Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Suuudeee miii…

Hrvatski suci su naprosto – loši. I to je veći problem od toga što su korumpirani

Nije tajna, hrvatski nogomet nije u pretjerano dobrom stanju. Medicinski rečeno, hrvatski nogomet je u terminalnoj fazi maligne bolesti. Čak i ako izvana stanje izgleda solidno, problem je iznutra.

Supstanca koja hrvatski nogomet zasad održava na životu infuzija je čiste igračke kvalitete. Srećom, dobar igrač može nastati isključivo zahvaljujući talentu. Rinus Michels, jedan od najvećih umova nogometne igre, izjavio je kako se nogometaši jednostavno događaju, često i mimo posljedica rada. A hrvatski nogomet je čisti dokaz njegova teorema. Kad si dovoljno talentiran, imaš šansu usprkos stanju u našem nogometu i sistemima koji služe da se stanje održi postojanim. Na korist manjine i na štetu samog sporta.

S trenerima ne stojimo dobro kao s igračima jer vrhunski trener teško nastaje usprkos sistemu. Trenere obično stvara baš sistem, ali postoji i onaj dio učenja preko primjera. Ne čudi činjenica da su sva tri trenerska predstavnika u ligama ‘Petice’ djelomično školovani izvan hrvatskog sustava i da su kroz igračku karijeru surađivali s trenerima na čijem radu danas mogu temeljiti svoj.

A onda postoje i suci, daleko najslabija karika hrvatskog nogometa.

Oni baš nikako ne mogu uspjeti mimo sustava. Zato su toliko slabi da ih nema ni blizu svjetske elite. Ali ovo neće biti tekst o sudačkim krađama i korupciji, jer korumpirani pojedinac može istodobno biti i stručnjak. Ne znam za vas, ali mirniji bih bio na operacijskom stolu korumpiranog kirurga nego poštenog mesara. Zato, ovo nije tekst o tome kako su hrvatski suci lopovi (iako za to imaju pravomoćnu presudu, ne oduzimajmo im tu čast); ovo je tekst o tome kako su jednostavno – loši.

Nitko nikad nije platio kartu da bi gledao suca i bilo bi super da u Savezu to shvate

Opravdano je zapitati se kako je moguće da susjedne Slovenija, Mađarska i Srbija već godinama mogu imati elitne sudačke timove, a Hrvatska ne može. Pogledamo li 18 sudaca koji su sudili Euro u Francuskoj, čak 8 ih dolazi iz liga koje imaju manji koeficijent od Hrvatske. Dakle, nema govora o nekoj bjelosvjetskoj uroti protiv hrvatskih sudaca, riječ je o čistom manjku kvalitete koja uzrokuje da čak i kad dobiju šansu u Europi, hrvatski suci obično uprskaju. Toliko da Ivan Bebek ni turistički više ne smije u Istanbul.

Postavlja li itko pitanje zašto se ovdje rađaju talentirani igrači i netalentirani suci? Ili suci samo vremenom postaju loši?

Uzmimo premisu da odluka Županijskog suda u Zagrebu ne postoji i/ili kako šefovi sudaca nisu imali svoje ljude na terenu kojima su one sporne ‘božićnice’ trebale biti proslijeđene. Teško je ignorirati takav fakt, ali pokušajmo – jer baš su se nekako usporedno s tom odlukom četvorica dječaka trudila dokazati Michelsov teorem u praksi.

Možda na prvu nema pretjerane veze s temom, ali baš tako negdje u to vrijeme u Hajduku i Dinamu na velikoj su se sceni pojavili Nikola Vlašić i Andrija Balić, te Ante Ćorić i Marko Pjaca. Danas se to može činiti prilično lošom procjenom, ali smatrao sam da su Ćorić i Balić talentiraniji igrači. Ako ne talentiraniji, onda barem dragocjeniji.

Iz sadašnje perspektive čini se kao otkrivanje tople vode, Pjaca i Vlašić bili su puno sigurnije oklade za uspjeh. Jednostavno, njih su dvojica izvrsni igrači u igri jedan na jedan, tehnički potkovani i dovoljno inteligentni da razumiju svoju ulogu u ekipi. No, imali su i iznimnu zaštitnu mrežu koja ih je spašavala. Obojica su igrači izvanrednih fizičkih sposobnosti, eksplozivni, brzi i moćni. Njihov minimum je u svakom trenutku bio nekakav Mainz ili Malaga, klubovi sredine ljestvice u ligama ‘Petice’. Ispod toga igrači takvih predispozicija jednostavno ne mogu. A ipak, teško je čak i sada zamisliti da ijedan od njih dvojice može u budućnosti ući u izbor za top 5 na svojoj poziciji, s obzirom na brojnu konkurenciju.

Kako Pjaca i Vlašić lagano mogu stvarati višak jedan na jedan, tako Balić i Ćorić mogu još lakše stvarati višak za druge. Prva dvojica su moćna krila, moderni napadači, ali ova dvojica su istinski playmakeri. Toliko dobri da je to bilo zaista uzbudljivo.

Za početak, u startu su imali hendikep jer u današnjem nogometu je jako teško biti playmaker. Taktički moraš odgovoriti većim zahtjevima, igra se ubrzala, sve teže je pronaći slobodan prostor na terenu. Uz tehniku je potrebno pokazati dozu vizije i pregleda igre, osjećaja za prostor i kontrolu tempa. Uz dodatno opterećenje kroz kontroliranje sredine u obrani, morali su biti sposobni mijenjati ritam momčadi bez da imaju luksuz oslanjanja na fizikalije. Upravo zato što je teško, konkurencija je drastično manja nego na krilu i njih dvojica su automatski rijetkost, dragocjenost koju je trebalo njegovati.

Njih dvojica, ako zakažu u razvoju, neće biti pojačanje niti za osrednji klub neke jake europske lige. Međutim, ako potpuno ispune potencijal, mogu biti sama elita na svojoj poziciji. Njihov plafon je viši, međutim i opasnost od propadanja je nemjerljivo veća.

Tu u priču ulaze hrvatski suci i činjenica da su im hendikep još više produbili.

Vidite, za svakog playmakera je potrebna igra. Oni stvaraju igru, ali itekako žive od igre, a hrvatski suci svojim suđenjem ubijaju igru. Dok se najnapetije utakmice liga ‘Petice’ ili Lige prvaka igraju na 20-ak prekršaja, HNL završava na brojci od 36 prekršaja po utakmici – ako je vjerovati InStatovim podacima za prošlu sezonu. U tako rascjepkanoj utakmici teško je uspostaviti ritam i kontrolirati posjed. U rascjepkanoj utakmici nema playmakera.

Objasnimo na primjeru koji će svima biti jasan. U Real Madridu Luka Modrić i Toni Kroos obojica imaju oko 75 dodavanja u La Ligi. Za to vrijeme imaju oko 130 i 142 dodira s loptom. Po statistici s WhoScoreda i Gareth Bale i Cristiano Ronaldo imaju manje od 35 dodavanja i manje od 80 dodira po utakmici. Modrić i Kroos su praktički na svakoj lopti u svakom napadu, kratko – iz prve ili s dva dodira, daju ritam momčadi i iznimno je bitno da je igra tečna. Krila mogu čekati neko vrijeme bez lopte i svejedno biti vrlo ubojita. Modrić i Kroos moraju biti konstantno na lopti i u ritmu utakmice, jer bez toga oni gube smisao.

Isto se događa s Ćorićem i Balićem u okvirima HNL-a. Sakaćenjem tečnosti igre sakatili su i njihove šanse da razviju svoj playmakerski gen.

Ne namjerno u korumpiranosti, već iz čistog neznanja i manjka talenta. Hrvatskim sucima akutno nedostaje osjećaja za igru. Prekršaji se sude kao alibi, po principu suđenja svakog kontakta da sa sebe skine odgovornost rubnih odluka. Hrvatski suci zapravo nemaju rubne odluke, jer svaki kontakt obično završi kao prekršaj. Zaboravljaju da je nogomet kontaktni sport. Zaboravljaju da je njihov posao kontrolirati igru, a ne upravljati njome, a te igre obično niti nema – jer rascjepkaju utakmicu nepotrebnim prekršajima.

Netko će reći da se mekšim kriterijem štedi upravo igrače kao što su Balić i Ćorić, igrače koji su krhkije građe. Možda, ali tako im se radi medvjeđa usluga s obzirom na to da ih na utakmicama vani nitko neće štedjeti. Baš zato hrvatski klubovi izgledaju apsolutno nedoraslo u Europi, gdje se dueli na koje su navikli da budu prekršaji smatraju normalnim segmentom nogometne utakmice.

Zapravo, suci vani imaju kriterij koji se svodi na to da sude prekršaj za ono za što bi sudili kao penal, bez obzira gdje se dogodilo. Ako neki naš domaći sudac sudi duel ramenom na centru, a isti kontakt ne bi bio ni u ludilu okarakterizirao kao penal, nameće se pitanje koja pravila sudac provodi. Nameće se pitanje gdje je smisao za igru, osjećaj da je on tu sporedni faktor koji će kontrolirati utakmicu i spriječiti grubo kršenje pravila.

I prije svega, nameće se pitanje zašto to nitko od odgovornih ljudi u HNS-u ne vidi.

Gledajući suđenje vani, jasno je da se greške događaju. Suditi profesionalnu utakmicu je zahtjevan posao koji nije pretjerano zahvalan. Međutim, suci vani imaju osobni integritet, povjerenje u sebe i svoju procjenu, a onda iz toga izvire autoritet na travnjaku. Sudac vani može odmahnuti rukom na gubitak ravnoteže u duelu, jer vjeruje sebi i stoji iza te odluke. Sudac vani može pustiti prednost, jer ima osjećaj za igru i razvoj akcije. Sudac vani može pokazati minutu nadoknade, iako je bilo materijala za četiri minute, ako je svjestan da je rezultat odlučen i da je nadoknada nebitna.

Sudac vani može i pogriješiti, ali neće ubiti utakmicu svojim alibi-suđenjem.

Za vodeće ljude sudačke organizacije u Hrvatskoj više nije najvažnije pitanje tko je trebao primiti božićnicu iz Širićeve torbe. Puno je bitnije pitanje kako misle stati na kraj tome da su suci od kontrolora utakmice postali dominantna sila. Još bitnije je kad će napokon početi stvarati suce koji će ući u elitu, u društvo sa Damirom Skominom, Miloradom Mažićem i Viktorom Kassaijem.

Nitko nikad nije platio kartu da bi gledao suca i bilo bi super da to vodeći ljudi Saveza shvate. No, izgleda da ćemo još uvijek gledati kako ljudi bez imalo integriteta i talenta otežavaju Balićima i Ćorićima koji dolaze ionako težak put ispunjavanja potencijala. A hrvatski će se suci nastaviti truditi prekinuti cjevčicu koja dovodi spasonosnu supstancu u umirući organizam. Ne zato što su korumpirani, nego zato što su jednostavno ogavno loši.