Kapacitet Allianz Arene za europske utakmice, kad UEFA po svojim pravilnicima ograniči gdje se može stajati, iznosi nešto malo više od 70.000 ljudi. To znači da ako svaki, ali baš svaki građanin Villarreala dobije kartu za Allianz Arenu svejedno ostane još 20.000 karata koje mogu ići u slobodnu prodaju.
Taj je podatak najbolja ilustracija toga kolika je razlika u moći između Bayerna i Villarreala. S jedne strane je div iza kojeg stoji cijela industrija jedne od ekonomski najrazvijenijih regija na svijetu, a s druge je klub iz gradića koji je poznat kao španjolsko središte proizvodnje keramičkih pločica, a čiji se svi građani mogu okupiti na Bayernovu stadionu i još ostane mjesta. Odrađuje Villarreal CF dobar posao — uostalom, prošle sezone je Unai Emery osvojio Europsku ligu, a 2008. je klub igrao polufinale Lige prvaka – i stvara jednu od najboljih nogometnih priča iskorištavajući nonšalanciju velikih, ali Bayern je Bayern. Toliku razliku u resursima je teško nadoknaditi.
Zato se, kada Villarreal izbaci Bayern iz Lige prvaka, nameće logično pitanje: što se to događa s Bayernom i koliko je to opasno?
Na malom uzorku, Bayern je na proljeće pao u formi i prima lagane golove. Ne prima ih nužno previše; za utakmicu u kojoj je primio više od jednog gola treba se vratiti u veljaču i okršaj s Bochumom. Od tada je momčad Juliana Nagelsmanna odigrala 11 utakmica i niti u jednoj nije primila dva gola. Ali je isto tako samo na tri uspjela sačuvati čistu mrežu. U svim ostalima je inkasirala po gol.
Nagelsmann je doveden da klub gradi svoj identitet kroz njega i to mu daje iznimno čvrstu poziciju. Međutim, problem je dublji i kredit koji ima može se ubrzano trošiti
Na kraju krajeva, gol koji je odveo Villarreal u polufinale Lige prvaka dovoljno je dobra ilustracija problema. Svega tri minute prije kraja utakmice Dani Parejo prima odbijenu loptu na 20-ak metara od vlastitog gola i ne izbija je naprijed. Malo lijevo, malo desno i Parejo mirno proigrava Giovanija Lo Celsa u džep prostora koji se otvorio iza zadnjeg veznog, on odmah gura Gerarda Morena u dubinu iza leđa obrane, a ovaj poslužuje Samuela Chukwuezea koji završava akciju. I Lo Celso i Moreno i Chukwueze su odradili odličan posao. Međutim, ključ svega je Dani Parejo i Bayernova nemogućnost da ga pritisne i oduzme mu loptu. Gol pada jer je presing na loptu bio mlitav i Parejo se oslobodio pritiska, a onda je iskoristio to što je Bayern u tom polovičnom pokušaju pritiska izgubio obrambenu strukturu.
To nije samo Nagelsmannov problem. Loš pritisak na loptu i gubljenje obrambene strukture koja suparnicima omogućava prolazak kroz sredinu te, u konačnici, lagane golove obilježje je kasnije faze ere Hans-Dietera Flicka na Bayernovoj klupi. Za razliku od početka u kojem je preuzeo kormilo od Nike Kovača i momčad koja je dotad bila na dnu liga Petice s prosjekom oduzetih lopti po utakmici pretvorio u presing mašinu, na kraju su mu suparnici prolazili kroz sredinu i sve više iskorištavali činjenicu da je do maksimuma podigao zadnju liniju. Svaki put kada bi se suparnici riješili prvog vala pritiska na loptu čekala ih je dobra šansa da kazne Bayern na otvorenom prostoru.
Doduše, Flick je ispao od Paris Saint-Germaina u utakmicama u kojima je Eric Maxim Choupo-Moting bio prvi napadač jer na raspolaganju nije imao Roberta Lewandowskog, a Nagelsmann je ispao od Villarreala. I još je putem nagazio na žulj Thomasu Mülleru.
“Teško je prihvatiti ovaj poraz. Zbilja ne znam što bi trebao reći u ovakvoj situaciji”, izjavio je nakon utakmice Müller koji često ima nešto za reći i kada ga se ništa ne pita. Nagelsmann je bio konkretniji i u prvi je plan stavio Müllerov promašaj koji je utakmicu mogao usmjeriti u puno mirnije vode. Što to znači, budući da je Müller najutjecajniji lik u svlačionici i da je bio jedan od predvodnika bušenja i Kovača i Carla Ancelottija?
Apsolutno ništa.
Kovač je bio rezervno rješenje i treća ili četvrta opcija za trenera. Ancelotti je bio prijelazno rješenje, netko tko je trebao povezati konce kada je Pep Guardiola otišao, iako to u klubu možda nisu očekivali. Samim time su i jedan i drugi postali potrošna roba, netko tko je u političkim obračunima — a teško je naći klub na toj razini koji ima toliko političkih igara i igrica između veterana i upravljačkih struktura — u slabijoj poziciji nego što je to Müller. Nagelsmann je druga priča. On je klupski projekt i doveden je da bude dugoročno rješenje; doveden je da klub gradi svoj identitet kroz njega i to mu daje iznimno čvrstu poziciju.
Međutim, ostaje činjenica da je Bayern ispao od Villarreala. I ne bi bio problem da je Bayern ispao, a da je odigrao obje utakmice kao što je odigrao ovu drugu. To je drugačija sportska kultura, ondje je svima jasno da ponekad lopta jednostavno ne želi u gol i da tu trener nije ništa kriv. Problem je u tome što u prvoj utakmici Bayern nije ništa odigrao i realni je rezultat bio mnogo veći od inicijalnih 1:0. Villarreal je u prvoj utakmici potpuno razbio Bayern, koji tada ni izbliza nije izgledao konkurentno.
I zato, kad se postavlja pitanje što se događa u Bayernu, to nije u kontekstu toga da je Villarreal prošao u polufinale Lige prvaka, nego u kontekstu toga da je Villarreal razvalio Bayern u prvoj utakmici igrajući bolji nogomet. To je ono što Nagelsmann treba pohvatati prije nego što mu se kredit koji ima počne ubrzano trošiti, jer problem je dublji od laganih golova koji se primaju i slabog pritiska na loptu.
Bayern teško može financijski parirati samom vrhu ‘superligaškog’ društva. Može što se tiče novčanih tokova, čak puno uspješnije nego španjolski ili talijanski klubovi. Međutim, jednako kao što Liverpool ne želi dati Mohamedu Salahu novi ugovor koji bi iskakao iz postavljenih okvira i narušio hijerarhiju plaća, tako ni Bayern ne želi razbijati svoje obrasce poslovanja. Što se tiče gotove love i poslovanja u plusu, tu je Bayern debelo ispred Barcelone, Juventusa ili Manchester Uniteda. Bayern može dati stotinjak milijuna eura odštete za igrača, ali to ne radi.
I sada dolazimo do toga da će Lewandowski na ljeto navršiti 34, da je Müller godinu dana mlađi od njega i da u momčadi, za razliku od one ekipe prije dvije godine, više nema Davida Alabe i Thiaga Alcântare koji su davali taktičku fleksibilnost. S napadačkom jezgrom koja stari i bez nekoliko bitnih igrača za koje Hasan Salihamidžić nije doveo zamjene jer takvi igrači koštaju više nego što je Bayern spreman platiti, teret kompenzacije je na treneru. Zato je Nagelsmann doveden — da kroz model igre i trenerski rukopis kompenzira nedostatke pravca razvoja kojeg je zacrtala uprava. Njegovo je da ostavi Bayern u borbi s Manchester Cityjem, Liverpoolom, PSG-om, Real Madridom i Barcelonom usprkos tome što će Bayern trošiti debelo ispod standarda koje su ovi zacrtali.
Objektivno gledajući, to Nagelsmann u ovom trenutku ne radi. On pokušava s nekim asimetričnim modelima i napadačkim sustavima koji počivaju na samo jednom stoperu, što na momente izgleda jako dobro, ali jedino mjerilo je Liga prvaka i tu Nagelsmann nije ispunio postavljeni zadatak. Doduše, riječ je o nerealno teškom zaduženju koje je stavljeno pred trenera jer očekivanje da će on kroz taktičku genijalnost u izravnom dvoboju poništiti 200 ili 300 milijuna eura razlike u ulaganjima u odnosu na konkurenciju je van svake pameti. Međutim, van svake pameti je i da Villarreal pomete Bayern s terena onako kako ga je pomeo u prvoj utakmici.
Bayern iz Lige prvaka nije ispao slučajno i na nesreću; ispao je zato jer je Villarreal odigrao puno bolju utakmicu u Španjolskoj i jer je dominirao šansama. To je razlog da se zapitamo što se događa s Bayernom. Da se to zapita i trener koji je postavio igru, ali i uprava na čelu sa Salihamidžićem i Oliverom Kahnom jer momčad koju gradi kvalitetom počinje zaostajati za konkurencijom iz vrha europskog nogometa, a očekuje da je trener čupa iz procjepa u koji upada. A to je u dugoročnoj perspektivi već potencijalno jako opasno.
