Prva asocijacija koja mi padne na pamet na spomen Željka Kopića kao trenera je Márkó Futács. Mađar je u sezoni 2016./17. bio najbolji strijelac HNL-a; Joan Carrillo ga je koristio kao osnovu igre, jako dobro se nadopunjavao s Nikolom Vlašićem i Antom Ercegom i sve je izgledalo jako dobro za njega. Čovjek je fizikalijama dominirao ligom, bio je važan kotačić u trenerovoj ideji i napokon ga je krenuo gol.
Tu do izražaja dolazi psihološki moment priče koji je temeljna nit priče o Kopiću. Futács je bio napadač mađarske reprezentacije koja je osvojila treće mjesto na Svjetskom prvenstvu do 20 godina. Bio je talent koji su prepoznali Werder i Portsmouth, zarađivao je ozbiljnu lovu i imao je potencijal za veliku scenu. Problem je bio u tome što se nigdje nije mogao nametnuti. Kad god bi krenuo igrati, dogodila bi se ozljeda i sve bi stalo do točke da je razvio traume. Čovjek se naprosto nigdje nije uklopio jer su ga ozljede masakrirale i zato je ta epizoda u Hajduku bila bitna. Bio je zdrav, ušao je u ritam, trener mu je vjerovao i Futács je ponovo pronašao stanje u kojem se osjeća dobro.
Ta titula najboljeg strijelca — objektivno gledano, pogotovo u usporedbi s nekim drugim individualnim uspjesima — i nije pretjerano velika stvar. Zabio je te sezone i Dinamu i Rijeci i Osijeku, ali Futács je šest od 17 golova natrpao u zadnja dva kola; nagurao je četiri komada Interu i još dva Slaven Belupu. Stvar je više u simbolici i potvrdi koja je prvenstveno trebala njemu samom, jer to je možda i prvi put u profesionalnoj karijeri da je ušao u stanje psihe koje je imao kad je kao dijete dominirao suparničkim kaznenim prostorima.
Međutim, idila nije dugo potrajala. Već u četvrtom kolu iduće sezone Futácsu je otišlo koljeno. Propustio je sedam mjeseci, a kada se vratio dočekao ga je novi trener koji je imao drugačiju ideju i sasvim druge igrače na kojima je gradio napad. Za razliku od Carrilla koji je tražio usko postavljanje, Kopić je prefeirao odigravanje u širinu, a tu Futács nije bio ni blizu toliko bitan i opet se našao u situaciji u kojoj je bio veći dio karijere — u onoj u kojoj se ne osjeća dobro. Kopić je Futácsu dao šansu i od trenutka kada se vratio Mađar je odigrao svaku utakmicu. U većini je ulazio s klupe, ali je bio dio momčadi kako se sezona privodila kraju.
To je razlog zašto je Kopić dobio otkaz u Dinamu — jer je živio izvan realnosti odnosa u klubu i oko njega, ne prepoznajući što se od njega očekuje u danoj situaciji
Ključna stvar se dogodila na početku iduće sezone. Futács je bio u lošem stanju što se tiče samopouzdanja, jer je nakon dobre faze u karijeri opet udario u dno, fizički je napadnut na ulici što je još smanjilo motivaciju i sve je vodilo prema tome da je njegova epizoda u Hajduku gotova te da mora potražiti novu sredinu u kojoj će započeti priču iz početka. Kopić je čak i prihvatio taj dio priče. Momčad je išla na gostovanje u Osijek, a trener je Futácsa poslao u drugu momčad na prijateljski turnir u Zmijavcima, što je bila jasna poruka da se na napadača više ne računa ozbiljno i da je rastanak neizbježan. Uostalom, Futács nije bio ni u zapisniku iduće utakmice u kojoj je Hajduk igrao protiv Lokomotive.
Međutim, kada je četiri dana kasnije na Poljud došao rumunjski FCSB, Kopić je kao treću izmjenu odlučio staviti Futácsa. To je bilo jedinih 14 minuta koje je te sezone Futács odigrao za Hajduk. Nijednom u pet prvenstvenih utakmica prije nego što je raskinuo ugovor čovjek nije bio u zapisniku, a nije bio u zapisniku niti u preostale tri europske utakmice. Sve što je odigrao je tih 14 minuta protiv Rumunja u kojima se vukao po terenu potpuno nezainteresiran za svijet oko sebe.
Željko Kopić razumije nogometnu taktiku. Ako ništa drugo, njegov mandat u Slaven Belupu ostaje kao podsjetnik kako u HNL-u i mala momčad može igrati aktivan napadački nogomet s kojim će ostvarivati solidne rezultate. Posao koji je napravio u Hajduku bio je dobar jer je bio u aktivnoj borbi za naslov prvaka i u finalu Kupa, a u Dinamu je pobijedio u 11 od 16 utakmica koje je vodio i u 10 od tih 16 nije primio gol.
Čovjek nije neznalica niti je glupan. Zna prilagoditi sustave igre tako da odgovaraju karakteristikama igrača koje ima na raspolaganju i zna naći ravnotežu tako da ga suparnik ne razvuče po terenu. Utakmice protiv Seville bile su najbolji primjer toga; žrtvovao je dio obrambene kontrole da bi bio opasan u napadu i žrtvovao je dio okomitosti da bi zadržao stabilnost u sredini, ali u svih 180 minuta je imao ravnotežu tako da nije ni previše izložen protiv jače ekipe, a ni neopasan prema naprijed. To su utakmice koje nude kontekst u kojem Kopić dobro pronalazi konkretna taktička rješenja kroz koja njegova momčad može igrati nogomet.
Ono što Kopić ne razumije je to da ne postoji svijet u kojem će Futács biti rješenje koje će ga čupati onda kad stvari krenu po zlu.
Konkretno, Futács je igrač koji je kroz karijeru prošao pakao ozljeda i više puta bio odbačen. On je naučio da, kad ga klub jednom otpiše, više neće dobiti drugu priliku jer je većina tih križanja došla kao posljedica ozljede, a to ne možete nadoknaditi snagom volje i dokazivanjem treneru da ste željni izboriti svoje mjesto. Futács ima životno iskustvo takvo kakvo ima, nesiguran je jer je izgubio mjesto u hijerarhiji ondje gdje je godinu dana ranije imao najbolji period i trener ga je poslao u Zmijavce kao jasnu poruku da više nije bitan. Bilo koji čovjek na stadionu bi tog dana u tih 14 minuta bio korisniji od Futácsa i to su znali svi osim Kopića.
To je razlog zašto je Kopić dobio otkaz u Dinamu — jer je živio izvan realnosti odnosa u klubu i oko njega, ne prepoznajući što se od njega očekuje u danoj situaciji. Čovjek razumije taktiku, ali ne razumije da mu prvi potez nakon što je potvrđen za stalnog Dinamova trenera ne može biti zabrana Nutelle na doručku u klupskom restoranu, jer riječ je o banalnoj stvari. Ne igra Bruno Petković loše zato što jede Nutellu nego zato što je nemotiviran i potpuno izvan fokusa.
Trener — barem trener za Dinamo — mora znati vratiti taj fokus i mora balansirati karaktere svojih igrača jer svaki od njih ima neki svoj argument zašto je u Dinamu. Trener mora motivirati i držati kontrolu, a Kopić nikad u tom segmentu posla nije stekao ravnotežu kakvu je pokazao u taktici protiv Seville. Na kraju krajeva, trener koji je autoritet mora prihvatiti i institut kazne od koje je bježao kako bi održao privid idile i zajedništva, računajući da će u eventualnom sukobu on biti taj koji će izvući deblji kraj.
Teško je voditi nogometnu momčad. Kada imate 20-ak ljudi ispred sebe, izazov je nametnuti se kao vođa svakome od njih, makar se radilo o djeci ili o amaterima. Dodajte u taj izazov još i svlačionicu koja godišnje zarađuje debelo preko 200 milijuna kuna i ego koji s plaćom obično eksponencijalno raste. Dodajte na to i reflektor javnosti uperen u vas i seciranje svake odluke koju donesete. Rezultat je još veći izazov s kojim se Kopić nije mogao nositi, jer tu se sve svede na osjećaj hoće li Futács reagirati dobro ili loše kada ga se iz Zmijavaca prebaci u kvalifikacije za Europsku ligu. Jedini način na koji se možete nositi s takvim pritiskom jest da uspješno prepoznajete što se od vas očekuje.
Kad vas, kao Dinamova trenera, pitaju jeste li član Hajduka, odgovor ne može biti da pitanje nije dobro formulirano nego mora biti izričita negacija.
U tom trenutku nogometno znanje postaje sporedno. Važno je, ali u prvi plan iskače karizma i sposobnost da se snalazite u realnosti odnosa koji se događaju oko vas te da se u njima nametnete kao vođa. To Kopić nije imao i zato je otkaz bio neizbježan. Sada, za dva kola ili na kraju sezone, to uopće ne igra ulogu jer to očito nije svijet u kojem se Kopić može snaći.
