Dominacija talijanskog nogometa — to je najkraći zaključak koji se može izvući iz činjenice da je pet od preostalih 12 klubova u polufinalima europskih klupskih natjecanja došlo iz Italije. Inter i Milan igraju polufinale Lige prvaka, Juventus i Roma su u Europa ligi, a Fiorentina je u Konferencijskoj. Zapravo, od klubova koji su se prošle sezone iz Serie A kvalificirali za Europu, otpao je samo Lazio — jer Napoli je ždrijeb spojio s Milanom, što je automatski značilo da netko mora završiti europski put.
Što se dogodilo da Talijani odjednom imaju toliki europski uspjeh?
Prošle su sezone Inter i Juventus ispali u osmini finala Lige prvaka, a Milan i Atalanta nisu ni izašli iz grupe. Sezonu prije toga Inter je držao fenjer u grupi s Real Madridom, Borussijom Mönchengladbach i Šahtarom, a Lazio, Atalanta i Juventus ispali u osmini finala. Još jednu sezonu prije toga, Inter je također zapeo u grupnoj fazi, Juventus i Napoli su ispali u osmini finala, a Atalanta je prošla u četvrtfinale. Što se promijenilo da liga koja je u tri sezone dala samo jednog četvrtfinalista Lige prvaka ove godine ima dva polufinalista, uz još dva u Europa ligi i jednog u Konferencijskoj?
I, puno važnije pitanje: možemo li očekivati da takav učinak talijanskih klubova u Europi postane konstantna u idućih nekoliko godina? Može li se Italija u budućnosti približiti Španjolskoj i Engleskoj, čiji klubovi konstantno dolaze do polufinala?
Ovosezonska europska dominacija talijanskog nogometa je fatamorgana koja ne može potrajati. Za povratak na vrh nedostaje novca koji kupuje zvijezde
Da bismo odgovorili na to pitanje, pozornost treba usmjeriti na jedan, barem naizgled, nevažan detalj.
Inter je polufinale s Milanom odigrao bez glavnog sponzora na dresu. Nakon što je sezonu 2020./21. odradio s natpisom “Pirelli” na prsima, klub je tražio povećanje sponzorstva s 10 milijuna eura po sezoni na 30 milijuna. Nakon kraćih pregovora je postalo jasno da se uvjeti neće dogovoriti i nakon 26 godina je raskinuta suradnja s proizvođačem guma sa sjedištem u Milanu. Inter je Pirellija u prvoj sezoni zamijenio navijačkim NFT tokenom Socios, a onda je na scenu stupio DigitalBits, platforma za trgovanjem kriptovalutama koja je pristala na sponzorstvo u vrijednosti od 25 milijuna eura za ovu sezonu, što će postupno rasti od 30 milijuna do kraja petogodišnjeg ugovora.
Problem je u tome što DigitalBits nije isplatio ništa. Inter je ove jeseni prvo povukao DigitalBitsove reklame s web stranice te dresova ženske ekipe i mlađih kategorija, a onda je odlučio povući konačan potez prema raskidu ugovora i za završnicu sezone je skinuo reklamu s dresa. Na isti potez se odlučila i Roma. DigitalBits je održavao kriptovalutu XDB, koja je od prošlog studenog izgubila 96,4 posto vrijednosti. Samim tim je DigitalBits prestao ispunjavati financijske obaveze, a Roma je reklamu te kompanije na dresu zamijenila natpisom “SPQR”. Međutim, situacija je identična Interovoj. U ovoj sezoni je izgubljen ozbiljan novčani prihod, dok je vrlo upitno što će biti u idućim godinama i hoće li klubovi pronaći sponzore koji mogu popuniti barem dio planiranih prihoda.
To je odgovor na postavljeno pitanje. Talijanski nogomet je u prevelikim financijskim dubiozama da bi se moglo reći kako se zaista vratio na vrh.
Zarada od prodaje TV prava na domaćem tržištu kod Serie A je osjetno niža nego kod Bundeslige i La Lige, a pogotovo kod engleske Premier lige. Ozbiljna zarada od prodaje TV prava na inozemnom tržištu gotovo da ne postoji, jer nisu otvorena tržišta Dalekog istoka i Amerike nego je interes lokaliziran na mediteranske zemlje i Bliski istok. Uza sve to, utakmice talijanske Serie A je prošle sezone u prosjeku gledalo 18.000 ljudi; najmanje od svih liga Petice i dvostruko manje u odnosu na Englesku, a pogotovo na Bundesligu, gdje gledanost prelazi 45.000 po utakmici.
Ni struktura prihoda na dan utakmice nije sjajna. Juventus je 2011. izgradio novi stadion, poslije njega su to napravili još Cagliari i Frosinone i to je to što je napravljeno u zadnjih 20 godina. Kapacitetom najveći stadioni u Italiji su San Siro, Stadio Olimpico, Stadio San Nicola u Bariju, Stadio Diego Armando Maradona u Napulju te Stadio Artemio Franchi u Firenci, a sagrađeni su redom: 1926., 1937., 1990., 1959. i 1931. godine. Infrastruktura je zadnji put temeljito obnovljena za Svjetsko prvenstvo 1990. i, iako su to stadioni s tradicijom i dušom, stanje je daleko od standarda koji vrijedi u Engleskoj, Njemačkoj i većem dijelu Španjolske. Stadioni nemaju ni kapacitete da povećaju prihode na dan utakmice jer ne nude prostor za dodatne sadržaje.
U tom su kontekstu klubovi osuđeni na suradnju s bizarnim NFT tokenima i nestabilnim kriptovalutama. Nemaju drugog izbora — jer nekakav Pirelli može dati desetak milijuna eura, a Manchester United od TeamViewera ima skoro 60 milijuna. Chelsea s Three ima 50 milijuna eura, slično kao i Liverpool sa Standard Chartered Bankom.
Italiji se svako toliko može dogoditi da ima dva polufinalista Lige prvaka. Uostalom, ne tako davno se Roma probila u polufinale Lige prvaka, ali u četiri sezone nakon toga samo se jedna talijanska ekipa probila u četvrtfinale. Naprosto je prevelik financijski jaz između talijanskih i engleskih klubova. Dodamo li u priču najmanje tri španjolska giganta, Bayern i Paris Saint-Germain, šanse da ovakav učinak postane konstantan su gotovo nepostojeće.
Jer nemojmo se zavaravati, Liga prvaka je ogledalo uspjeha. To što Juventus igra polufinale Europa lige zapravo je podbačaj. Massimiliano Allegri je poveo momčad u Ligu prvaka, od šest utakmica je pobijedio samo Maccabi Haifu, i to jednom, a to što sada igra Europa ligu je samo utješna nagrada. Tek ako bi eventualno osvojio trofej, to bi možda obrisalo gorak okus ispadanja iz Lige prvaka.
Ne znači to da Italija nema svoj šarm.
Pogotovo u našem okruženju gdje je godinama nedjeljni termin bio sinonim za nogomet, Serie A ima kultni status i razvile su se emocije prema njenim klubovima. Na kraju krajeva, Italija ima i niz trenera sa zanimljivim idejama, a kultura praćenja nogometa je na ogromnoj razini, od medijske do navijačke scene. Ali nema igračku kvalitetu, a dva polufinalista Lige prvaka i pet polufinalista triju UEFA-inih natjecanja nisu znak da se Italija vratila na vrh.
Za povratak na vrh nedostaje novca koji kupuje zvijezde kakve je Serie A imala prije 20 ili 30 godina. Nije slučajno da Antonio Conte odlazi iz Intera nakon osvojenog naslova i da potpisuje za Tottenham. Nije slučajno da Carlo Ancelotti i Roberto De Zerbi rade izvan Italije, kao što nije slučajno da trojica najboljih talijanskih reprezentativaca također igraju izvan Serie A.
Na kraju krajeva, nije slučajno ni to da se Azzurri nisu plasirali na dva uzastopna Svjetska prvenstva.
Osvojili su Europsko prvenstvo jer to nisu potpuni bezveznjaci i itekako su dobri nogometaši sa solidnim trenerom, ali nedostaje konstante u rezultatima, produkciji igrača i stvaranju prepoznatljivih stilova nogometa koji se mogu inkorporirati u reprezentaciju.
Talijanski nogomet ima duboke probleme koji onemogućavaju povratak na staze stare slave. Juventus je zabrazdio u svojim lutanjima, a nitko drugi nema financijsku moć da prati europsku elitu. Tu i tamo se može otvoriti neki europski rezultat, pogotovo ako se dogodi povoljan ždrijeb. Ali generalno je ovosezonska europska dominacija talijanskog nogometa fatamorgana koja ne može potrajati.
Gotovo je nemoguće da će se ovakvi rezultati ponavljati u idućim sezonama te da će Serie A ponovo konkurirati Premier ligi i La Ligi po broju klubova u polufinalu Lige prvaka. Tu i tamo podsjeti koliko je velika, ali Serie A je trenutno daleko od vrha.
