Priča o Unionu je poznata. Klupski identitet izgrađen na povezanosti s lokalnom zajednicom u Köpenicku, navijači koji grade stadion, darivaju krv kako bi se izbjegao bankrot, pjevaju božićne pjesme na stadionu kako bi skupili novac u humanitarne svrhe; sve je to već dobro opisano. Sve pop-kulturne i ideološke reference kluba koji je djelovao kao vid otpora komunističkom establišmentu u Istočnoj Njemačkoj, a onda se nastavio kao opozicija kapitalističkom pristupu nogometu koji dominira europskim nogometom posljednjih 20-ak godina stvorile su imidž kultnog kluba koji je uvijek bio veći od svojih rezultata.
Ono što je manje poznato jest način na koji se Union Berlin statusu kultnog kluba približio i rezultatima. Nerealno zvuči da se se Union od momčadi koja do 2019. nikad nije igrala u Bundesligi pretvorio u momčad koja se u tri sezone prvoligaškog nogometa dvaput kvalificirala za europska natjecanja, a sada — u tek četvrtoj svojoj bundesligaškoj sezoni — na svom stadionu An der Alten Försterei dočekuje Bayern bodovno poravnata s njim na vrhu ljestvice.
Klubovi s takvim skokom u kvaliteti izvedbe obično imaju jednu prijelomnu točku koja im je trasirala budućnost i koju je lako odrediti. Kod Uniona nije tako. Priču o tome kako relativno mali klub iz Berlina igra u Europa ligi treba vratiti na 2004. i skupštinu na kojoj je Dirk Zingler izabran na mjesto predsjednika.
Nije Zingler donio med i mlijeko. Na kraju krajeva, čovjek je bio predsjednik kluba 15 godina prije nego što se Union kvalificirao u Bundesligu, a za vrijeme njegova mandata klub se nakratko srozao i u četvrti razred njemačkog nogometa. Međutim, Zingler nije ni obećao med i mlijeko. Fokus njegova programa bio je na zadržavanju Unionove autentičnosti. Čovjek je rođen u Köpenicku i bio je dugogodišnji aktivni navijač prije nego što je izabran za predsjednika. Shvaćao je da klub ima svoju dušu koju treba očuvati, ali i to da ga treba stabilizirati barem u drugoligaškom društvu kako ne bi stalno koketirao s bankrotom i kako navijači ne bi svake godine trebali davati krv za njega.
U Unionu su svjesno prihvatili ulogu autsajdera, znaju da su im mogućnosti ograničene i da se mogu osloniti isključivo na kolektiv i karakter
Ključni čovjek u tom procesu bio je Oliver Ruhnert. Zingler ga je susreo na seminaru koji je organizirao Njemački nogometni savez i shvatio je da im se viđenja nogometa gotovo savršeno poklapaju.
Ruhnert je bio atipični nogometni djelatnik, čak i za njemačke standarde. Nije bio profesionalni nogometaš, a veći dio mladosti proveo je kao političar koji se zalagao za rješavanje komunalnih problema u rodnom Arnsbergu. Puno je vremena proveo u radu s beskućnicima, imao je iskustvo rješavanja problema, a u razgovoru sa Zinglerom fokus je stavljao na skautiranje igrača kroz podatke i analitiku, ali je odluku hoće li dovesti jednog, drugog ili trećeg od onih koji su ostali u užem izboru uvijek bazirao na karakternim osobinama koje je igrač pokazivao. Zingler se više nije razmišljao. Doveo je Ruhnerta iz Schalkea, gdje je radio kad trener u akademiji i dao mu ulogu skauta. Nedugo nakon toga je Ruhnert postao šef skauta, a još malo kasnije mu Zingler dao da upravlja cijelim nogometnim segmentom kluba i imenovao ga sportskim direktorom.
Jedan od prvih Ruhnertovih poteza je bilo dovođenje Ursa Fischera na mjesto trenera prve momčadi. Bivši švicarski reprezentativac vodio je Zürich i Basel, s kojim je dvije godine zaredom osvojio naslov prvaka. Međutim, Basel mu nakon drugog osvojenog naslova nije produžio ugovor. Promjenom uprave strategija kluba išla je u pravcu toga da se promovira Raphaëla Wickyja, koji je godinama radio u mlađim kategorijama i tu je Fischer, kao izbor bivše uprave, izvisio. To je dočekao Ruhnert. Fischer je iskakao u svim statističkim analizama koje su u Unionu odrađivali, već su gledali nekoliko Baselovih igrača i ponuđen mu je posao, iako je u ostatku Njemačke bio prilično nepoznat.
Već u prvoj sezoni Fischer je uveo Union u Bundesligu. Završio je treći u Cvajti, eliminirao Stuttgart u dodatnim kvalifikacijama i potpisao senzaciju. Međutim, nitko nije očekivao da će Union doživjeti drugu sezonu u Bundesligi. Fischerova je momčad bila prvi favorit za ispadanje; imala je najmanji budžet u ligi i vrlo malu marginu za pogrešku, tako da nitko nije vjerovao da može ostati u ligi. Međutim, Union je prevario očekivanja. Završio je na 11. mjestu, pa je iduće sezone bio sedmi, a prošle sezone je završio na petom mjestu i samo mu je jedan jedini bod nedostajao da uhvati Ligu prvaka.
Kako? Kombinacijom Ruhnertova i Fischerova rada.
Ruhnert je dovodio igrače koji drugi nisu vidjeli i s tržišta koja drugima nisu atraktivna. Recimo, Max Kruse je 2019. otišao u Fenerbahçe i nije se snašao u Turskoj. Jedini sportski direktor u cijeloj Bundesligi koji ga je htio je bio Ruhnert. Svi su ostali pretpostavili da je ispuhan i da se zasitio nogometa, a samo je Ruhnert prepoznao da u Kruseu još uvijek ima vatre i da će biti odličan dodatak mladim igračima poput Taiwa Awoniyija i Sheralda Beckera.
To je, zapravo, faktor u kojem je Ruhnert najbolji — čovjek naprosto zna posložiti profile igrača tako da odgovaraju jedan drugome. Sportski direktori u pravilu znaju prepoznati kvalitete igrača i odrediti tko ima veći potencijal, ali često ne pogode koliko je pojačanje komplementarno trenerovoj ideji i hoće li se nadopunjavati s onime što već ima u klubu. Neki klubovi imaju financije zbog kojih si mogu priuštiti nagomilavanje igrača, ali Union Berlin nije takav klub. Zato je ključno da Ruhnert bude precizan i da shvaća što Fischeru treba.
Problem je u tome što status autsajdera obično limitira način na koji možeš pristupiti utakmici, kao i broj opcija koje možeš koristiti. Kad je Union ušao u Bundesligu, Fischer se odlučio za formaciju 4-3-3 sa Sebastianom Anderssonom u napadu. U suštini, Union je igrao povučeno i pokušao je iskoristiti 192 centimetra visokog napadača kako bi prebacio igru i došao u napad. Drugi je element bio Christopher Trimmel kao ključni kotačić u iskorištavanju prekida. Union je bio ubojit iz prekida; imao je do detalja razrađene procedure, igrači su znali kako se kretati, a Trimmel je preskakao kondicijske treninge kako bi dodatno radio na ubačaju i načinima na koje može izvesti prekid. Union je tražio svaki detalj na kojem može ostvariti prednost kakva ga eventualno može zadržati u ligi.
Nakon što je Andersson otišao, a Fischer vidio da se u Bundesligi može igrati, promijenio je stil igre. Iz na obranu fokusiranih 4-3-3 prešao je u 3-5-2 s naglaskom na ubrzanje igre. Redizajnirao je napad tako da su krila postali špicevi koji napadaju dubinu, a Kruse se s Anderssonove pozicije centralnog napadača povukao dublje u polje. Zapravo su stvari ostale slične; ranije se napadalo dugom loptom na Anderssona koji je proigravao krila u prostor, a sad je taj centralni napadač bio malo dublje, krila malo uže, a veći fokus na bočnim igračima i njihovu završavanju akcija koje su počinjale na suprotnoj strani.
Sustav koji je Fischer instalirao je zahtjevan. Od igrača traži ogromnu koncentraciju i dosta veliku energetsku potrošnju, pogotovo od bočnih i napadača koji imaju jako puno sprintova u prazan prostor. Međutim, sve uloge u tom sustavu su jasno definirane, svima je precizno jasno što moraju raditi, kada i kako.
Najbolji primjer za to je Sheraldo Becker. Protiv Herthe je imao gol i asistenciju, pa protiv Mainza se nije upisao u strijelce, ali je imao dva ključna dodavanja, onda je Leipzigu opet dao gol i asistenciju, da bi Schalkeu utrpao tri gola. Igra u odličnoj formi, ali najimpresivnije je to što velik dio njegovih pogodaka podsjeća na one koji je prošle sezone zabijao Awoniyi. On je napravio transfer, a Becker je preuzeo njegovu ulogu i svojom brzinom nosi Unionov napad.
Međutim, suštinu ove momčadi je sažeo Neven Subotić kad je rekao da u Unionu nema zvijezda jer je jedina zvijezda momčad.
Koliko god model očekivanih golova (xG) imao svojih nedostataka, vrlo je indikativan na većem uzorku i upućuje na to tko dominira, a tko se brani. Baš kao što su momčadi Luciena Favrea konstantno ‘varale’ model i prebacivale očekivanu vrijednost, tako sada radi i Union, koji s manjim brojem udaraca redovito pobijeđuje suparnike koji pucaju više. Korijen tog fenomena je u tome što suparniku ne dopušta lagane udarce. Njegovih je igrača uvijek dovoljno iza lopte da suparnički napadač ne može doći u čistu šansu, a način na koji napadaju dubinu omogućava im da uhvate suparnika u sasvim suprotnoj poziciji — da između njihova napadača koji šutira i suparničkog gola ima malo obrambenih igrača.
Union je prošle sezone bio 14. momčad po prosječnom posjedu lopte i 13. po broju udaraca, ali sedmi u kategoriji velikih prilika. Dakle, nije pucao toliko puno, ali je dolazio u dobre pozicije za udarac i bilo je ubojit. S druge strane, suparnici su pucali debelo iznad prosjeka, ali Union je završio treći po broju primljenih golova jer je uglavnom dopuštao udarce s distance.
To je nogomet koji Union igra, ali to je i karakter cijelog kluba. U Unionu su svjesno prihvatili ulogu autsajdera, znaju da su im mogućnosti ograničene i da se mogu osloniti isključivo na kolektiv i karakter. A zahvaljujući tome igraju protiv Bayerna za preuzimanje prvog mjesta na prvenstvenoj ljestvici.
Šanse su im zanemarive. Bayern je ogromni favorit i Union je tu u marginalnoj poziciji. Samo, stvar je u tome da se na to već navikao. I, što je još bitnije, naučio je odlično funkcionirati iz pozicije autsajdera.
