Točno 10 godina. Toliko je prošlo od zadnje medalje koju je Hrvatska osvojila na Svjetskom prvenstvu. Te 2013. izbacila je Bjeloruse u osmini finala, pa Francuze u četvrtini finala, onda su Danci bili jači u polufinalu, da bi nakon toga na krilima osam golova Domagoja Duvnjaka te po četiri gola Marka Kopljara i Damira Bičanića izdominirala zonu koju su postavili Slovenci i osvojila brončanu medalju. Hrvatska je nakon toga osvojila šesto mjesto, pa četvrto, pa ponovo šesto, a na Svjetskom prvenstvu koje je održano prije dvije godine u Egiptu je završila kao 15. reprezentacija na svijetu. Malo se popravila prošle godine kad je na Europskom prvenstvu u Mađarskoj završila na osmom mjestu.
“Mislim da smo svi svjesni da nam protivnici nisu bili iz samog vrha”, komentirao je Igor Karačić za Sportske novosti nastupe u pripremnom razdoblju, a onda je prešao na suštinu. “Ali isto tako moramo biti svjesni da ni mi trenutno nismo taj isti svjetski vrh koji smo bili godinama. Moramo se spustiti na zemlju, raditi i čekati svoju priliku. Mislim da smo u tom smislu radili jako dobro, da se vidi da su svi željni vrhunskog dosega, ali mi nismo u situaciji gledati puno naprijed. Moramo od utakmice do utakmice graditi svoju priliku.”
Karačić je u svojem komentaru savršeno sažeo ono što možemo očekivati od hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu: građenje sustava iz utakmice u utakmicu.
Prošlogodišnje je natjecanje bilo ekstremno. Zbog protokola koje je tada definirao EHF, Hrvatska je na sedam odigranih utakmica koristila čak 23 igrača i petoricu vratara. Tu ne računamo sve one koji su dobili poziv, odradili trening kamp ili se zaputili u Mađarsku pa se vratili zbog pozitivnih testova. Takvih je bilo desetak, uključujući i Domagoja Duvnjaka. Ne računamo čak niti one koji su prošli testove, bili u zapisniku, ali nisu zaigrali poput Davora Ćavara. Pričamo isključivo o 23 igrača koji su upisali minutažu na Europskom prvenstvu, od Ivana Sliškovića s ukupno 11 odigranih minuta do Ivana Martinovića s 323 i Ivana Čupića s 328 minuta na parketu. Dakle, pričamo o skoro 40 igrača koji su prodefilirali kroz reprezentativno okupljanje.
Objektivni cilj ostaje plasman među osam i kvalifikacije za Olimpijske igre. To je realnost s kojom se treba suočiti
Tu nema kontinuiteta rada. Nema nečega opipljivog što je osnova na kojoj Hrvoje Horvat može graditi na ovom natjecanju. Ono što ima su 14 treninga na priprema i dvije utakmice Croatia Cupa u kojima je mogao testirati ideje. Sve ostalo će morati odrađivati u hodu na samom Svjetskom prvenstvu, između utakmica i kroz same utakmice; improvizacijom i bez previše manevarskog prostora za ispravljanje pogrešaka.
Recimo, Danska je prošle sezone također izredala hrpu igrača. Ali Danska na klupi ima Nikolaja Jacobsena koji je izbornik od 2017. i koji je cijelo vrijeme zadržavao jezgru momčadi bez otpisivanja ijednog igrača, bez obzira na godine. Kontinuitet danske reprezentacije ne zavisi od onoga što se dogodilo u Mađarskoj, ona se može resetirati na sustav s Olimpijskih igara na kojima je osvojila srebro, a taj sustav je baziran na onome što je igrala na protekla dva svjetska prvenstva kad je uzela zlato.
Danska jest jača od Hrvatske, ima kvalitetnije igrače i s razlogom je debelo prvi favorit natjecanja. Ali Danska ima sustav igre na koji se može osloniti, ima razvijene modele u kojim svako novo natjecanje ne znači učenje novih akcija i traženje novog smisla u igri.
Hrvatska to nema.
Za to nije kriv Hrvoje Horvat. Odnosno, on nije glavni krivac, jer dio krivice ipak snosi.
Definitivno nije pomogao sebi ni reprezentaciji načinom na koji je prošle sezone bez ikakvog objašnjenja donio odluku da neće zvati Karačića. Jednako kao što nije sam sebi napravio uslugu nervoznim reakcijama na kritike, javnom svađom s Petrom Metličićem i konstantnim borbama s bezimenim duhovima koji — po dobrom starom običaju koji smo mogli gledati i u komentarima na Svjetsko nogometno prvenstvo — “žele loše” hrvatskom sportu.
Na kraju krajeva, hrvatski rukomet nema opoziciju; nitko izborniku ne radi o glavi osim, eventualno, ljudi koji su ga postavili. Nema druge struje koja se preko izbornikovih leđa i preko A reprezentacije pokušava izboriti za prevlast u Savezu, nema polariteta u kojem dvije strane kroz medije vuku u različitim smjerovima, pa se izbornik nađe u sredini i pogotovo nema nekog velikog novca oko kojeg se čerupaju lešinari što kruže oko izbornika. Nema zakulisnih igara jer u hrvatskom rukometu već godinama vlada ista struja bez pravih oponenata i svi znaju tko ide na koju stranu. Zločesti novinari i bezobrazni kritičari tu nemaju neku moć.
Zašto je Horvat onda bio toliko nervozan? Ponajprije zato jer se susreo sa situacijom da je preko noći postao poznat gotovo svim Hrvatima, ali i preko noći je svatko stekao mišljenje o tome što radi. To su dvije strane iste medalje i ako netko to ne može prihvatiti, onda se ne može baviti rukometom na ovoj razini. Ali najviše jer zna da postoje problemi koje nije uspio riješiti.
Ti problemi se ni ne mogu riješiti preko noći. Horvat je na klupi A reprezentacije nepune dvije godine, a sustav se gradi desetljećima. Za imati taktički kvalitetne varijante napada u A reprezentaciji, ti reprezentativci moraju odrastati zajedno s tim varijantama kroz kadetski i juniorski uzrast. Moraju shvaćati što se traži od njih, moraju interpretirati ponuđena rješenja i moraju imati kontinuitet koji će dovesti do toga da se u seniorskom uzrastu mogu osloniti na napadački sustav koji donosi rezultate.
Horvat može u hodu posložiti jednu ili dvije varijante, ali Hrvatska u Švedsku ide tako što se ponovo oslanja na Duvnjaka, Karačića i Luku Cindrića. Napad se svodi na ono što će oni napraviti kroz individualne pokušaje, a to u današnjem rukometu teško prolazi. Bez šablonizacije, bez toga da kreneš prije nego što je upućeno dodavanja i bez toga da igraš bez lopte danas je teško napraviti rezultat.
Iz tog konteksta je jasno kako će Hrvatska opet pokušati živjeti na obrani.
Prošle su godine Francuska, Danska, Švedska i Španjolska odigrale devet utakmica na Europskom prvenstvu. Norveška i Island su odigrali osam, a onda ide grupa od šest reprezentacija koje su odigrale po sedam, među kojima je i Hrvatska. Od tih šest momčadi, Hrvatska je zabila 185 golova, a to je bilo dovoljno da se prebaci samo Rusija, i to za jedan jedini gol. Nizozemska i Crna Gora su 15-ak golova ispred, a ako se pogleda prosječan broj golova po čemu su Francuska, Norveška i Danska na preko 30, onda je zabrinjavajuće to što je Hrvatska po prosjeku golova 19. od 24 reprezentacije.
To je naprosto neizbježna posljedica toga da pokušava raditi razliku u obrambenoj fazi, što za posljedicu ima usporavanje ritma utakmice. Relativno puno se mijenja obrana-napad, slabo se trče kontre, individualnim pokušajima u napadu ulazi se u jako puno prekršaja i zato napadi traju relativno dugo. Kada se zbroje svi ti elementi, dolazimo do toga da na utakmicama hrvatske reprezentacije pada relativno malo golova.
Horvat će definitivno pokušati popraviti neke elemente, ali pitanje je koliko će u tome uspjeti. Ipak, kao što je to rekao Karačić, Hrvatska nije u samom vrhu svjetskog rukometa i kada se uzme u obzir da je nekoliko bitnih igrača koji igraju u oba smjera izvan kadra, onda objektivni cilj ostaje plasman među osam i kvalifikacije za Olimpijske igre. To je realnost s kojom se treba suočiti.
Ali isto tako, Karačić — i način na koji je vodio Vardar do titule europskog prvaka – nudi najbolji dokaz da rukomet pruža dobru šansu autsajderima ako su motivirani i znaju što rade. Na Hrvatskoj je da pokuša iskoristiti tu šansu.
Bit će teško, ali u kadru je dovoljno igrača koji zbilja znaju što rade.
