era u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji polako dolazi svom prirodnom kraju, barem u kontekstu važnosti koju je imao u svim fazama igre tijekom zadnjih desetak godina.
Što, dakle, može hrvatska rukometna reprezentacija na Europskom prvenstvu? Koliko je realno da iznenadi favorite i kakve su šanse da Duvnjak napokon dosanja svoje zlatne snove?
Izgledno je da će već prva utakmica prvenstva odrediti ostatak natjecanja. Hrvatska na otvaranju igra protiv Španjolske i ta dva boda mogu biti ključna za plasman u polufinale jer se u drugoj fazi križa s dvjema prvoplasiranim ekipama iz grupa A i C. Grupa C možda nije toliko jaka, ali u A nastupaju Njemačka i Francuska, a protiv njih je teško nadoknađivati minus iz prve faze natjecanja.
Pogledamo li posljednje utakmice Hrvatske i Španjolske na velikim natjecanjima, to su u pravilu bile utakmice na 20-ak golova. Finale Europskog prvenstva prije četiri godine završilo je 22:20 za Španjolsku, u glavnoj fazi istog natjecanja bilo je 22:22, a u susret prije toga na Svjetskom prvenstvu Hrvatska je dobila 23:19. To je čak i dobra stvar, jer takav suparnik u ovom trenutku Hrvatskoj odgovara više od Danske, Norveške ili Islanda koji će podignuti ritam i odvesti utakmicu na preko 30 golova.
Glavni adut hrvatske rukometne reprezentacije je još uvijek obrana.
Goran Perkovac je promijenio neke stvari, ali Hrvatska još uvijek prilično sporo izlazi u kontre i igra duge postavljene napade koji ovise o individualnoj inspiraciji srednjeg vanjskog. Dodano je nešto šuta s distance, ali Hrvatska još uvijek teško može stvoriti toliko čistih prilika da dobije utakmice koje idu na preko 30 golova. Kako broj golova pada i kako do izražaja dolazi postavljena obrana, tako Hrvatskoj rastu šanse.
U tom kontekstu, veliki su udarac izostanci Davida Mandića i Josipa Šarca. Mandić je krilo koje u obrani može jako dobro odigrati halfa i samim time omogućiti da se Luka Cindrić ili Igor Karačić sakriju kao zadnji u obrani, što automatski znači da nije potrebna izmjena obrana-napad i da se može brže ulaziti u realizaciju. Šarac je odličan igrač za sredinu obrane i važna karika koja omogućava mijenjanje obrane iz zone 5-1 u 6-0, ponovo bez posebnog čovjeka koji ulazi kao obrambeni specijalist. Osim toga, Šarac je ove sezone drugi Göppingenov strijelac u Bundesligi, s tim da je uvjerljivo prvi od svih vanjskih igrača, a prvi je asistent i prvi kradljivac lopti. S obzirom na to da nije šutnuo niti jedan sedmerac, njegovih 76 golova sa 69 posto realizacije impresivan je rezultat koji bi puno značio Hrvatskoj na Euru.
Ovako će dobar dio napadačkog tereta morati iznijeti Ivan Martinović na desnom vanjskom, ali i Tin Lučin koji s lijevog vanjskog u Ligi prvaka ima prilično solidnih 52 posto realizacije udaraca koje je uzeo s više od devet metara i koji se nakon dobrog predstavljanja na EP-u u Mađarskoj prije dvije godine mora potvrditi kao vrijednost.
Zapravo, to je dobar sažetak ove reprezentacije. Ovo nije skup iskusnih i mladih igrača; ovo je skup u kojem su iskusni veterani poput Duvnjaka, Karačića i Cindrića kombinirani s igračima poput Martinovića, Lučina, Zvonimira Srne ili Matea Maraša koji nisu mladi, ali se još uvijek nisu do kraja potvrdili kao vrijednost za reprezentaciju. Ovo je miks iskusnih i onih nepotvrđenih igrača koji tek moraju dokazati da se mogu nametnuti kao istinski nositelji igre u reprezentaciji.
Možda nije potpuno poštena usporedba, ali tako se stvaraju iznenađujući rezultati. Kad imate iskusne i potvrđene, onda kladionice obično pogode jer oni teško mogu dati nešto novo. Kad imate iskusne i mlade, onda kladionice obično pogode jer ti mladi nemaju snagu za iznijeti presudne utakmice. A kad imate i iskusne i nepotvrđene, onda možete šokirati kao što je Hrvatska napravila 2003., ako ovi nepotvrđeni uspiju preuzeti nositeljske uloge.
Ni Ivano Balić, Blaženko Lacković ili Petar Metličić nisu bili baš mladi 2003. Čisto zbog perspektive, Baliću su u Portugalu 2003. bile 24, kao sad Lučinu; Lackoviću su bile 23, kao sad Marašu, Metličiću 26 kao sad Martinoviću, a Renatu Suliću 23 kao što sad Veronu Načinoviću. Nisu bili mladi, ali bili su nedokazani i s jezgrom iskusnih igrača građenom oko Božidara Jovića, Slavka Goluže i Valtera Matoševića napravili su uspjeh kojim su svoje individualne karijere lansirali među elitu.
Jesu li Martinović, Lučin, Maraš, Srna, Načinović i ostali spremni napraviti nešto slično? Ima li snage u njima i Mateju Mandiću — koji, s kolegom vratarom Dominikom Kuzmanovićem, jedini iz ovog kadra još uvijek zaista pripada u skup mladih igrača s obzirom na to da je obojici po 21 — da pomognu Duvnjaku? Možda i ima, a već će Španjolska na početku turnira pokazati mogu li iznenaditi favorite.
