Topnički dnevnici

Stranac u noći

Mrzim neselektivnu paljbu. Mrzim cipelarenje dok je netko na podu. A najviše od svega mrzim licemjerje

Veliki Jose Mourinho, bez kojega bi nogomet u 21. stoljeću bio nemjerljivo dosadniji, danas slavi 56. rođendan. Telesport mu ovim putem čestita i želi skori novi angažman u nekom od velikih europskih klubova. Tim povodom se u današnjem subotnjem ‘retrovizoru’ prisjećamo jednog starog teksta, prvog od mnogih koje smo o njemu na Telesportu napisali.

xxx

Albert Camus* je, kao svaki pametan čovjek, jako volio nogomet. Još kao dječak bio je vratar za Racing Universitaire Algerios, s kojime je osvojio Sjevernoafrički Kup prvaka i Sjevernoafrički kup. Tuberkuloza je prekinula mladu karijeru i gurnula Camusa u svijet pisane riječi. Ipak, nogomet je ostala ljubav koja se nije ugasila. Charles Poncet je jednom pitao slavnog pisca je li mu draži nogomet ili teatar. Camus je odgovorio: “Nogomet. I to bez razmišljanja.”

Camusov Stranac je zbilja remek-djelo; ona knjiga koju pročitate i odjednom drugačije gledate na neke životne situacije. Ne znam je li to do Camusa ili do mene, ali nogomet često gledam kroz Stranca. Da se ne bavimo provjeravanjem navika čitanja, a opet niti da ne ulazimo u velika prepričavanja: roman je prožet Mersaultovim mislima o apsurdnom položaju čovjeka. Samo, za razliku od Raskoljnikova (Dostojevski – Zločin i kazna, za one nevične lektiri), Mersault to radi nekako hladno, bez osjećaja čak i sam prema sebi. Razmišlja gotovo kompjuterski, potpuno – analitično. Prema njemu, što god čovjek radio u svijetu uvijek je isti rezultat – a to je smrt.

Bez ikakvih iluzija o mijenjanju svijeta.

Nogomet je igra emocije. Bez emocija, bez srca i želje nogomet je samo dosadno napucavanje mješine ispunjene zrakom. Međutim, potrebna je ozbiljna analiza da bi se igra unaprijedila. Gotovo mersaultovski hladna analiza. Isto tako, analizirajući hrpu velikih trenera, dolazim do sličnog zaključka kao Mersault. Što god trener radio uvijek je isti rezultat, a to je pad. Jednako kao što je nemoguće izbjeći smrt*, nemoguće je da trener izbjegne da ga vrijeme pregazi. Nogomet se, posebno danas, razvija puno brže nego se pojedinac uspije adaptirati. Zapravo, jedini način bijega je povući se dok si na vrhuncu.

Temeljni razlog ove teme u današnjim Topničkim dnevnicima je Jose Mourinho i to što mrzim neselektivnu paljbu. Mrzim cipelarenje dok je netko na podu. A najviše od svega mrzim licemjerje.

Niti je tajna da Jose nije na svojoj top razini, niti sam ikome time otkrio toplu vodu. Ipak, jako je licemjerno danas kritizirati Mourinha za one stvari za koje je ne tako davno bio glorificiran. Recimo, kad mu je Eto’o igrao beka, bila je to fanatična obrana čitave momčadi. Da, bila je. Ali bio je to bunker koji mu danas svi zamjeraju.

Kad je Quaresmu zabio na dno klupe nitko se nije dizao na zadnje noge, kao što danas skaču za Mkhitaryana. Da, ispala je to sasvim dobra ideja, ali O Cigano je svojedobno bio vrhunski potencijal*, kojega je možda baš ta klupa uništila.

Danas mu prigovaraju jer kritizira igrače u medijima i jer izmišlja alibije, isti oni kojima je bilo normalno to što je za Carvalha rekao kako je igrač bez imalo mozga.

Danas ga bahatim zovu oni kojima je do neba simpatično bilo to što se prozvao Posebnim.UEFA Europa League Group A day 4 match between Fenerbahce and M

Mourinho nije zaboravio trenirati niti je zaboravio sve ono što je znao o nogometu. Jose je samo ostao isti dok je nogomet napredovao. I to je sve.

I dalje mi pričamo o jako dobrom treneru, treneru koji će ući na top liste i koji će povremeno osvojiti kakav trofej. Ipak, ne pričamo više o onom elitnom treneru, onom Top1 ili Top2. Posebnom tipu koji jede konkurenciju za doručak.

I zapravo, razmislimo malo, njegov pad nije iznimka. “Debeli konobar” Rafa Benitez je od sezone 2001./02. do 2005./06. bio smatran božanstvom. Dvije La Lige, Kup UEFA i Liga prvaka uz dva kupa i one sitne superkupove, dovoljno za dvije nagrade za trenera godine. Ovaj je taktički genijalac uveo tada revolucionarnu taktiku 4-2-3-1. U vremenu kada su dominirale inačice 4-4-2 formacije, dodatnim veznim igračem i postavljenjem igrača u četiri linije pokorio je svijet. Par godina kasnije bio je ruglo.

Arsene Wenger sa svojim The Invincibles Arsenalom, Louis Van Gaal s “onim” Ajaxom i Barcelonom. Fabio Capello, Vicente del Bosque i Marcello Lippi. Svi su oni bili sama elita, bogovi trenerskog Olimpa. Međutim, svima je u nekom trenutku došao kraj.

Onako mersaultovski neizbježno.

Mourinho je pomeo Premiership s formacijom 4-3-3. Imao je trokut u sredini oko dva centralna vezna u 4-4-2, a krila su mogla stvarati višak protiv bekova. Svi su govorili kako ih je otpuhao uragan Jose, u čemu je bilo istine. Međutim, jednostavno, nogomet je napredovao a oni se nisu adaptirali dovoljno brzo.

To je način na koji funkcionira život. Vrijeme ide, i dok si zabavljen sobom i nekim svojim idejama, taj isti podli svijet te pregazi. A rijetka su područja života koja su napredovala brže od nogometa u zadnjih petnaestak godina. Zapravo, jedini način bijega je da se trener povuče na vrhuncu.

Kao legendarni revolucionari od sredine 1980-ih naovamo, dakle unutar zadnjih 30 godina, nameću se Arrigo Sacchi i Johannes Cruijff.* Osim taktičke genijalnosti koja je unaprijedila nogomet nameće se još jedna zajednička točka: njihova karijera nije kompromitirana crnim točkama i tu su gotovo nevjerojatne iznimke. Ali, objašnjenje je jednostavno: oni su svoj pad izbjegli tako da su se – povukli. Još jedna zajednička točka im je da su obojica imala samo desetak** godina trenerskog radnog staža. A ponuda za takve genijalce sigurno nije nedostajalo.

*namjerno iz grupe gore i ove tu izostaje Sir Alex Ferguson. On je prvo bio manager, pa onda trener. Taktički je bio prilično limitiran, majstor svlačionice, ispravnih poslovnih odluka i planiranja momčadi rijetko je spominjan kao kandidat za trenera godine. Sir Alex nije trenirao, on je gradio dinastije.

**Sacchi se, doduše, kasnije vratio u Milan i Atletico, ali u takvim kratkim vatrogasnim gažama da to nitko ne uzima kao ozbiljan posao u kojemu nije uspio, a Cruijff je podržavao separatističke težnje napaćenog naroda Katalonije tako što je bio izbornik.

Ni Wenger, ni Benitez, ni Capello, ni Van Gaal – a pogotovo Mourinho – nisu glupi ljudi. Nešto što vidimo mi, laici, siguran sam da vide i oni. Ljudi koji su nogometu posvetili život vide da stvari ne štimaju. Ali ipak, nastavljaju.

Mersaultu je na poslu ponuđeno promaknuće, ali on ga odbija. Bolji posao će mu narušiti rutinu, promijenit će mu svijet koji zna i u kojemu se snalazi. Ne povjerava se nikome jer to nema smisla. Nitko, uostalom, ne zna kako je njemu. Zar je teško povjerovati da se Jose nalazi u sličnoj situaciji?

Jose više nije Stranac. Postao je dio mase, nije više Poseban. I dalje je vrlo, vrlo dobar trener, samo nije ono što je bio. Ostaje samo iluzija i neizbježan pad.

Sasvim je ljudski razumljivo da je teško odbaciti nešto što ga je činilo najuspješnijim. Teško je izaći iz comfort zone u kojoj se izvrsno snalazi i u kojoj ima sigurnost, jer izlaženjem riskira nesnalaženje i sramotu. Neizlaženjem ne riskira ništa, pad je ionako siguran. A tko ga uopće može razumjeti? Možda samo Wenger, Benitez, Van Gaal ili Capello, koji su to prošli.

Logično pitanje je kako je moguće da su nekoć mogli naći čaroliju, a danas ne mogu. Odgovor ponovno daje Camus. Mersault je sposoban ogoliti društvo, secirati ga i uvidjeti čitavo njegovo licemjerje i apsurd. Razlog za to je činjenica da je stranac; on ljude gleda s distance i tako može vidjeti sam besmisao toga da ubojstvo ispravljaju ubojstvom i toga da mora plakati kad mu se ne plače. On, kao izopćenik, kao stranac, ima pogled izvana koji mu otvara oči i radi te percepcije može složiti ideje kako popraviti i unaprijediti organizaciju.

Benitez je prije Valencije bio Realov izopćenik koji nije dobio fer šansu ni u Valladolidu ni u Osasuni, tako da je prije eksplozije najduže trenirao Extremaduru. Joseovu priču znate, prevoditelj koji je – baš kao i Sacchi – pokazao da nije potrebno prvo biti konj da se postane džokej. Sva trojica su imala ideju i tu ideju su implementirali u sistem. I u tom procesu nije bilo nemogućeg, iz razloga što nisu znali što je moguće, a što nije. Morali su probati jer nisu imali što izgubiti. Bili su stranci i to je bila njihova iznimna prednost.

Međutim, kad stranac postane dio priče i član društva, on postupno gubi onu odvojenost od organizacije. A upravo na toj distanci je napravio iskorak.

Kad je unutra on teže primjećuje promjene, nema jasan pregled apsurdnosti i ne može secirati društvo, onako mersaultovski precizno. Odjednom stvari postanu nemoguće, one za koje nekad nije znao da se ne mogu napraviti. Posebno nemoguće jer se odjednom od njega zahtjeva da mijenja ideje na kojima je napravio karijeru. Mora izaći iz svoje comfort zone, riskirati kao nikad prije i odbaciti sve poznato.

A to je teško.

Prema Mersaultu, što god čovjek radio u svijetu uvijek je isti rezultat, a to je smrt. Dakle, nema što izgubiti.

Međutim, Jose više nije Stranac. Postao je dio mase, običnih trenera, nije više Poseban. I dalje je vrlo, vrlo dobar trener, samo nije ono što je bio. Ostaje samo iluzija i neizbježan pad. A Camus kaže da: “Protiv neugodnih istina ima samo jedan lijek – treba se s njima pomiriti”.

 

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.