Udarac kojim je Serge Gnabry pogodio okvir gola 15 minuta prije kraja utakmice bio je sve što smo vidjeli od Njemačke u Sevilli. Španjolska je dominirala utakmicom u svakom smislu te riječi. Imala je 69 posto posjeda lopte, imala je 23 udarca prema Manuelu Neueru, osvojila je više duela i imala je više driblinga. U tom kontekstu, 6:0 kojih je svijetlilo na semaforu kad su se igrači uputili prema svlačionicama sasvim je vjerno odražavalo odnos snaga na terenu. Ako za koga možemo reći da je imao sreće, onda je to za Njemačku koja je mogla proći još puno gore.
Trenutna situacija u nogometu — dijelom zbog nedostatka navijača, a puno većim dijelom zbog kratkih priprema, gustog rasporeda i neadekvatnog odmora — stvara uvjete za niz čudnih rezultata i onda imate osjećaj da se na ovakve incidente navikli. Liverpool je primio sedam golova od Aston Ville, a Bayern je u domaćem prvenstvu pobijedio sve i usprkos izostancima izgleda daleko najsvježije od svih kandidata za Ligu prvaka, ali je protiv Hoffenheima upao u crnu rupu i primio četiri komada.
Međutim, razlika između Liverpoola ili Bayerna i Njemačke je u tome što je za klubove takav rezultat zaista crna rupa. Točno tri dana prije Hoffenheima Bayern je osvojio europski Superkup protiv Seville, a točno tri dana nakon Hoffenheima je uzeo i njemački Superkup protiv Borussije Dortmund. Liverpool je kolo prije nego što je dobio porciju od Ville dobio Arsenal, a kolo kasnije je remizirao s Evertonom, nakon čega je u idućih šest utakmica primio tri gola. Njemačkoj ovo nije izolirani incident kojeg se može pregaziti i nastaviti dalje; ovo je kulminacija negativnog trenda u kojem se reprezentacija nalazi već neko vrijeme.
Joachim Löw je u pripremi utakmice odlučio pokušati uništiti Španjolce kontrama i to je, u teoriji, racionalan izbor.
Njemačka nema igru, nema plan i ne izgleda dobro. Nakon što je Löw u Rusiji ispao u grupnoj fazi stvari nisu postale ništa bolje. Dapače, postale su gore
Španjolska je idealan suparnik za takav stil igre. Bilo je jasno da će Luis Enrique na teren poslati momčad koja će držati loptu i napadati, momčad koja će izaći visoko s zadnjom linijom i koju ćeš po oduzetoj lopti moći kazniti direktnim kontranapadom, jer takav stil igre nužno ostavlja puno prostora iza stopera. Doduše, suparnici će se mijenjati i neće svaki od njih biti idealan za takav stil. Zbog toga je druga, ona ključna stvar to što Bayern igra na sličan način. To je konstanta na kojoj se dugoročno može graditi uspješna momčad, neovisno o suparniku.
Uostalom, Löw je već tako funkcionirao. Kada je Bayern vodio Jupp Heynckes, Njemačka je igrala direktan nogomet, a Svjetsko prvenstvo 2014. je osvojila prihvaćajući stil kakav je u Bayern implementirao Pep Guardiola i igrajući pozicijski nogomet do te mjere da je Philipp Lahm u određenim trenucima igrao u veznom redu onako kako je to radio i u klubu.
Nije Löw prvi kojem je palo na pamet uzeti ono što se nudi. Velike nogometne nacije s dominantnim klubom često imaju privilegij da u reprezentaciji mogu kopirati obrasce igre iz tog kluba. To je radio Vicente del Bosque sa Španjolskom kada su mu jezgru momčadi činili igrači iz Barcelone; radila je to Italija, prateći promjene koje su treneri implementirali u Juventusu. Naprosto je to logična stvar. Ako u reprezentaciji imate Gianluigija Buffona, Andreu Barzaglija, Leonarda Bonuccija i Giorgija Chiellinija, onda je sasvim normalno da im prilagodite model igre i da iskoristite njihovu uigranost u klubu.
To nije nešto na što se može osloniti momčad poput Hrvatske ili Belgije, jer najbolji igrači im igraju u inozemstvu, niti to može Engleska u kojoj je kvaliteta disperzirana u različite klubove s različitim stilovima igre. Međutim, za Löwa je sasvim racionalno dopustiti da mu Bayernov trener odradi dio posla i onda samo preuzeti mehanizme koji funkcioniraju u klubu, posebno kad je aktualni Bayernov trener njegov bivši asistent.
Problem je taj što je Löw u Sevilli izveo pet Bayernovih igrača, ali daleko od uvjeta u kojima igraju u Bayernu.
Recimo, Niklas Süle je bio na stoperskoj poziciji okružen ‘strancima’. S njim su u zadnjoj liniji bili igrači PSV-a, Leedsa i Borussije Mönchengladbach, a ispred njega su bili igrači Real Madrida i Manchester Cityja. Implementirati Bayernov stil igre u takvim okvirima je jednako logično kao implementirati Leedsov, Gladbachov ili Cityjev. Jednostavno, nedostaje jezgra na koju se možeš osloniti i koja će samo prenijeti ono što igrači svakodnevno rade u klubu bez da su uopće svjesni da su im kretnje koordinirane i uštimane.
“Nije bilo strukture, nitko na terenu nije davao upute i nije bilo zajedničkog kretanja kada je Španjolska imala loptu”, objasnio je Bastian Schweinsteiger u televizijskoj analizi poslije utakmice. “Željeli smo igrati kao Bayern, ali ovo nema veze s tim.”
Još manje je imalo veze kada je Löw pri rezultatu 3:0 promijenio stil igre i prešao u liniju s trojicom natrag, uz upute da momčad igra visoki presing. To bi možda i imalo smisla s obzirom na to da su s Gnabryjem u napadu bili Timo Werner i Leroy Sané, a da im je leđa čuvao Leon Goretzka. Međutim, kada vidite da su iza njihovih leđa Toni Kroos i İlkay Gündoğan, onda je sasvim jasno zašto je Njemačka primila još tri komada.
Prva stvar koju je Hans-Dieter Flick napravio kada je preuzeo Bayern bilo je vraćanje Thomasa Müllera na njegovu poziciju. Stavio ga je u glavnu ulogu, dao mu je slobodu kakvu je imao prije Nike Kovača i Carla Ancelottija, a Müller je pokrenuo Bayern. Za usporedbu, Löw se riješio Müllera. Pravo objašnjenje zašto Müller, Jérôme Boateng i Mats Hummels više nisu dio reprezentacije nikad nije ponuđeno. Prekriženi su i Löw se samo tako riješio trojice igrača koji su tek prešli 30. godinu i koji među sobom imaju 246 nastupa za reprezentaciju. Nisu mu više trebali.
S takvom odlukom se može živjeti kada stvari idu kako treba. To traži hrabrost, a traži i rezultate jer će javnost tražiti da ih se vrati čim kola krenu nizbrdo. Löwu su krenula i ovo je kulminacija negativnog trenda u kojem se reprezentacija već neko vrijeme nalazi. U Ligi nacija Njemačka je imala tri remija, poraz i dvije pobjede protiv Ukrajine. U kvalifikacijskoj grupi je pobijedila Nizozemsku, a onda je izgubila kod kuće i zauzela drugo mjesto.
Međutim, ono što Nijemce brine nisu samo rezultati. Poraz se može dogoditi, pa čak i ovakav kakav se dogodio protiv Španjolske. Zamor materijala, lošiji dan, malo nesreće i stvari postanu ružne, ali nemaju dugoročne posljedice.
Ovo što Löw radi ostavlja upravo to — dugoročne posljedice.
Njemačka nema igru, nema plan i ne izgleda dobro. Nakon što je Löw u Rusiji ispao u grupnoj fazi stvari nisu postale ništa bolje. Dapače, postale su gore. Njemačka već dugo vremena izgleda kao reprezentacija koju drže tanki šavovi i koja je dovoljno jaka da izdrži protiv slabijih momčadi, ali koja će se raspasti čim je netko razvuče. To je pokazala Nizozemska, to je pokazala Španjolska, ali to je pokazala i Švicarska u Ligi nacija.
U korijenu tog raspada je Joachim Löw. U njegovih 14 godina na klupi Njemačka nikad nije izgledala ovako slabo. Čak niti u Rusiji nije izgledala ovako izgubljeno i bez ikakvog plana. Upravo zato ovo sa Španjolskom nije izolirani incident; ovo je ozbiljno upozorenje.
