Kad je Zbigniew Boniek 1982. potpisao za Juventus, u svlačionici ga je dočekalo šest članova talijanske reprezentacije koja je to ljeto osvojila Svjetsko prvenstvo i Michel Platini.
S obzirom na pravila o strancima u momčadi i činjenicu koliko je zvijezda bilo u momčadi Giovannija Trapattonija, Boniekov uspjeh je bio senzacionalan. Iste godine je bio treći u glasovanju za Ballon d’Or , igrao je sve pozicije u momčadi, od libera do napadača, a većinu od svojih 14 golova za Juventus je zabio onda kad su se lomila prvenstva i europski kupovi. Zapravo, toliko je obožavao večernje utakmice da ga je direktor Gianni Agnelli prozvao “ljepotom noći” (Bello di notte), baš zbog navike da najbolje utakmice odigra pod reflektorima,što je bilo posebno upečatljivo jer su takve utakmice u ono doba bile relativno rijetke. Međutim, za Bonieka je u torinskoj avanturi jednako važan bio život van travnjaka u kojem se zbližio s Platinijem, kao i ono što je radio na travnjaku.
Platinijevi roditelji su bili iseljenici iz Italije, oboje kuhari koji su otišli u Francusku. Platinijev otac je usput bio i sportski direktor u Nancyju zbog čega je Michel vrlo brzo shvatio da nogomet treba gledati kao biznis. Upravo je to bila najvažnija lekcija koju je Zbigniew Boniek naučio od Platinija.
U Poljskoj je završio fakultet, dodatno se obrazovao učeći o ekonomiji dok je igrao u Italiji i još u vrijeme komunizma je počeo s vlastitim poslom u rodnom gradu. S vremenom je raširio poslovno carstvo toliko da je zaradio nemjerljivo više kao biznismen nego kao nogometaš, ali ta kombinacija poslovnog čovjeka i nogometaša je vrlo rijetka.
Poljska Ekstraklasa je tek četvrta liga u Europi koju će se moći gledati u 4K rezoluciji, uz Bundesligu, La Ligu i Premiership
Platinija je, doduše, odvela u zatvor i na stup srama, a Bonieku služi kao gorivo s kojim vuče poljski nogomet prema naprijed.
Nakon odigranog Europskog prvenstva 2012. u javnost su izašli skandali s namještenim natječajima i velika pitanja što će bit s poljskim nogometom. Od 2008. do 2012. na čelu Saveza se se izmijenilo čak pet ljudi, a Boniek je, kao nogometni autoritet i čovjek iskusan u poslovnom svijetu, u listopadu 2012. prihvatio poziciju i postao šesti predsjednik u četiri godine čisto kako bi smirio strasti i stabilizirao stanje kaosa.
Sedam godina kasnije, poljski nogomet dugo vremena nije bio u boljem stanju.
Boniek je još 2012. izabrao Marcina Animuckija da složi grupaciju koja će se baviti prijenosom, obradom snimki i postavljenjem produkcijskog sustava koji bi bio samoodrživ. Nakon nekog vremena posao je odrađen i FIFA je izabrala upravo Ekstraklasa Live Park kao producenta U-20 Svjetskog prvenstva. To je bio znak da Boniek može izaći na tržište.
Stvorio si je dobru pregovaračku poziciju jer je bio neovisan o ponudama drugih i spreman emitirati program kroz vlastite platforme na internetu, a kao rezultat, Boniek je od TV kuća Canal+ i TVP dobio ponudu na 116 milijuna eura za dvije godine. Uz to, poljska Ekstraklasa je tek četvrta liga u Europi koju će se moći gledati u 4K rezoluciji, uz Bundesligu, La Ligu i Premiership.
Neumjesno je uspoređivati Poljsku i Hrvatsku. Poljska ima 38 i pol milijuna stanovnika, a s emigrantima se taj broj penje na nekih 50-ak milijuna. Jasno je da je riječ o većem tržištu i zanimljivijoj poziciji za ulaganje, ali 116 milijuna eura je ogroman novac. Međutim, kad usporedimo ono što HNS dobije za HNL, razlika je puno veća nego je omjer veličine Poljske i Hrvatske, a to nije slučajno.
HNS ima pod kontrolom HNTV koja je otprilike slično onome što je Marcin Animucki organizirao 2012., ali s nultom orijentacijom prema internetu kao platformi kojom može obuhvatiti najširi spektar ljudi nego isključivo kao pay per view televiziji na kabelskim platformama. Uz to, na hrvatskom tržištu se nalaze tri kabelska providera specijalizirana za sport i tri javne televizije. Ukratko, usprkos greškama kod zamišljanja HNTV-a i teškoj kratkovidnosti, opet postoji solidna pozicija da se stvore uvjeti za tržišnu utakmicu.
Međutim, TV prava na HNL prodaje stalno jedno te istoj TV kući i to posredstvom jedne te iste agencije, za novac koji je u suštini tajan, ali koji iznosi otprilike 12 milijuna kuna po sezoni. Znači, za proizvod za koji HNS dobije 1,6 milijuna eura, poljski nogometni savez proda za 58 milijuna eura jer prodaja TV prava je u suštini prodaja proizvoda, a tu je onaj hrvatski i poljski slične kvalitete. Dapače, moglo bi se naći dovoljno argumenata za zaključak da se u HNL-u igra bolji nogomet s talentiranijim igračima.
Ali čak i ako maknemo na stranu taj dio i zaključimo kako je stanje jednostavno neusporedivo, poljski savez je napravio web kanal na kojem možete naći snimku svake — odnosno većine, jer objektivno je da postoje rupe — utakmice reprezentacije od 1972. naovamo. Za to ne treba baš puno novca ili truda, ali možete li zamisliti da HNS napravi nešto slično?
I nije stvar u tome da Poljska napreduje. To se itekako tiče i Hrvatske i domaćih klubova. Stvar je da su naši klubovi osuđeni na jedan dio stranih igrača i tu su nam lige poput Ekstraklase konkurencija. Strani igrači koji rade razliku u domaćoj ligi poput Jaira u Hajduku, Lászla Kleinheislera u Osijeku ili Alexandera Gorgona u Rijeci će ubrzo dobivati financijski jače ponude iz Poljske nego od klubova u HNL-u, koji će se morati zadovoljiti slabijom igračkom klasom.
Dakle, ako konkurencija napreduje, mi automatski slabimo, a zasad iz klubova ne postoji nikakav pritisak prema HNS-u da se stanje promijeni. Klubovima je dobro i ovako, 12 milijuna kuna koje se dijeli dobro dođe, nema potrebe za Udrugom prvoligaša i generalno “nema nikih problema”. Dok se Davor Šuker naslikava s devetkom i veći dio godine provodi van Hrvatske, Boniek ima viziju, okuplja stručnjake oko sebe i napreduje. Ugovor o TV pravima je samo simbol koliko može daleko otići čovjek s vizijom, ali sitnice poput inzistiranja na 4K kvaliteti i web stranica s arhivom utakmica reprezentacije su ono što pokazuje razliku između ljudi kojima je stalo i onih kojima je stalo do svoje fotelje i službene kartice.
Naravno, ovo ne znači da Poljska nema problema.
Za potrebe Europskog prvenstva u Wrocławu, gradu koji ima oko 650 tisuća stanovnika, je sagrađen moderan stadion s kapacitetom od 42 tisuće gledatelja. Nakon što su na njemu odigrane točno tri utakmice, stadion je preuzeo lokalni klub Śląsk Wrocław i prosječan broj navijača u prošloj sezoni je bio 9082 gledatelja po utakmici. Međutim, usprkos činjenici da se Śląsk borio za vrh tablice i plasman u Europu, čak 13 puta prošle sezone na stadionu je bilo ispod 8000 ljudi, što je otprilike 20 posto kapaciteta stadiona.
Brojka od 20 posto je važna zato što se po ugovoru o korištenju stadiona sam grad Wrocław obavezao da će sudjelovati u pokrivanju troškova utakmice ako Śląsk ne rasproda više od 20 posto kapaciteta stadiona. To dovodi do apsurda da se klubu više isplati imati šest tisuća ljudi na tribinama jer će onda čitavu organizaciju naplatiti iz gradske blagajne i prodane karte staviti u svoj džep, nego da dođe desetak tisuća ljudi i da budu na nekoj pozitivnoj nuli. Zapravo, za Śląsk se javlja situacija u kojoj je 7000 karata zapravo 17.000, a 10.000 je otprilike nula je jer tada sami plaćaju troškove.
Međutim, takva moralno upitna povezanost gradova, stadiona i klubova nije rijetkost. Dapače, ona je u Poljskoj pravilo. Velika većina klubova je pod izravnim utjecajem lokalnih političara. Čak, ako u nekom slučaju lokalna samouprava i nije izravni vlasnik kluba, financijsko funkcioniranje klubova uvelike ovisi o donacijama iz gradskih proračuna. Nominalno, to su novci koji se sasvim legalno troše u infrastrukturu i omladinske pogone, ali u praksi to ne funkcionira tako jer su akademije u pravilu zadnje rupe na svirali.
Toga je svjestan i sam Boniek. Savez je zato organizirao seriju edukacija za trenere, pokušavajući podignuti svijest da budućnost lige nije u tome da Karlu Muharu daju nekoliko puta veći ugovor nego ga je imao u Interu, nego da se razviju domaći igrači koji će moći pratiti taj ritam.
Jedna od organiziranih edukacija bila je zamišljena da se pozove sve video analitičare svih momčadi prve i druge lige. Na trodnevni seminar se kao predavače pozvalo trenera U-21 reprezentacije Portugala s cijelim timom, analitičare iz Bayerna, Borussije Dortmund i Olympique Marseillea, a savez se sklopio ugovor s tvrtkom ChyronHego koja je trebala ustupiti software za analizu svakom polazniku seminara. Besplatno, kao što je besplatan bio cijeli seminar.
Prijatelj koji je bio tamo priča mi da se pojavilo točno četvero ljudi, s tim da je jedan odustao već u petak nakon prvog predavanja.
Jedan dio klubova naprosto nema analitičare. Po njegovoj pretpostavci, od 16 klubova LOTTO Ekstraklase barem četiri ili pet klubova nema funkciju video analitičara u stručnom stožeru prve momčadi, a tek nekoliko ih ima takvu osobu u akademiji. Od 18 klubova Fortuna I. Lige, drugog ranga natjecanja čiji su analitičari također bili pozvani na dodatnu edukaciju, analitičare ima možda deset klubova. Međutim, i oni koji imaju taj posao rade na ispodprosječnoj razini ili se njihova uloga poklapa s nekom drugom unutar stožera.
Problem je u mentalitetu. Poljska je relativno uspješno prošla kroz tranziciju iz komunizma u kapitalizam. Međutim, mentalitet se ne mijenja preko noći i teško se riješiti obrazaca ponašanja koji su prihvaćeni kao normalan način razmišljanja. Nogomet se, poput mnogih segmenata života, doživljava kao prečica prema bogatstvu: cilj je u što kraćem roku doći do bolje pozicije i veće love, bez obzira na metode. Uspjeh — ili “uspjeh” — mjeri se isključivo lovom i tu nema veze tko je koga prevario.
Da vam bude bliže, otprilike, onako kako se radi i u Hrvatskoj i otprilike na način na koji se vodi HNS, ali s tim da kad se nekoga osudi, on ne pobjegne u BiH, preuzme mjesto sportskog direktora kluba kojeg je okrao ili nastavi raditi u HNS-u.
U takvom okviru razmišljanja sustavan rad, stvaranje bolje pozicije na tržištu kroz strukturalne promjene i planiranje budućnosti sedam ili osam godina unaprijed često zvuči kao dobar vic, ako nemate nekoga dovoljno ludog da gura svoju ideju.
Uostalom, i Zbigniew Boniek je stvari naučio kad je otišao vani i kad je uzeo načine koji su “one tamo” učinili uspješnima. Kod nas su oni koji su išli vani uzimali samo antikne novčiće, a oni koji su nešto naučili ne mogu to pokazati od onih koji su čvrsto uhvatili svoja mjesta. U nogometu, u politici, u pravosuđu; otprilike svugdje.
Zato je onih 12 milijuna kuna TV prava sasvim dobro. Jednostavno, više ni ne zaslužujemo.
